Bihać

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Koordinate: 44°49′S 15°52′I / 44.817, 15.867
Bihać
Grad
Pogled na Bihać
Pogled na Bihać
Coat of arms of Bihać.gif
Grb
Službeni naziv: Grad Bihać
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija BiH
Kanton Flag of Una-Sana Canton.gif Unsko-sanski
Općina Bihać
Koordinate 44°49′S 15°52′I / 44.817, 15.867
Površina
 - Općina 900 km2
Stanovništvo
 - Općina 70.732 (1991)
 - Procjena 61.564 (2012 [1])
Gustoća
 - Općina 79 /km2 
Gradonačelnik Emdžad Galijašević [2] (SDA)
Vremenska zona Srednjoevropsko vrijeme
Poštanski broj 77 000
Pozivni broj (+387) 37

Pokaži topografsku kartu

Pokaži običnu kartu
Blue pog.svg
Bihać u BiH
Web stranica: Grad Bihać

Bihać je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, te glavni grad Unsko-sanskog kantona. Površina općine je oko 900 km2. Do 1995. godine površina općine iznosila je 689 km2, da bi, po zaključenju Daytonskog sporazuma, dio prijeratne općine Drvar bio pripojen općini Bihać. Prema popisu iz 1991. godine, općina je brojala 70.732 stanovnika, a prema procjenama, broj stanovnika na dan 30. juni 2007. godine iznosio je 61.035.[3] Sam grad ima 39.195 stanovnika.

Historija[uredi | uredi izvor]

Prethistorijsko doba[uredi | uredi izvor]

Geografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.

Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od 8. vijeka p. n. e. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mijesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripač, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape i sesiri.

Rijeka Una

Rimsko doba[uredi | uredi izvor]

Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkansko poluostrvo. Rimski vojskovođa Oktavijan 35. godine p. n. e. kreće na japodska plemena da bi uspostavio konačnu vlast Rimske imperije. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba. Umjetnost antičkog doba sačuvana je na kamenim nadgrobnim spomenicima gdje se pretežno pojavljuju geometrijski motivi.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Bihaćka kula

Polovinom II vijeka n. e. pojavljuju se djela rađena u reljefu (Mitrasovi reljefi, reljef Silvan i Nimfa, glava Gorgone). Početkom VI vijeka (505. godine) rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadalo i bihaćko područje) Liburnija i Savija spojene su u jednu pokrajinu pod vladom gotskog kneza. Početkom VII vijeka, izmedju 602. i 614. godine, Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, odnosno Hrvata, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. A njih će Tomislav pobijediti i ujediniti dvije hrvatske kneževine, na čijem se razmeđu nalazio Bihać. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantijau prehrvatskom razdoblju, pa nekoliko godina bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog, ugarsko-hrvatskog kralja. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski i ban hrvatski Hrvoje Hrvatinić-Vukčić. Grad Bihać je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van jurisdikcije Ugarske. U najranijem razdoblju se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. Što je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo kraljevima, svakako hrvatskim. Sam taj ekonomsko-politički termin postaje toponim posvuda gdje se govorilo narodnim jezikom, dakle govori se o kraljevskom području i vlasništvu. Postoje Bijaći u Dalmaciji koji su pripadali hrvatskim kraljevima porijeklom iz Dalmatinske Hrvatske, kao i Bišće u Hercegovini gdje bosanski kraljevi kralj Tvrtko i kralj Ostoja potpisuju svoje čuvene Povelje izdane Dubrovčanima. Tamošnje Bišće se nalazilo pod planinom Bišće, a bošnjačke obitelji Bišćevići u Mostaru i okolini su porijeklom otuda, a ne iz krajiškog Bihaća. Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice.

Svjedok bihaćkog srednjovjekovlja

Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća na Ostrvu sv. Ladislava kojeg oplakuje rijeka Una. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom s pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim četverokutnim kulama.

Na glagoljskoj listini s kraja 14. vijeka sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava s natpisom S(igillum) Civitatis Bihigiensis, tj. "Pečat grada Bihaća". Isti motiv ima grb grada. U starim i sačuvanim pergamentnim listovima grad se spominje pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Bichich, , Bihag, Vywegh, Wyjgh, što je, zapravo plod neujednačenog i nedefiniranog pravopisa tog vremena. Ipak bi se njegovo sadašnje ime moglo dovesti i u vezu sa staroturskim jezikom. Bihać doslovno znači "bez križa".[citat potreban] U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare.

Bihaćki pečat

U jednom momentu brojao je deset hiljada stanovnika, dok je u isto vrijeme Pariz brojao 60 hiljada stanovnika. Zanimljivo je da se već od samog početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih (krstjanskih, Crkva bosanska) grobnica našlo se i u okolici Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo bilo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne.[citat potreban] Od kulturnih zanimljivost valja spomenuti da se kao član magistrata - građanin - na spisku nalazi i prvi hrvatski romanopisac Petar Zoranić, a Juraj Križanić, prvi panslaven, teoretičar muzike, bibliotekar, matematičar, jezikoslovac porijeklom je iz predstraže Bihaća, Ripča.

Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski i drugi. Sami nazivi tih gradova su interesantni već i stoga što njegova etimologija upućuje na izvor u Slavenskoj mitologiji. Naprimjer Podzvizd, nosi ime jednog slavenskog božanstva. U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, tokom XIV vijeka i kasnije, na područjima oko rijeke Une, dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. Ali i međusobne razmirice domaćeg plemstva dovode do nezadovoljstva među stanovništvom i slabe odbrambenu moć područja. U takvim nemirnim vremenima Bihać nije mogao sačuvati status slobodnog kraljevskog grada, te je uvučen u dinastijske borbe.

Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. godine kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI vijeka kada ponovno prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao Regia civitas. Na bihaćkoj Kapetanovoj kuli još stoji lik pelikana, grba Frankopana. U Bišću u više navrata zasjeda Hrvatski staleški sabor, a nedaleko odatle taj isti Sabor u Cetingradu (što u starom hrvatskom jeziku znači Šumski dvor - cetina=šuma - a dopunjuje se u kategorijalno-pojmovnom smislu s kraljevskim imanjem - bišćem, nešto kao jedna od namjenskih rezidencija) izabire Habsburškog nadvojvodu za hrvatskog kralja. O svemu ovome mogu se naći veoma iscrpni podaci u historiografskom djelu Radoslava Lopašića, "Bihać i Bihaćka Krajina", izdanje: Dretarova informativna agencija DINA, Bihać 1990.

Utvrđeni grad Bihać oko 1590. godine, kao glavni grad Hrvatske

Pred osmanskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać. Brojni toponomi aktuelni i danas svjedoče o nekadašnjem životu Hrvata u ovom kraju, što zapravo znači da ih je određeni broj nastavio obitavati u ovom kraju i pod Osmanskim carstvom i tako prenio geografski naziv novopridošlim stanovnicima, Bošnjacima, Turcima i Vlasima.

Osmanlijsko doba[uredi | uredi izvor]

Poslije Bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja je bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad padaju. Katoličko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Gazi Hasan-paša Predojević, islamizirani Vlah. Tadašnje lokalno stanovništvo velikim dijelom dolazi u podređeni položa u odnosu na Osmanlije u skladu s feudalnim odnosima tog vremena u Osmanlijskom carstvu. Jedan dio stanovništva se naseljava u rubnim područjima grada, a najvećim dijelom u Kraljama u vezi s kojima se i doznaje za historijsko ime grada Bihaća.

Bihać 1686. godine, nakon pada pod osmanlijsku vlast

Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripac, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa.

U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699. godine Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.

Nakon Karlovačkog mira (1699) osmanska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.

U XVIII i XIX stoljeću uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanske imperije. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada.

Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi. I pored složenih odnosa, Bihać je u razvoju i usponu.

Popis bihaćkih kapetana od 16. do 19. vijeka[uredi | uredi izvor]

  • Jakov Ravnikar
  • Erazmo Turn
  • Petar Keglević
  • Bartol Ravnikar
  • Martin Gal
  • Vilim Šnicenbaum
  • Juraj Zauer
  • Juraj od Zobelsberga
  • Mihajlo Špalatin
  • Juraj Kronšal
  • Adam Šramf
  • Danilo Lozer
  • Fridrik od Višnje Gore
  • Sebastijan Lamberg
  • Benko Krajner
  • Juraj Paner
  • Franjo Resel
  • Danilo Obričan
  • Ladislav More
  • Jakov Prank
  • Franjo Horner
  • Tomo Dornberg
  • Hrustan-beg Bišćević
  • Murad-aga
  • Derviš-aga Hadugarić
  • Duralija
  • Idriz-beg
  • Mustaj-beg
  • Osman-aga Poprženović
  • Mustaj-beg Badnjević
  • Tatar Mustaj-beg Idris Kapetanović
  • Salih-paša Kulenović
  • Ahmet-beg
  • Idrasović
  • Ahmet-beg Jusufbegović
  • Ibrahim-paša
  • Hasan-beg Ibrahimpašić
  • Mehmed-beg Bišćević
  • Muharem-beg Zulić
  • Jakub-beg
  • Hilmi-beg
  • Husein ef. Karabegović

Austro-ugarsko doba[uredi | uredi izvor]

Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bihać se dvanaest dana uporno odupirao austro-ugarskoj vojsci, a 19. septembra 1878. godine je i osvojen.

U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888. godine, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem.

U čaršiji i mahalama odvija se život po austrougarskom receptu provincijskog gradića. Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, struja, postoje kasarne garnizona, oficirska i činovnička kazina. Pored toga početkom 20. vijeka u Bihaću se već dobro razvila građanska klasa zapadnog tipa, u skladu s industrijaliziranim oblicima života koji je tekao svojim zakonitim tokovima. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju zanati do tada nepoznati. Jedna konstatacija veli da je Bihać najistočniji grad Zapada i najzapadniji grad Istoka.

Novi javni i stambeni objekti, izgrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika.

Dvadeseti vijek[uredi | uredi izvor]

Spomenik "Djevojka sa Une"

U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio bitnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.

Posljedice Prvog svjetskog rata, te Velika svjetska ekonomska kriza negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada.

Bihać se 1941. godine našao u ponoru Drugog svjetskog rata. Trinaestog aprila okupirali su ga Nijemci. Ubrzo se Bihać i Bosna i Hercegovina našla u sastavu novooformljene Nezavisne države Hrvatske.

U julu 1941. godine Ustaše u Bihaću i okolnim mjestima sprovode jedan od najstrašnijih zločina u Drugom svjetskom ratu. Na Garavicama pored Bihaća ubijeno je oko 5,000 Srba, Jevreja, Roma kao i Bošnjaka i Hrvata antifašista iz Bihaća i okoline.

U toku NOB-a Bihać je odigrao historijski veoma značajnu ulogu. Za njegovo oslobođenje od okupatorske vlasti narodnooslobodilačka vojska vodila je i uspješno okončala Bihaćku operaciju (2.- 4. novembra 1942. godine). Po zauzeću grada partizanske jedinice su počinile određena ubistva zarobljenih domobranskih i ustaških vojnika. A 1944. godine na katolički Uskrs, engleska avijacija je bombardirala i mitraljirala središte grada, naročito katoličku crkvu sv. Ante Padovanskog gdje su pobijeni brojni civili, žene, djeca, starci, koje je lahko bilo raspoznati po bjelini narodnih nošnji koje Hrvati tog kraja nose o blagdanima.

Poslije oslobođenja Bihaća od strane partizana, u Bihaću je osnovan AVNOJ (26. - 27. XI 1942. godine), a Bihać postaje središte tzv. Bihaćke republike.

Nakon nekoliko teških i uzastopnih bombardiranja, Nijemci su ponovo okupirali Bihać 29. januara 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. marta 1945. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Prvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U prvih pet posljeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica.

Godina 1960. je obilježena proslavom 700-te godišnjice postojanja Bihaća kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef. U godini popisa stanovnistva (1961) Bihać ima 15.763 stanovnika, a općina 45.884. Na području općine Bihać 1971. godine živi 58.185 stanovnika, a u gradu ima 24.060 stanovnika. Prema popisu od 1. aprila 1980. godine grad ima 41.674 stanovnika, a općina 65.679.

Prvi višestranački izbori[uredi | uredi izvor]

Osamnaestog novembra 1990. godine održani su višestranački demokratski izbori. Dolazi do nacionalne polarizacije, odnosno, kad je u pitanju "srpski korpus" do otvorenih namjera da se Bosna i Hercegovina pokori i uđe u sastav tzv. Velike Srbije. Prva nekomunistička stranka registrirana u Bihaću 1990. godine jest Bosanska demokratska stranka, kojom rukovode ing. Asim Ibrahimpašić, predsjednik i mr. Tomislav Dretar, potpredsjednik. Stranka se zalaže za dopuštanje registracije nacionalne stranake SDA u javnom istupu na TVSA izjavom njenog potpredsjednika Tomislav Dretara : Tražimo da se dopusti registracija SDA, jer Muslimani jedini u BiH nemaju rezervne domovine.

Marta mjeseca 1992. godine proveden je referendum na kojem se većina stanovnistva (64%, Bošnjaci, Hrvati i manji dio Srba) izjasnila za jedinstvenu, samostalnu i nedjeljivu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Vec idućeg mjeseca (6. april) Bosna i Hercegovina, zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom, je primljena u Organizaciju ujedinjenih naroda. Ovaj čin kao da je bio signal za agresiju na našu zemlju.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu[uredi | uredi izvor]

U dokumentaciji 5. korpusa Armije RBiH je zapisano:

"Srbijansko-crnogorska agresija na BiH u aprilu 1992. godine prouzrokovala je jedini mogući odgovor: oružani otpor. Vojničkim žargonom rečeno, u aprilu 1992. godine u Bosni i Hercegovini je počeo rat, s jedne strane za okupiranje, otcjepljenje i pripajanje dijela teritorije Bosne i Hercegovine tzv. Velikoj Srbiji, te porobljavanje nesrpskog naroda, a s druge strane za slobodu i očuvanje međunarodno priznate države".

Svi ovi događaji, od novembra 1990. do aprila 1992. godine su imali neposredan odraz na našu stvarnost. Srpske vođe nastoje podijeliti općinu Bihać na tri dijela od kojih bi svaki, u bliskoj budućnosti, pripadao jednom entitetu, ali predstavnici SDA i HDZ, nastupajući kao jedinstven blok, su se tome oduprli i na 51. sjednici ovih triju stranaka pod pretsjedavanjem potpredsjednika Predsjedništva općine Bihać, mr. Tomislava Dretara, uspijevali su dva mjeseca izbjegavati podjelu što je rezultiralo napadom srpske vojske na Bihać.

Tomislav Dretar je tada objavio da ne priznaje ni Matu Bobana, ni Herceg-Bosnu, jer "rade iste stvari što i četnici"[citat potreban].

Većina Srba u Bihaću su bili politički i vojnički pripremljeni za "dan D", kada se trebao ponoviti Zvornik, Brčko, Kozarac, ili u najmanju ruku, Bosanska Krupa.

Garnizon bivše JNA se stavio u službu velikosrpskog nacionalizma. Sve radnje i postupci su išli na to da se pripremi teren i uvjeti za okupaciju bihaćkog prostora. Rasformirane su jedinice Teritorijalne odbrane, demobilizirani su vojnici i starješine bošnjacke i hrvatske nacionalnosti, rasformirane jedinice Teritorijalne odbrane u radnim organizacijama, te izrađeni planovi napada i okupacije grada. Naoružanje i tehniku kojom je raspolagao Štab TO-a Bihać, tadašnji komandant ŠTO Ejub Alagić predao je JNA i dopustio da se premjesti u Bosanski Petrovac, ostavivši grad nenaoružan.

Nakon svih političkih, taktičko-tehničkih i drugih priprema, dana 12. juna 1992. godine, otpočeo je kombinirani sveopći napad na grad.

Da bi se mogli oduprijeti agresiji srpske vojske trebalo je stvoriti jedinstvenu vlast, njene organe i oružane snage. Na temelju tadašnjeg Ustava SR BiH prema Ratnom planu u slučaju napada na SR BiH organizira se Okružna vlast. Stvorena je Skupština Okruga Bihać, Predsjedništvo Okruga Bihać i Vlada Okruga Bihać sa sekretarijatima predviđenim za ratno stanje. Još nije bio stvoren Peti korpus, ali je ova najviša vlast u Okrugu objedinila oružane snage Okruga pod resorom Okružnog sekretarijata za narodnu odbranu. Za Okružnog sekretara odbrane postavljen je major Mirsad Sedić, a za Komandanta Okružnog štaba major Hajro Osmanagić. Predsjednik Okružnog Predsjedništva bio je dr. Irfan Ljubijankić, potpredsjednik Mirsad Veladžić, te članovi, Braco Alagić, Tomislav Dretar, Muhamedagić iz Cazina i predstavnik Bosanskog Petrovca zvani Doktor.

Ratno Predsjedništvo Okruga Bihac na jednoj od sjednica u julu mjesecu 1992. godine u Cazinu

Bihać, opsjednuti grad[uredi | uredi izvor]

Narednih hiljadu dvije stotine i jedan dan, Bihać će nositi nesretni atribut "opsjednuti grad".

Otpor bihaćkih branilaca zaustavio je agresora, a za pamćenje će ostati teški porazi srpske vojske u Golubiću i Čekrlijama.

Bihać za vrijeme prvog napada

Ključni momenti za dalju odbranu i oslobađanje Bihaćkog okruga vezani su za juni i august 1992. godine, kada su formirane brigade, odnosno manevarske jedinice koje su mogle pružiti adekvatniji odgovor tehnički nadmoćnijem agresoru. Jezgru vojne organizacije činile su Vojna jedinica brigade formirana na konjskom trkalištu u Bakšaišu krajem juna mjeseca i Prva hrvatska bihaćka pješačka bojna, formirana 12. juna 1992. u krugu kasarne "Zrinski-Frankopani" kao prva vojna jedinica OPŠTO Bihać, ranije kasarne JNA "Grmeč".

Dana 9. jula 1992. godine formirana je Prva bihaćka pješadijska, kasnije 501. slavna brdska brigada, a nekoliko dana kasnije 19. jula 1992. godine i Druga bihaćka hrvatsko-muslimanska brigada, kasnije 502. viteška brdska brigada.

Naredbom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH od 29. jula 1992. godine formirana je Unsko-sanska operativna grupa koja je omogućila vojničko ustrojstvo svih odbrambenih subjekata. Na inicijativu tadašnjeg zapovjednika HVO Bihać Tomislava Dretara, spašena su dva klipna aviona, izgrađen aerodrom u Ćoralićima i 7 lažnih aerodroma na području Bihaćkog okruga. Dretar je u kontaktu s hrv. zapovjednikom generalom Petrom Stipetićem dogovorio da se prvi bosansko-hercegovački piloti pošalju na obuku letenja na klipnim avionima, jer su oni bili piloti supersoničnih aviona. Prvi piloti koji su preletjeli relaciju aerodrom Ćoralići (Cazin)-Pleso (Zagreb) i nazad su bili piloti bivše JNA Edvin Iftić i Samir Beganović, s tim da je na njihovu inicijativu dogovoreno da u slučaju obaranja aviona sredstva informisanja jave da su oni samoinicijativno izvršili "krađu" aviona radi bijega u Zagreb (kako se ne bi otkrile rute preleta). Samo nekoliko dana kasnije, 4. augusta 1992. godine formirana je Vazduhoplovna grupa "Bihać", čime su stvoreni početni uvjeti za formiranje avijacije BiH. Paralelno sa formiranjem jedinica i izvođenjem borbenih djelovanja, vodilo se računa o vojnoj obuci i usavršavanju starješinskog kadra u okviru Nastavno-regrutnog centra formiranog 18.10.1992. godine.

Osnivanje Petog korpusa Armije RBiH[uredi | uredi izvor]

Odlukom Predsjedništva BiH i naređenjem Štaba Vrhovne komande 21.10.1992. godine USOG je prerastao u Peti korpus Armije RBiH: "U burnim događajima septembra i oktobra 1993. godine, secesionističke snage Fikreta Abdića iz sastava Petog korpusa istrgle su 521. i 527. brigadu, te dijelove i pojedince iz drugih jedinica Petog korpusa, MUP-a i HVO-a regije Bihać, pokušavajući oslabiti otpor Petog korpusa".

Iz dana u dan jedinice Petog korpusa su bivale organizovanije, odlučnije i spremnije za konačni obračun s agresorom. Dana 19. jula 1995. godine srpske snage su otpočele ofanzivu pod nazivom "Spržena zemlja" koja je zaustavljena 23. jula 1995. godine. U to vrijeme počinje 48-satna Operacija "Oluja" Hrvatske vojske, koja uništava tzv. Republiku Srpsku Krajinu, a 4. augusta su pokrenute jedinice Petog korpusa na tom pravcu i susreću se na granici s hrvatskim generalom Marijanom Marekovićem, koji u pratnji dvojice oficira prelazi most na pograničnoj rijeci Korani, a na BiH teritoriji dočekuje ga general Dudaković u pratnji pukovnika Ivana Prše zapovjednika HVO Bihać i pukovnika Mirsada Selmanovića načelnika Štaba 5. Korpusa.[4]

Deblokada Bihaća[uredi | uredi izvor]

Dana 5. augusta deblokiran je slobodni dio Unsko-sanskog kantona. Višestruko je smanjena linija fronta, a jedinice Petog korpusa su pregrupisane i usmjerene na oslobađanje privremeno okupirane teritorije Bosne i Hercegovine. U operacijama za oslobađanje države Bosne i Hercegovine, Peti korpus je u vremenu od 14. septembra, kada je počela operacija "Sana 95" oslobodio gradove Bosanski Petrovac (14./15. septembra 1995.), Ključ (15. septembra 1995.) i Bosansku Krupu (17. septembra 1995. godine), a sa dijelovima drugih jedinica Armije RBiH i Sanski Most (10. oktobra 1995.). Ovi uspjesi su preokrenuli tok događanja na bosanskohercegovačkom tlu.

Međunarodna zajednica konačno je shvatila da je Armija RBiH nezaobilazni faktor i snaga koju je vojnički teško slomiti, tako da je bh. državno i vojno rukovodstvo steklo povoljnije pozicije u pregovaračkom procesu nego što je to bilo ranije.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Bihać je smješten u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i privredno je, administrativno i kulturno središte Unsko-sanskog kantona. Na zapadu Bihać graniči sa općinama R Hrvatske Donji Lapac i Plitvička Jezera-Korenica, na sjeveru sa općinom Cazin, na istoku sa općinama Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, a na jugu sa općinom Drvar.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Demografija Bihaća

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bihać imala je 70.732 stanovnika, raspoređenih u 48 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Bihać, u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav općine Bihać, ušla su zatim i naseljena mjesta općine Drvar, koja su se nalazila pod kontrolom Armije BiH: Boboljusci, Bosanski Osredci, Gornji Tiškovac, Mali Cvjetnić, Malo Očijevo, Martin Brod, Očigrije, Palučci, Trubar, Veliki Cvjetnić i Veliko Očijevo.

Nacionalni sastav stanovništva - općina Bihać, popis 1991.[uredi | uredi izvor]

ukupno: 70.732

  • Bošnjaci - 46.737 (66,07%)
  • Srbi - 12.689 (17,93%)
  • Hrvati - 5.580 (7,88%)
  • Jugoslaveni - 4.356 (6,15%)
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.370 (1,97%)

Nacionalni sastav stanovništva - Grad Bihać, popis 1991.[uredi | uredi izvor]

ukupno: 45.553

  • Bošnjaci - 27.418 (60,18%)
  • Srbi - 8.218 (18,04%)
  • Hrvati - 4.805 (10,54%)
  • Jugoslaveni - 4.020 (8,82%)
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.092 (2,42%)

Privreda[uredi | uredi izvor]

U bivšoj SFRJ Bihać je bio razvijen industrijski grad. Tvornice kao što su Kombiteks, Krajinametal i Polietilenka bile su nosioci privrednog razvoja. Danas je Bihać sjedište jedne od najvećih pivovara u Bosni i Hercegovini koja proizvodi dva pivarska brenda, Preminger i Unski biser. Bihaćka mljekara koja je u vlasništvu njemačke firme Meggle jedna je od vodećih u BiH. Bira (Bihaćka industrija rashladnih aparata) jedna je od uspješnijih izvozno orijentiranih bosanskohercegovačkih tvornica. U današnje vrijeme postignuti su značajni rezultati u turizmu. Bihaćki rafting na rijeci Uni smatra se jednim od najboljih u regionu. Također je značajan i poljoprivredni sektor zahvaljujući prostranom i plodnom tlu.

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Godine 1998. u Bihaću je osnovan Univerzitet u čiji sastav ulaze:

  • Biotehnički fakultet
  • Pravni fakultet
  • Tehnički fakultet
  • Pedagoški fakultet
  • Ekonomski fakultet
  • Viša medicinska škola
  • Islamska pedagoška akademija

Biotehnički fakultet Univerziteta u Bihaću u svom sastavu ima dva odsjeka Prehrambeni odsjek i Poljoprivredni odsjek. Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću u svom sastavu ima opći odsjek. Dekan fakulteta je prof. dr. Mujo Demirović, prodekan za nastavu prof. dr. Dženana Čaušević.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Razdoblje 1970.-1992.[uredi | uredi izvor]

Muzej i Turbe

U to vrijeme u Bihaću postoje sljedeće kulturne ustanove:

  • Regionalni muzej Pounja
  • Muzej AVNOJ-a
  • Istorijski arhiv
  • Gradska galerija
  • Mala galerija
  • Narodna biblioteka Bihać
  • Dom JNA
  • Radnički univerzitet, a izgrađena je i grandiozna zgrada za budući Dom kulture.

Djeluje više amaterskih klubova:

  • KUD "Krajina" sa svojim sekcijama mješoviti hor, dramska grupa i folklorni ansambl
  • Književni klub "Ivan Goran Kovačić"
  • Bihaćki plesni ansambl
  • Muški pjevački oktet "Bihać"
  • Duvački orkestar
  • Klub likovnih radnika.

Iz Bihaća je poteklo ili u njemu djelovalo više poznatih likovnih umjetnika i književnika: grafičar Dževad Hozo, dizajner Redžo Kolaković, slikar Sadko Hadžihasanović, grafičar Ahmet Hošić, grafičar Mersad Badnjević, dizajner Antoaneta Duić, slikar Muhamed Delić, kipar Ante Brkić, književnici Husein Dervišević, Tomislav Dretar i Hrvoje Jurić, vjerovatno najmlađi pjesnik iz BiH s prvom objavljenom knjigom u 13. godini života.

Manifestacije: Započela je manifestacija simfonijskih orkestara i održana tri puta uz učešće nekoliko desetina simfonijskih orkestara među njima i onih najpoznatijih: beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevske RTV, skopskog itd. Redovno je održavana pjesnička manifestacija "Goranovo proljeće", Republičko takmičenje plesnih ansambala, Republička smotra recitatora. Razvija se plodna izdavačka aktivnost koju ostvaruju na književno-umjetničkom planu Književni klub "Ivan Goran Kovačić" i njegov urednik Tomislav Dretar, koji je osnovao i Bihaćki plesni ansambl i doveo čuvenu pedagoginju međunarodne reputacije Tihanu Škrinjarić iz Zagreba da razvija po njenim riječima, neviđeno nadarenu djecu Bihaća. Bihaćki plesni ansambl je pozivan iz velikih tv produkcija Zagreba, Beograda, Ljubljane i Sarajeva da prezentira svoja umijeća u sklopu vrijednih plesnih programa za djecu i odrasle.

Sport[uredi | uredi izvor]

U Bihaću se nalazi Nogometni klub "Jedinstvo". Prvi je klub u BiH koji je prošao prvo kolo jednog evropskog takmičenja. Zadnju utakmicu u evropskom takmičenju su igrali protiv Gigotua. Predsjednik je Hamdija Lipovača. Navijači "Jedinstva" se zovu "Sila nebeska". Najveće sportske uspjehe od svih sportskih klubova u Bihaću ostvario je Odbojkaški klub Bihać. Do početka rata 1992. godine klub se takmičio u Prvoj ligi tadašnje države pod nazivom OK Krajinametal Bihać. Klub je na početku svog djelovanja imao naziv OK Signal Bihać. Po završetku rata 1995. godine, i pored velikih gubitaka (nekoliko prvotimaca je izgubilo živote braneći svoj grad), klub nastavlja sa radom i postiže zapažene rezultate na nivou BiH. Zahvaljujući uspjesima odbojkaša, te velikom interesu koji su mladi Bihaća pokazivali za ovaj sport, Bihać je bio poznat i kao grad odbojke. Grad Bihać je poznat i po izvanvrsnim sahovskim igracima i igracicama.Sto se tice kadetskog i omladinskog šaha zavidne uspjehe postižu Maša Borić, višestruka prvakinja BiH, i Amar Salihovic.Poznatiji Bihaćki šahisti su Muhamed Borić, Elena Borić i naravno neizostavni velemajstor Ibro Šarić. Bihać je poznat i po raznim plesnim klubovima od kojih je najpoznatiji plesni klub "Virus" koji je zadnjih godina osvojio mnoštvo nagrada. Bihaćki sport obogatio je KKK "Una" Bihać. Kajakaštvo na rijeci Uni svoje početke bilježi već u 60-tim godinama prošlog stoljeća. Kajakaši Bihaća ostvarili su zapažene rezultate u jakoj konkurenciji bivše Jugoslavije. U više navrata nalazili su se u vrhu tadašnje države. 1982. godine sveukupno drugi na prvenstvu BiH u Mostaru. Bišćani su poznati i po uspjesima u borilaškim sportovima gdje se najviše ističu Karate klub "Bihać" i Kickboxing klub "Bihać". Naime drugopomenuti je osnovan davne 1984 kao drugi kickboxing klub u Bosni i Hercegovini te među prvima u Jugoslaviji. Ovaj klub pod vodstvom trenera i osnivača Zijada Halilovića datira i danas.

Politika[uredi | uredi izvor]

Općinski izbori za izbor gradonačelnika i za trideset članova Gradskog vijeća grada Bihaća održani su 7. oktobra 2012. godine. Izbori su održani na 81 biračkom mjestu, a pravo glasa imalo je 54.435 glasača.[5] Glasati se moglo izlaskom na biračko mjesto, mobilnim putem i poštom.

Gradonačelnik[uredi | uredi izvor]

Na izborima za gradonačelnika izašlo je ukupno 29.109 glasača (53,47% od ukupnog broja), a od toga je 27.229 (93,54%) glasova bilo važećih, te 1.251 (6,46%) nevažećih. Sa ukupno 14.985 glasova (55,03%) za gradonačelnika izabran je Galijašević Emdžad, član Stranke demokratske akcije (SDA).[5]

Gradsko vijeće[uredi | uredi izvor]

Na izborima za Gradsko vijeće izašlo je ukupno 29.084 glasača (53,43% od ukupnog broja), a od toga je 26.659 (91,66%) glasova bilo važećih, te 2.425 (8,34%) nevažećih. Birano je ukupno 30 članova Vijeća, te su oni izabrani po broju osvojenih glasova po listama, dok je odabir predstavnika iz pojedine partije, vršen po najvećem broju glasova. Najviše glasova dobila je SDA 10.507 (39,41% od ukupnog broja važećih glasova).[5]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Zanimljivosti Bihaća su sakralni spomenici, Fethija džamija i bihaćki nišani. Džamija je vrijedna kulturna činjenica, jer je pregrađena crkva Sv. Antuna Padovanskog u gotičkom stil. A nišani sami o sebi najbolje govore. Jedinstveni su po stilu i osebujnosti nadgrobni spomenici u svijetu.

Gradovi partneri[uredi | uredi izvor]

Poznate ličnosti[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovno razdoblje[uredi | uredi izvor]

Savremeno doba[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: