Mehmed Alajbegović
Mehmed Alajbegović | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 7. maj 1906. |
| Smrt | 7. juli 1947 (41 godina) |
| Nacionalnost | Hrvati |
| Obrazovanje | Univerzitet u Zagrebu |
| Titula | Ministar skrbi za propala zemljišta NDH; 6. Ministar vansjkih poslova NDH |
| Vrijeme držanja titule | 11 oktobar 1941 – 5. maj 1944. |
Mehmed Alajbegović (Bihać, 7. maj 1906 – Zagreb, 7. juni 1947) bio je hrvatski političar, diplomat i pravnik.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Mehmed Alajbegović rođen je u begovskoj porodici, 7. maja 1906. u Bihaću, u Austro–Ugarskoj monarhiji, gdje su mu i otac i djed bili gradonačelnici. Tu je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1928. seli se u Zagreb, gdje je na Univerzitetu u Zagrebu diplomirao i 1934. godine doktorirao pravo. Tokom boravka na univerzitetu, boravio je u mnogim zemljama, a najviše se zadržao u Parizu, gdje je učio francuski jezik i usavršavao se u struci.
Nakon sudskog pripravništva, biva imenovan sucem Kotarskog suda u Prozoru.[1] Ostao je upamćen kao marljiv pravnik, a najveća želja mu je bila predavati šerijatsko pravo na univerzitetu, koje je učio na Visokom učilištu u Alžiru i završio 1940. Još od 1938. bio je sudija i sekretar Upravnog suda u Zagrebu. Bio je jednim od osnivača, članom i odbornikom Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu koje je osnovano u martu 1939. i u javnosti zastupao je koncept hrvatske nacionalne pripadnosti Bosne i Hercegovine.[2]
Politička uloga u NDH[uredi | uredi izvor]
Nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941., radi u međudržavnoj službi napustivši plaćeno nastavništvo islamskog prava Univerziteta u Zagrebu. U augustu 1941. imenovan je sekretarom u podvladi Ministarstva vanjskih poslova, a 27. januara 1942. imenovan je generalnim konzulom NDH u Münchenu. Radeći tamo, razvio je veliku djelatnost među hrvatskim radnicima na radu u nacističkoj Njemačkoj. 11. oktobra 1943. postao je ministar skrbi za postradale krajeve, koje je imalo zadatak brinuti se za preko 300.000 izbjeglica iz raznih dijelova NDH, među kojima je bio veliki broj Bošnjaka iz Podrinja, Hercegovine i Sandžaka, koji su bježali pred četnicima. Alajbegović je organizirao izbjegličke kuhinje, nabavljao hranu i odjeću te sklanjao izbjeglice u sigurnija mjesta.
Početkom maja 1944. imenovan je ministrom vanjskih poslova NDH umjesto Stijepa Perića. Na toj dužnosti ostao je sve do sloma NDH. Bio je u Pavelićevoj pratnji tokom njegove službene posjete Hitleru 18. i 19. septembra iste godine. Pred kraj rata, kada je sve jasnije bilo da će Sile Osovine izgubiti, učestvovao je u pokušajima povezivanja vlasti NDH sa slovenskim (Leon Rupnik) i crnogorskim (Sekula Drljević) nacionalistima, te srbijanskim monarhistima (Dragoljub Mihailović).[1] Cilj je bio oformiti antikomunistički blok koji bi se borio protiv Titovih partizana. Računalo se da bi i zapadni Saveznici mogli pomoći, dok bi zauzvrat NDH prešla na njihovu stranu.
Slom NDH, izručenje i smrt[uredi | uredi izvor]
Alajbegović je napustio Zagreb 6. maja 1945. zajedno s ostalim članovima Vlade, povlačeći se u Austriju, gdje se nakon kraćeg zadržavanja u Krumpendorfu, sklonio u Salzburg. Tu su ga 6. septembra 1945. savezničke jedinice uhapsile i uputile u obližnji zatočenički logor "Marcus W. Orr" (Glasenbach), gdje ostaje do 8. septembra 1946. kad su ga Amerikanci izručili novim jugoslavenskim vlastima. Alajbegović je bio jedini ministar kojeg su izručili Amerikanci (ostale su izručili Englezi). U saslušanju pred jugoslavenskim vlastima 11, 12. i 27. marta 1947. Alajbegović izjavio:
Moram priznati da je mene kao i mnoge moje istomišljenike impresioniralo oduševljenje koje je vladalo u Hrvatskoj nakon proglašenja NDH. (...) Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi me nisu pri tim rukovodili. (...) Ja sam vjerovao da nastojanje hrvatskog naroda za slobodom neće biti zanijekano i da će to pravo na državu biti poštovano.
Krajem maja 1947. izveden je pred Vijeće Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske zajedno sa Slavkom Kvaternikom i ministrima Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, generalima Miroslavom Navratilom, i Ivanom Perčevićem, te njemačkim poslanikom pri NDH Siegfriedom Kascheom. 6. juna 1947. osuđen je na smrt, a već idućeg dana je pogubljen.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945. Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 4-5
- ^ Zlatko Hasanbegović, Muslimani u Zagrebu 1878 - 1945, Doba utemeljenja, Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu-Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2007, str. 175.