Bijelo dugme

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bijelo dugme
Singl ploče (1974-1975) (Bijelo Dugme).jpg
Muzički žanr Rock
Mjesto porijekla Bosna i Hercegovina
Aktivni 1974 - 1989
Izdavač Jugoton
Diskoton
Kamarad
Album
Bijelo dugme (Kosovka djevojka)
(1984)
Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo
(1986)
Ćiribiribela
(1988)
Članovi
Goran Bregović, Zoran Redžić, Goran Ivandić, Vlado Pravdić, Milić Vukašinović, Điđi Jankelić, Laza Ristovski, Željko Bebek, Mladen Vojičić, Alen Islamović

Bijelo dugme, jedna od najpoznatijih jugoslavenskih rock grupa, osnovana u Sarajevu 1974. godine. Izdala je devet albuma u periodu od 1974. do 1989. godine.

Historija[uredi | uredi izvor]

Iako mladi, osnivači su bili već iskusni muzičari. Goran Bregović, kompozitor, gitarista i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je 22. marta 1950. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za svirku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentovan violinista. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru – počinje naporno vježbati i već u osnovnoj školi osniva prvi sastav.

Željko Bebek, rođen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu. Pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom je koncertu Bebek zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe.

Počeci[uredi | uredi izvor]

Kodeksi (1969 - 1971)[uredi | uredi izvor]

Historija grupe Kodeksi počinje 1969. godine. U to vrijeme budući vođa Bijelog dugmeta, Goran Bregović je svirao bas gitaru u grupi Beštije.[1] Pošto je Kodeksima bio potreban bas gitarista, na Bebekov prijedlog, Bregović postaje član grupe. Članovi grupe su bili: Ismeta Dervoz (vokal), Edo Bogeljić (gitara), Željko Bebek (ritam gitara i vokal), Goran Bregović (bas gitara), i Luciano Paganotto (bubnjevi). U to vrijeme, grupa Pro Arte je također bila zainteresovana za Bregovića, ali je on odlučio da ostane sa Kodeksima. U ljeto 1969. godine Kodeksi odlaze na tezgu u dubrovački Splendid bar gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Usput od Italijana Renata Pacifika dobijaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju.[1] Nakon nastupa u Dubrovniku, jedini ženski član grupe, Ismeta Dervoz napušta grupu. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora, Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Nakon što lokalni italijanski muzičar, angažovan kao bas gitarista, napušta grupu, Bebek poziva starog prijatelja Zorana Redžića, koji je tada bio u grupi Čičci, i angažuju ga kao bas gitaristu. Zoran potom dovodi i kolegu iz grupe, Milića Vukašinovića kao zamjenu za bubnjara Luciana Paganottoa koji je u međuvremenu također napustio grupu.[1] Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović ih inficira Led Zeppelinom i Black Sabbathom, pa dvije sedmice po njegovom dolasku, dobijaju otkaz na svim mjestima gdje su svirali.[1] Nakon što su boravili na ostrvu Kapri, 1970. godine se ponovo vraćaju u Napulj.[1] U to vrijeme, ostali članovi grupe, nagovoraju Bebeka da prestane da svira ritam gitaru s obrazloženjem da to više nije u modi.[1] Bebek također ima i problem prilagođavanja na vokalne promjene u grupi. Naime, on je uglavnom pjevao intro na većini pjesama, a zatim su i ostali članovi uzimali učešća, da bi vremenom Vukašinović sve više i češće preuzimao vokalne dužnosti.[1] Nakon što je bio ključni član benda samo nekoliko mjeseci ranije, Bebek je shvatio da se njegova uloga lidera postepeno smanjuje te u jesen 1970. godine napuštao Kodekse i vraća se u Sarajevo.[1] Ostala trojica nastavljaju nastupati kao Mića, Goran i Zoran. Krajem godine po njih dolaze Goranova majka i Zoranov brat Fadil i vraćaju ih kući. U Sarajevu trio nastavlja sa nastupima ali ne zadugo, jer krajem ljeta 1971. godine, Vukašinović odlučuje da se preseli u London.[1]

Jutro (1971 - 1973)[uredi | uredi izvor]

U jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalić poziva Bregovića poziva da formiraju grupu Jutro[1] u kojoj su se potom našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Bregović prvi put ogleda kao kompozitor i piše svoje prve pjesme. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili priliku da snimaju u studiju, Bregović poziva Bebeka da pjeva u grupi.[1] Snimili su Patim, evo deset dana koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro, dok je A-stranu zauzela danas zaboravljena Ostajem tebi. Pjesmu Patim evo deset dana Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao na odsluženje vojnog roka, a ostatak grupe je odlučio sačekati njegov povratak.

Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pjesme: Kad bi' bio bijelo dugme, U subotu mala, Na vrh brda vrba mrda i Hop-cup od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odnio pravo na ime grupe.[1] Oko tog autorstva su se natezali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić, koji je prije toga svirao u muzičkoj grupi Rok, te klavijaturista Vlado Pravdić koji je stigao iz Indexa. Sredinom godine, Redžić napušta grupu a umjesto njega dolazi Jadranko Stanković.[1] Za novo ime su se odlučili relativno lahko. Budući da je u Ljubljani već djelovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pjesmi Kad bi' bio bijelo dugme, grupa je 1. januara 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme.[1]

Era Željka Bebeka (1974 - 1984)[uredi | uredi izvor]

Godine "Pastirskog rocka": Nacionalna popularnost (1974 - 1980)[uredi | uredi izvor]

Nove snimke Top i Ove ću noći naći blues ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u historiji jugoslavenske diskografije.[1] Slijedeći singl s pjesmama Glavni junak jedne knjige i Bila mama Kukunka, bio tata Taranta gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade.[1] Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treći singl sa pjesmama Da sam pekar i Selma objavljuju 30. augusta 1974. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. Obje ih pjesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati dugme(to)manija.[1]

Omotnica albuma Kad bi' bio bijelo dugme

Tokom septembra sviraju kao predgrupa Jugoslavenskoj pop selekciji Tihomira Asanovića, a sljedećeg mjeseca ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi-album Kad bi' bio bijelo dugme koji je objavljen već krajem novembra. U to vrijeme rade sa agilnim zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizuje svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest hiljada okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem. Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakovan u provokativan omot Dragana S. Stefanovića (koji će i ubuduće dizajnirati omote njihovih albuma), album je donio niz komercijalnih hard rock pjesama sa folk elementima, koje je novinar Dražen Vrdoljak nazvao pastirski rock.[2] Odmah nakon puštanja u prodaju, album je oborio rekord debitantskog albuma koji je držala YU grupa, koji je prodat u više od 30.000 primjeraka. U februaru 1975. godine, bend je dobio zlatnu ploču na Festivalu u Opatiji, jer su prodali svoj ​​debi album u više od 40.000 primjeraka. Konačan broj prodatih primjeraka je iznosio oko 141.000 primjeraka.[2] Ipak, pjesma Ne spavaj mala moja muzika dok svira označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan uticaj Berryjeve kompozicije Rock n Roll Music. Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u istočnoj Bosni i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Album Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je tokom novembra 1975. godine u londonskom Air Recording Studios s engleskim producentom Neilom Harrisonom. Bas gitaru je svirao Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Ogroman je hit bila pjesma Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac, a sjajno su prošle i Došao sam da ti kažem da odlazim, Ne gledaj me tako i ne ljubi me više, te naslovna pjesma. Ploča iznimno raskošnog pakovanja prodala se u tiražu većem od 800.000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantsku ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 150.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir (20.000) što prije njih nikom nije pošlo za rukom. Dugmemanija je uzela pun zamah. Početkom 1976. godine odlaze u Ameriku. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama Džambo i Vatra, te Bebekov s pjesmama Milovan i Goodbye, Amerika.[3] U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji.[2] Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nogometni transfer. Za treći album opet su se pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje po pjesmi Duška Trifunovića. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov Hoću bar jednom da budem blesav. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta Eto! Baš hoću! Album je opet sniman u Londonu, producent je opet bio Neil Harrison, a bas gitaru još je jednom svirao Bebek. Album je objavljen 20. decembra 1976. godine.[2] Na ploči se našla ambiciozna balada Sanjao sam noćas da te nemam, kao i Loše vino, jednostavna Ništa mudro koja je mnoge podsjetila na It's Only Rock N Roll Rolling Stonesa, folklorom inspirisane Slatko li je ljubit tajno i Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega kao i hard rockom inspirisana pjesma "Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze".[2] Jugoslavenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili mnogi tehnički problemi, odaziv publike bio je manji, a svađe unutar benda vrlo žestoke.[4] Nakon prekida turneje po jadranskoj obali izgledalo je kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimati živi album. Kritike koncerata su bile suzdržane i grupa je prvi put poslije četiri godine doživila pad popularnosti.[4] Trebalo je smisliti nešto veliko kako bi se podigla popularnost.[4] Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da 28. augusta 1977. godine, kao oproštaj pred Bregovićev odlazak u JNA, održe besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Posjeta je nadmašila sve planove organizatora. Između 70.000 i 10.000 ljudi prisustvovalo je koncertu te je po tome bio najveći skup poklonika rocka u dotadašnjoj historiji domaće rock muzike.[4] Poslije nekoliko predgrupa na pozornicu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspješan koncert i izašlo iz krize. Kasnije se pokazalo da snimka nastupa tehnički nije dobra za album uživo, pa su 25. oktobra iste godine u sali Đuro Đaković u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti su snimci uvršteni na album Koncert kod Hajdučke česme. Naslov je djelomično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme.[4]

Po završetku miksanja koncertne ploče, Bregović je otišao u vojsku u Niš. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene članove. Željko Bebek je objavio prvi solo album Skoro da smo isti[5] i naišao na loše kritike i slab prijem publike. Laza i Ipe su snimili album Stižemo. Album je sniman u Londonu s vođom grupe Leb i sol Vlatkom Stefanovskim koji je svirao gitaru.[6] Album je dobro primljen od strane kritike, pa su Ristovski i Ivandić uz dosta teških riječi odlučili da napuste grupu. Međutim, 10. septembra, na isti dan za koji je zakazan početak promocije albuma, Ivandić je zajedno sa vokalom Goranom Kovačevićem i tekstopiscem Rankom Bobanom koji su sudjelovali u snimanju albuma Stižemo, uhapšeni za posjedovanje hašiša.[7] Ivandić je osuđen na tri godine zatvora (Kovačević na godinu i po a Boban na godinu dana zatvora), ali je 1981. godine otišao na izdržavanje zatvorske kazne.[4]

U junu 1978. Bregović odlazi u Sarajevo kako bi u ime grupe primio plaketu Lige mladih komunista Bosne i Hercegovine.[4] U jesen iste godine, bubnjar Điđi Jankelić (bivši član grupa Formula 4 i Čisti Zrak), koji je učestvovao u snimanju Bebekovog solo albuma, je postao novi bubnjar Bijelog dugmeta a u grupu se vraća i Pravdić kao zamjena Ristovskom. Grupa se okuplja se u Niškoj Banji gdje započinju pripreme za novu ploču, ali pošto je Bregović još uvijek na odsluženju vojnog roka definitivno se vraćaju u Sarajevo 1. novembra.[4] U Studio V Radio Beograda ušli su početkom januara sljedeće godine. Album je producirao Neil Harrison, a nekoliko pjesama je snimljeno uz simfonijski orkestar. Objavljivanje albuma Bitanga i princeza pratio je niz cenzorskih intervencija Jugotona. Originalna omotnica albuma, Dragana S. Stefanovića, na kojem ženska noga udara muško međunožje ocijenjena je vulgarnim i glatko odbijena. Iz pjesme Ala je glupo zaboravit' njen broj izbačena je psovka Koji mi je moj, dok je iz ključne balade Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš, stih A Hrist je bio kopile i jad promijenjen je u A on je bio kopile i jad.[4] Unakažena bezličnim omotom Jugotonovog kućnog dizajnera, ploča se pojavila sredinom marta 1979. godine i doživjela jednoglasne ovacije publike i kritike. Urbana i potpuno lišena folk uticaja, donijela je pored navedenih i pjesme Na zadnjem sjedištu mog auta, Bitanga i princeza, i emotivne balade Kad zaboraviš juli i Ipak poželim neko pismo u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Bitanga i princeza srušila je sva tiražne rekorde[4] i bila uvod u spektakularnu turneju sa simfonijskim orkestrom i horom koja je bila isto tako uspješna.[4]

Album Doživjeti stotu: Prilagođavanje Novom talasu (1980 - 1982)[uredi | uredi izvor]

Tokom 1980. godine novi je val temeljito uzdrmao jugoslavensku rock scenu. Bregovićev je odgovor na omladinsku revoluciju iz garaže bila ploča Doživjeti stotu. Ne samo da u pjesmama Ha ha ha i Tramvaj kreće Bregović prvi put postaje politički angažiran, nego gotovo do neprepoznatljivosti mijenja aranžmane starih pjesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek brije svoje čuvene brkove, a čitav bend krati kosu na "propisanu" punk dužinu. Turneja započinje u Sarajevu, a završava u zagrebačkom klubu Kulušić gdje snimaju drugi koncertni album. LP je pod nazivom 5. april '81 štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka. Nastupaju u Beogradu nekoliko puta tokom turneje: nakon dva koncerta u Pioniru, gdje su nastupali zajedno sa Iron Maidenom, Atomskim skloništem, Divljim jagodama, grupama Film, Aerodrom, Haustor, Kontraritam i dr., na dvadnevnom festivalu Svi mars na ples! održanom u beogradskom Hipodromu, i u novogodišnjoj noći, nakon što su održali tri koncerta u hali Pinki. Na početku 1982. godine nastupali su u Innsbrucku, u Austriji, na manifestaciji koju je posljednji domaćin Zimskih olimpijskih igara priredio za domaćina slijedećih igara (ZOI 1984.)

Poslije albuma Doživjeti stotu i Bebekov odlazak iz grupe (1983 - 1984)[uredi | uredi izvor]

Početkom 1983. godine Bregović je uz Dugme i pjesnika Duška Trifunovića snimio ploču za djecu A milicija trenira strogoću Prvobitno je bilo zamišljeno da na njoj pjeva Sead Memić - Vajta, ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dječak Ratimir Boršić - Rača. U februaru 1983. godine grupa je objavila album Uspavanka za Radmilu M. kojim je Bregović planirao oprost od publike i da poslije turneje rasformira grupu. Album je snimljen u Skoplju a kao gosti su se pojavili Vlatko Stefanovski (gitara), Blagoje Morotov (kontrabas) i Arsen Ereš (saksofon). Politički angažman ne izostaje ni ovog puta. Opšta situacija na Kosovu vrlo je loša, a Dugme snima Kosovsku, pjesmu koju Bebek pjeva na albanskom.[8] Uspavanka za Radmilu M. uključuje nekoliko klasičnih Bregovićevih poskočica, te seriju predivnih baladu - Ako možeš zaboravi, Ne plači, U vrijeme otkazanih letova i izvrstan instrumental u naslovnoj pjesmi. Album Uspavanka za Radmilu M. nije donijele brojne hitove kao što je bilo slučaj sa prethodnim albumima (generalno se smatra komercijalno najmanje uspješnim albumom Bijelog dugmeta), međutim, turneja je bila vrlo uspješna, a izuzetan odziv publike publike je Bregović naveo da se predomisli o odbacivanju benda.[8] Nakon turneje, grupa je napravila pauzu dok Bebek snima svoj drugi solo album Mene tjera neki vrag.[8] Svoj zadnji koncert sa Bijelim dugmetom je održao 13. februara 1984. u olimpijskom selu u Sarajevu dok je službeno napustio grupu 23. aprila 1984. godine odlučivši da se posveti solo karijeru.[8]

Period Mladena Vojičića "Tife" (1984 - 1986)[uredi | uredi izvor]

Novi pjevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić – Tifa. Dugme je s Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal, a album se pojavio u decembru 1984. godine. Nazvan je jednostavno Bijelo dugme, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke Uroša Predića. Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, kao i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom pjeva u Pediculis pubis i koautor je teksta. Laza Ristovski ponovo postaje punopravni član grupe. Bregović postaje ovisan o malim političkim provokacijama, pa snima obradu himne Hej Slaveni. Preradio je i svoju staru pjesmu Šta ću, nano, dragi mi je ljut koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom Lipe cvatu postala je najveći hit s nove ploče. Izvrstan prijeme kod publike imale su i Padaju zvijezde (koja neobično sliči pjesmi Jump grupe Van Halen), Lažeš, Da te bogdo ne volim i Jer kad ostariš. Publika tokom turneje slabo prihvaća novog pjevača, pa Tifa napušta Dugme i odlazi na odsluženje vojnog roka.

Period Alena Islamovića i raspad grupe (1986 - 1989)[uredi | uredi izvor]

Novi pjevač postaje Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. U intervjuu Petru Popoviću 1994. godine Bregović govori o tome kako je zamislio ovu ploču.

Cijela ploča Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude zaokružen, međutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamišljeno da se pojave svi državni neprijatelji na jednom mjestu.

Pisao sam Ružica si bila za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Miću Popovića, htio sam da pjeva Tempo. Ali, čim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, Udba je odmah počela da prati menadžera Raku; nakon sastanka sa Vicom u Zagrebu njega su uhapsili na aerodromu u Sarajevu.

Ja sam išao na sastanak sa Mićom Popovićem, a onda me molio direktor Diskotona, pošto je on znao da me prate, da se ne upuštam u to. Niko nije htio da štampa ploću na kojoj pjeva Vice Vukov a na omotu ima Miću Popovića.

Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Ploču otvara snimka na kome partizan i narodni heroj Svetozar Vukmanović - Tempo u pratnji Gorana Bregovića i štićenika doma za napuštenu djecu Ljubica Ivezić iz Sarajeva, pjeva staru revolucionarnu temu Padaj silo i nepravdo.

Osim politički obojenih, tu se našao i instant hit Hajdemo u planine kao i balade Noćas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne, Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude, Ružica si bila, sada više nisi. Iako su ove pjesme postigle veliki uspjeh kod široke publike, stariji fanovi benda nisu bili nimalo zadovoljni glasovnim mogućnostima Alana Islamovića, te su zazivali povratak nikad prežaljenog Željka Bebeka.

Dvostruki živi album Mramor, kamen i željezo, snimljen na turneji, pojavio se krajem 1987. godine. Naslovna pjesma obrada je starog hita zagrebačke grupe Roboti, a na ploči se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do posljednjeg studijskog albuma. Poslije turneje grupu tiho napušta Vlado Pravdić i posvećuje se poslu s kompjuterima.

Krajem 1988. godine izašao je album Ćiribiribela s Đurđevdanom kao mega-hitom. Iskoristivši stih Đorđa Balaševića A ja nisam s onom koju volim i staru cigansku temu, Bregović je uz pratnju orkestra Fejata Sejdića, napravio pjesmu za sva vremena.

Provokacija nisu izostale ni ovog puta – bile su smještena u spajanju himne Lijepa naša i pjesme Tamo daleko. Publika u Hrvatskoj i Srbiji loše je primila ovaj miks i žestoko zviždala tokom njegovog izvođenja na koncertima. Ostatak albuma čine pjesme koje bi teško ušle na kompilaciju najboljih trideset - Evo zakleću se, Napile se ulice, Ako ima boga, Šta ima novo.

Početkom 1989. godine Bijelo dugme polazi na dvomjesečnu turneju, ali poslije koncerta u Derventi, Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Niko tada nije pomislio da će do slijedećeg koncerta najpopularnije grupe bivše Jugoslavije proći čak šesnaest godina.

Željko Bebek se po izbijanju rata seli u Zagreb i nastavlja karijeru, Zoran Redžić odlazi u Finsku, a Mladen Vojičić - Tifa tek 1995. napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku. Ipe Ivandić se po izbijanju rata seli u Beograd gdje je tragično nastradao 1994. godine.

Poslije Dugmeta[uredi | uredi izvor]

Bregović nastavlja iznimno uspješnu karijeru kompozitora filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima Kuduz i Dom za vješanje. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih evropskih etno kompozitora, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Universal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Saint Denis održava se festival nazvan Od Bacha do Bregovića gdje se premijerno izvodi njegov oratorij Moje je srce postalo tolerantno.

Devedesetih godina prošlog vijeka međutim, Bregovićevo srce nije bilo nimalo tolerantno prema ideji o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim je intervjuima odlučno odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rock gitarist. Dolazak novog milenija i gotovo svjetski uspjeh, samo ga je učvrstio u takvom stavu.

Nije stoga bilo puno onih koji su odmah bili spremni povjerovati u vijest objavljenu krajem februara 2005. godine gdje se tvrdilo da se Bijelo dugme opet okuplja. Ipak, tačnost ove vijesti brzo je potvrđena, te je pod sponzorstvom moćne Coca-Cole, Bijelo dugme tokom juna odsviralo spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu pred više od dvjesto hiljada gledalaca.

2006 godine, Bijelo Dugme se okuplja na turneju u Sjevernoj Americi. Ipak vođa Bijelog Dugmeta nije došao na koncerte zato što se nekoliko mjeseci ranije posvađao sa Željkom Bebekom, stoga je turneja održana pod imenom "Kad bi' bio Bijelo Dugme". Dakle, mnogo pjesama nisu bile Bijelog Dugmeta zato što Goran Bregović drži većinu autorskih prava. Gradovi u kojima su održani koncerti u Sjevernoj Americi: Atlanta (SAD), Chicago (SAD), New York(SAD), i Toronto (Kanada). Muzički kritičari su razočarani koncertima.

Članovi grupe[uredi | uredi izvor]

Vokali[uredi | uredi izvor]

Gitaristi[uredi | uredi izvor]

Klavijaturisti[uredi | uredi izvor]

Basisti[uredi | uredi izvor]

Bubnjari[uredi | uredi izvor]

Diskografija[uredi | uredi izvor]

Studijski albumi[uredi | uredi izvor]

Omot albuma Godina izdavanja Naslov Izdavačka kuća
Kad bi' bio bijelo dugme (Bijelo dugme).jpg
1974 Kad bi' bio bijelo dugme Jugoton
Ta bi dao da si na mom mjestu (Bijelo dugme).jpg
1975 Šta bi dao da si na mom mjestu Jugoton
Eto! Baš hoću! (Bijelo dugme).jpg
1976 Eto! Baš hoću! Jugoton
Bitanga i princeza (Bijelo dugme).jpg
1979 Bitanga i princeza Jugoton
Doživjeti stotu (Bijelo dugme).jpg
1980 Doživjeti stotu Jugoton
Uspavanka za Radmilu M. (Bijelo dugme).jpg
1983 Uspavanka za Radmilu M. Jugoton
Kosovka djevojka (Bijelo dugme).jpg
1984 Kosovka djevojka Diskoton
Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo (Bijelo dugme).jpg
1986 Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo Diskoton
Ćiribiribela (Bijelo dugme).jpg
1988 Ćiribiribela Diskoton

Ostali albumi[uredi | uredi izvor]

  1. A milicija trenira strogoću i druge pjesmice za djecu - 1983

Live albumi[uredi | uredi izvor]

  1. Koncert kod Hajdučke česme - 1977
  2. 5. april '81 - 1981
  3. Mramor, kamen i željezo - 1987
  4. Turneja 2005: Sarajevo-Zagreb-Beograd - 2005

Singlovi[uredi | uredi izvor]

  1. Top / Ove ću noći naći blues (Jugoton 1974.)
  2. Glavni junak jedne knjige / Bila mama Kukunka bio tata Taranta (Jugoton 1974.)
  3. Glavni junak jedne knjige /Avanture malog Ju Ju (Diskoton 1974.)
  4. Da sam pekar / Selma (Jugoton 1974.)
  5. Da mi je znati koji joj je vrag / Blues za moju bivšu dragu (Jugoton 1975.)
  6. Ima neka tajna veza / I kad prođe sve, pjevat ću i tad (Jugoton 1975.)
  7. Ne gledaj me tako i ne ljubi me više / Sve ću da ti dam, samo da zaigram (Jugoton 1975.)
  8. Playing the part / Da sam pekar (promotivno izdanje Jugoton 1975.)
  9. Džambo / Vatra - Ipe Ivandić (Jugoton 1976.)
  10. Milovan” / Goodbye America - Ž. Bebek (Jugoton 1976.)
  11. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac / Ne spavaj mala moja muzika dok svira (Jugoton 1976.)
  12. Eto ! Baš hoću! / Došao sam da ti kažem da odlazim (Jugoton 1976.)
  13. Bitanga i princeza / Dede, bona ,sjeti se, de tako ti svega (Jugoton 1979.)
  14. Pristao sam, biću sve sto hoće / Šta je tu je (Jugoton 1979.)
  15. Dobro vam jutro Petrović Petre / Na zadnjem sjedištu mog auta (Jugoton 1980.)

Kompilacije[uredi | uredi izvor]

VHS kasete i DVD-ovi[uredi | uredi izvor]

  • Uspavanka za Radmilu M. (1983.)
  • Ćiribiribela (1989.)
  • Nakon svih ovih godina (1990.)
  • Antologija 1&2 (2005.)
  • Turneja 2005 (Sarajevo - Zagreb - Beograd) (2006.)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31.
  2. ^ a b c d e Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 32.
  3. ^ http://www.discogs.com/%C5%BDeljko-Bebek-i-Bijelo-Dugme-Milovan-Goodbye-Amerika/release/1125544
  4. ^ a b c d e f g h i j k Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006, Belgrade: self-released.
  5. ^ Skoro da smo isti at Discogs
  6. ^ Stižemo at Discogs
  7. ^ Krstulović, Zvonimir (2005). Bijelo Dugme: Doživjeti stotu, Profil.
  8. ^ a b c d Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006, str.34, Belgrade: self-released.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: