Četnici

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Četnička zastava

Četnici (slovenski: Četniki), formalno Četnički odredi Jugoslavenske vojske, često korišćen termin za pripadnike Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO) ili Ravnogorski četnički pokret, bio je jugoslavenski rojalistički i srpski nacionalistički pokret i gerilska jedinica[1][2][3] u Jugoslaviji okupiranoj od Sila Osovine. Iako ovo nije bio homogen pokret,[4] vodio ga je Draža Mihailović. Iako je imao dugotrajni cilj biti protiv Sila Osovine te se uključivao u aktivnosti otpora u ograničenim periodima,[5] također se uključivao u taktičku i selektivnu saradnju sa okupatorskim silama skoro čitav rat.[6] Četnički pokret[7] usvojio je politiku kolaboracije[8] sa Silama Osovine, pa su se uključili u kooperaciju uspostavljajući modus vivendi ili operirajući kao "legalizirana" pomoćna snaga pod kontrolom Sila Osovine.[9] Kroz jedan period i u različitim dijelovima države, pokret je postepeno[10] uvučen u kolaboracijske sporazume: prvi sa marionetskom Vladom narodnog spasa u okupiranoj teritoriji Srbije,[11] a onda s Italijanima u okupiranoj Dalmaciji i Crnoj Gori, sa nekim snagama Ustaša u sjevernoj Bosni i, nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. godine, sa Nijemcima direktno.[12]

Četnici su bili aktivni u ustanku u okupiranoj teritoriji Srbije od jula do decembra 1941. Kao rezultat Bitke u Loznici krajem augusta, Mihailovićevi četnici bili su među prvima koji su oslobodili jedan evropski grad od Sila Osovine.[13][14] Zbog početnog uspjeha ustanka, njemački okupatori donijeli su Hitlerovu formulu za suzbijanje otpora protiv Njemačke u istočnoj Evropi, omjer od 100 ubijenih talaca za svakog ubijenog njemačkog vojnika i 50 ubijenih talaca za svakog ranjenog njemačkog vojnika. U oktobru 1941, njemački vojnici i srbijanski kolaboratori izvršili su dva masakra nad civilima Kraljeva i Kragujevca, sa ukupnim brojem žrtava od preko 4.500 civila, od kojih većina Srba. Ovo je uvjerilo Mihailovića da ubijanje njemačkih trupa samo vodi daljem nepotrebnom ubijanju desetina hiljada Srba. Kao rezultat, on je odlučio smanjiti četničke gerilske napade i čekati slijetanje Saveznika na Balkan.[15] Dok je četnička kolaboracija dostigla "opsežne i sistematske" proporcije,[16] Četnici su svoju politiku kolaboracije smatrali[8] "korištenjem neprijatelja".[12] Politolog Sabrina Ramet zapaža, "I politički program četništva i opseg njihove saradnje dovoljno su, čak i opsežno, dokumentirani; stoga je više nego pomalo razočaravajuće što se još uvijek mogu naći ljudi koji vjeruju da su četnici činili išta drugo osim što su pokušavali ostvariti viziju etnički homogene Velike Srbije, koju su namjeravali kratkoročno unaprijediti politikom saradnje sa snagama Osovine".[8]

Dok su četnici bili partneri u obrascu terora i antiterora koji se razvio u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Koristili su terorističku taktiku protiv Hrvata u mjestima gdje su Srbi i Hrvati bili miješano stanovništvo, protiv Bošnjaka u Bosni, Hercegovini i Sandžaku, kao i protiv prokomunističkih jugoslavenskih partizana i njihovih pristaša u svim poljima. Ova taktika je uključivala ubistva civila, paljenje naselja, atentate, uništenje imovine i pogoršavanje međuetničkih tenzija između Hrvata i Srba.[17] Taktika terora protiv Hrvata bila je, u najmanju ruku, reakcija na teror koji su počinili Ustaše,[18] iako su se najveći četnički masakri činili u istočnoj Bosni gdje prethodno nije bilo značajnih ustaških operacija.[19] Područja u kojima su Hrvati i Bošnjaci živjeli, a koja su bila namijenjena da budu dio Velike Srbije, trebala su se očistiti od ne-Srba bez obzira, prema Mihailovićevoj direktivi 20. decembra 1941.[18] Teror protiv komunističkih partizana i njihovih pristaša bio je ideološki motiviran.[20] Nekoliko historičara smatra da četničke akcije tokom ovog perioda predstavljaju genocid.[21][22][23]

Etimologija

Etimološki, "Četnik" ima korijen iz turske riječi çete, što znači "pljačkati i izgarati", a riječi çatmak i çatışmak imaju značenje rat ili konflikt. Godine 1848, Matija Ban, koji je osmislio termin "Četnik", spomenuo je to u smislu potrebe organiziranja vojnih jedinica van Kneževine Srbiji u cilju borbe protiv osmanlijske vlasti. Prve takve jedinice su formirane oko sredine 18. vijeka, ali do kraja 19. vijeka pojam "četnik" je korišten za regularne članove vojske i policije; a tek kasnije je ubrajalo i članove vojske i paravojnih organizacija sa srpskim etnonacionalnim ciljevima.[24] Od 1904, srbijanska riječ četnik je obično korištena za opisivanje člana balkanske gerilske jedinice koja se zvala četa, u značenju "banda" ili "trupa".[25] Danas, termin se koristi za opisivanje članova bilo koje grupe koja "teži hegemonističkoj i ekspanzionističkoj politici koju vodi velikosrpska ideologija".[24]

Originalna etomologija riječi vjerovatno ima korijen iz latinske riječi coetus, što znači "biti zajedno, sastaviti se".[26] Sufiks -nik je slavenski zajednički lični sufiks što znači "osoba ili stvar povezana sa ili uključena u".[27]

Počeci četništva

1903. godine. Beogradski ljekar Milorad Gođevac formira prvu četu, koja se odmah potom prebacuje u Makedoniju kao specijalna jedinica u borbi protiv Osmanlija, u krajevima sa mješanim pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom pod osmanlijskom vlašću. Zvanični cilj je zaštita Srba od bugarskih komita, koji su prema zvaničnoj Srbiji prisiljavali srpsko stanovništvo da se izjasne kao Bugari. Pravoslavno slavensko stanovništvo na području današnje Makedonije zvanična Srbija je vidjela kao Srbe i nazivala ih je južnim Srbima.

Četnici su se borili pod komandama vojvoda. Nosili su narodna šumadijska odijela/nošnje ili jednostavna odijela od grubog sukna, redenike sa municijom preko grudi, dok su oko pojasa visili pištolj, bombe-fišeklije i dvosjekli nož. Kapa je najčešće bila šubara sa grbom Kraljevine Jugoslavije. Njihove brutalne i krvoločne akcije u borbi protiv Osmanlija i Bugara u vremenu od 1903. do 1908. godine uticale su da ih Vrhovna komanda srpske vojske upotrijebi u izvršavanju najtežih zadataka u Balkanskim ratovima 1912. i 1913, te u Prvom svjetskom ratu.

Četnici između dva svjetska rata

Poslije Prvog svjetskog rata četnik je član jugoslavenske, vojne organizacije, koja predstavlja specijalnu jednicu za gerilsko ratovanje.

Četnici u Drugom svjetskom ratu

U Drugom svjetskom ratu četnik je pripadnik Jugoslavenske vojske u otadžbini, dijela vojske koji se suprostavio okupacionim snagama i predstavljao jedan od prvih organizovanih pokreta otpora u Evropi. Pokret je osnovan na Ravnoj gori od strane generala Draže Mihailovića, sam pokret JVuO je bio pod formalnom komandom kralja Petra I Karađorđevića i Vlade Kraljevine Jugoslavije u egzilu. JVuO je uživala podršku od strane saveznika, prvenstveno Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Saveznici su slali brojne misije kod Draže Mihailovića i smatrali ga glavnim adutom na prostoru Balkana sve do 1943. godine kada nakon sastanka Velike trojke (Staljin, Čerčil i Ruzvelt) u Teheranu, Staljin postavlja ultimatum da se podrška da Jugoslavenskim komunistima koji su podržavali ideologiju Sovjetskog saveza. Podrška SAD-a se može vidjeti na tadašnjim stripovima u SAD, gdje se general Draža Mihailović naziva jugoslavenskim MacArthurom[28], takođe i holivudskim filmovu Chetniks! The Fighting Guerrilla i radio programu BBC-a. Sama jezgra četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu je nastala od grupe oficira, podoficira i vojnika Jugoslavenske kraljevske vojske (skoro isključivo Srba) koji su odbili da se predaju na položajima u blizini Doboja sredinom aprila 1941. godine.[29]

Četnici u ratovima 1991-1995

Četnički zločini

Moljevićev memorandum, napisan 20. juna 1941. godine se temeljio na ideji da Srbi imaju pravo na položaj vodeće nacije na Balkanu. To će postati ako "stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive". U instrukciji Draže Mihajlovića od 20. decembra 1941. godine poručuje se da je cilj četničkog pokreta "stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju etnički čistu, što podrazumijeva uništenje ili protjerivanje muslimanskog i hrvatskog naroda". Četnički program je uključivao masovna ubijstva i protjerivanja muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini.[30]

Prve masovne zločine četnici su počinili u Ljubinju, Višegradu, Kulen-Vakufu i Koraju. Najveće zločine izvršili su u mnogim mjestima jugoistočne Bosne tokom decembra 1941. i januara 1942. godine, naročito na području Foče, Goražda, Vlasenice, Srebrenice i Čajniča. Četnički kapetan Sergije Mihajlović je nakon ovih zločina zabilježio: "Rešili smo se neprijatelja, ubili smo 5.000 Muslimana u Foči i Goraždu". Masovni zločini su vršeni i tokom 1942. i 1943. godine u istočnoj, jugoistočnoj, zapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini. U 97 općina u Bosni i Hercegovini zabilježena su 1.013 masovnih stratišta.[30]

Ukupan broj mrtvih u zločinima nad muslimanima između januara i februara 1943. procjenjuje se na 10.000.[31]

Pavle Đurišić, komadant limsko-sandžačkih četničkih odreda obavijestio je Mihajlovića 13. februara 1943. godine o rezultatima četničkih napada u Pljevljima, Foči i Čajniču: "Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena, tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena (...) Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa, bez obzira na pol i godine starosti. (...) Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva, od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žene, staraca i dece." Ostalo preživjelo muslimansko stanovništvo je pobjeglo, a Đurišić je izvijestio da su sprečavali njihov povratak. Osim navedenih žrtava, Đurišićevi odredi su u januaru 1943. godine na istom području ubili oko 1.000 žena i djece. Četnici su u martu iste godine ubili oko 500 muslimana u Goraždu i okolini, i silovali mnoge žene. U selu Moćevići od muslimanskih leševa napravili su klozet, a na ulazu napisali "muslimanska džamija". U četničkim zločinima nad muslimanima sudjelovali su i Italijani.[32]

Tokom Drugog svjetskog rata ubijeni je preko 103.000 Bošnjaka, što čiji 8.1% od očekivanog prirodnog priraštaja bošnjačkog stanovništva.[33]

Reference

  1. ^ "Chetnik". Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 20. 5. 2020.
  2. ^ Tomasevich 1975, str. 410–412.
  3. ^ Hoare 2006.
  4. ^ Milazzo 1975, str. 140.
  5. ^ Milazzo 1975, str. 103–105.
  6. ^ Milazzo 1975, str. 182.
  7. ^ Milazzo 1975, str. 185–86.
  8. ^ a b c Ramet 2006, str. 145.
  9. ^ Ramet 2006, str. 147, Tomasevich 1975, str. 224–25, MacDonald 2002, str. 140–42, Pavlowitch 2007, str. 65–67
  10. ^ Milazzo 1975, preface.
  11. ^ Hehn 1971, str. 350, Pavlowitch 2002, str. 141
  12. ^ a b Tomasevich 1975, str. 196.
  13. ^ Blic, Decenijama palio sveću zaboravljenom heroju, blic.rs; accessed 09 March 2018.[potreban kvalitetniji izvor]
  14. ^ "Jadar slavi slobodare". www.novosti.rs (jezik: srpski). Pristupljeno 13. 1. 2020.[potreban kvalitetniji izvor]
  15. ^ Tomasevich 1975, str. 146, Milazzo 1975, str. 31, Pavlowitch 2007, str. 63
  16. ^ Tomasevich 1975, str. 246.
  17. ^ Djokic, Dejan. "Coming To Terms With The Past: Former Yugoslavia." History Today 54.6 (2004): 17-19. History Reference Center. Web. 3 Mar. 2015.
  18. ^ a b Tomasevich 1975, str. 259.
  19. ^ Hoare 2006, str. 143.
  20. ^ Tomasevich 1975, str. 256–261.
  21. ^ Tomasevich 2001, str. 747.
  22. ^ Redžić 2005, str. 155.
  23. ^ Hoare 2006, str. 386.
  24. ^ a b Veljan i Ćehajić 2020, str. 24.
  25. ^ Online Etymology Dictionary 2020a.
  26. ^ Merriam-Webster Dictionary 2020.
  27. ^ Online Etymology Dictionary 2020b.
  28. ^ "Draza Mihailovich: Comic Book Hero". General Mihailovic. 27. 4. 2011. Pristupljeno 9. 3. 2021.
  29. ^ Tomađević, Jozo (1979.): Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941 - 1945, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber - Zagreb: str. 118
  30. ^ a b Seka Brkljača, Muhidin Pelesić, Husnija Kamberović, "Bosna i Hercegovina u toku Drugog svjetskog rata", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata, Sarajevo 1995, str. 287-289
  31. ^ Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9.
  32. ^ Marko Attila Hoare, (2019), Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, str. 145-146, Zenica: Vrijeme,
  33. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 537, Sarajevo

Citirana literatura

Knjige

Žurnali

Vijesti

Vanjski linkovi