Led Zeppelin

Led Zeppelin
Muzički žanr	Hard rock, heavy metal, blues-rock, folk rock
Mjesto porijekla	Velika Britanija
Aktivni	1968 - 1980
Izdavač	Atlantic Swan Song Rhino Records
Članovi
John Bonham Robert Plant Jimmy Page John Paul Jones

Led Zeppelin je britanska rock grupa osnovana 1968. godine i smatra se za jednu od najvažnijih grupa u historiji popularne muzike. Iako su objavili samo devet zvaničnih albuma uspjeli su postići izuzetan uspjeh kod publike a i kritike. Grupa je imala značajan uticaj na razvoj rock muzike svojim inventivnim pristupom rock muziciranju te smjelim spojem nekoliko žanrova. Naime, interpetirali su blues i folk obogaćen primjesama rokabilija, regea, soula, funka, pa i klasične muzike, popa, kantrija itd. Neki analitičari to objašnjavaju izrazitom individualnošću članova grupe a drugi su ih optuživali za plagijat.

Grupa je formirana 1968. godine i kontinuirano je postojala do smrti bubnjara John Bonhama 1980. godine. Iste godine, ostali članovi, Robert Plant (vokal), Jimmy Page (gitara) i John Paul Jones (bas gitara), odlučuju se razići.

Led Zeppelin je uspio prodati preko 300 miliona nosača zvuka širom svijeta i još uvijek dobija nove poklonike. Njihov komercijalni uspjeh može se porediti samo sa onim koji su imali The Beatles, Rolling Stones, Pink Floyd ili Queen.

Historija

Počeci (1968.–1971.)

Rock bend Led Zeppelin osnovao je 1968. godine Jimmy Page nakon raspada grupe Yardbirds. Prvo su se zvali "The New Yardbirds". Grupu su činili pjevač Robert Plant, bubnjar John Bonham, prateći pjevač Mike Scott i bivši basista Yardbirdsa Chris Dreja, ali Dreja napušta bend i počinje se baviti fotografijom (kasnije će napraviti fotografiju koja će se nalaziti na pozadinskoj strani debi albuma grupe). Zamijenio ga je Pageov dugogodišnji prijatelj i kolega, studijski muzičar John Paul Jones. Pageov prvi izbor za pjevača bio je Terry Reid. No, on odbija ponudu i preporuča Planta. Plant prihvaća ponudu i dovodi svog prijatelja Johna Bonhama iz raspadnutog sastava "Band of Joy". Što je bilo sa Scottom ostaje nepoznato.

Ime Led Zeppelin dobivaju po ciničnoj opasci Keith Moona bubnjara grupe "The Who" koji je izjavio da će grupa izdržati poput olovnog cepelina u zraku.

Započeli su kao blues rock grupa, da bi kasnije razvili svoju muziku u pravcu koji će se nazvati hard rock i heavy metal te se Led Zeppelin i Black Sabbath smatraju prvim heavy metal grupama.

Neposredno nakon prve turneje izdaju u oktobru 1968. svoj prvi album. Album je mješavina bluesa i rocka s distorziranim zvukom gitare čime je ta ploča jedna od centralnih i najzaslužnijih za evoluciju heavy metal muzike.

Iako su se neke od ranijih pjesama Led Zeppelina temeljile na obradama blues standarda, druge, kao Communication Breakdown imale su jedinstveni i prepoznatljiv "heavy" zvuk. Na albumu se još nalaze akustične pjesme poput Black Mountain Side i pjesme koje kombinuju akustičnu i električnu gitaru poput obrade folk pjesme Babe I'm Gonna Leave You. Brzi uspjeh prvog albuma pokrenuo je karijeru grupe, pogotovo u SAD-u, gdje su imali česte turneje.

Na drugoj ploči Led Zeppelin II nastavljaju sa sličnim stilom kao s prvog albuma. Prva pjesma Whole Lotta Love ima snažan riff koji "vozi" ritam-sekcija Bonhama na bubnjevima i Jonesa na bas-gitari. Drugim albumom, koji su ljubitelji grupe često zvali i "Brown bomber", Led Zeppelin konačno definiraju svoj zvuk. Ploča je postigla veliki uspjeh. Bila je na prvom mjestu top-lista i u SAD-u i Velikoj Britaniji.

Fotografija Hindenburga u plamenu bila je motiv na omotu prvog albuma Led Zeppelina

Jimmy Page i Robert Plant bili su blues fanatici. Neki od ranih hitova Led Zeppelina Whole Lotta Love i You Shook Me bili su jako slični pjesmama Willie Dixona, gitariste Howling Wolfa. Page je izjavio u jednom razgovoru: "Često sam mislio da smo mi na sličan način kao što su Rolling Stonesi htjeli biti djeca Chuck Berrya, pokušavali biti djeca Howling Wolfa."

Osim bluesa, članovi su grupe voljeli i američki rock and roll, naprimjer Fats Domina i Little Richarda koji su im bili velika inspiracija. Led Zeppelin je često izvodilo rockabilly pjesme koje su proslavili Elvis Presley i Eddie Cochran.

Nastupi Led Zeppelina znali su trajati više od tri sata jer su izvodili produljene i improvizovane verzije svojih kompozicija u koje su često ubacivali sitne utjecaje Jamesa Browna i Motown soul muzike koja je bila omiljena kod bubnjara Bonhama.

Radi komponovanja trećeg albuma Led Zeppelin III, grupa se povlači u kolibu Bron-Yr-Aur u Walesu. To je rezultiralo više akustičnim zvukom albuma poput pjesama Gallows Pole ili Friends. Pjesme su bile pod jakim uticajem keltske i country muzike, a po prvi se puta javlja utjecaj i arapske/indijske muzike u pomenutoj pjesmi Friends. Led Zeppelin III također je prikazao i drugačiju stranu gitarskog umijeća Jimmyja Pagea koji se prikazao kao izvrstan gitarist akustične gitare, a ne samo električne. Ovim albumom započinje era raznolikih omota, naprimjer, omot je Led Zeppelin III albuma isječen, a ispod je krug koji se vrti i prikazuje različite oblike kroz pukotine omota.

Unatoč velikom broju publike, grupa je odbijala nastupe na TV-u zbog loše reprodukcije. Manjak prisutstva na TV-u pojačalo je namjeru sastava da ih njihovi obožavatelji trebaju vidjeti i čuti uživo.

"Najveći bend na svijetu" (1971.–1975.)

Četiri simbola na omotu četvrtog albuma Led Zeppelin IV, koji s lijeva na desno predstavljaju Jimmya Pagea, Johna Paula Jonesa, Johna Bonhama i Roberta Planta.

Različiti muzički smjerovi grupe spojili su se na njihovom četvrtom neimenovanom albumu, čiji je stvarni naslov bio prikazan u obliku četiri neizgovorljiva simbola, stoga se često nazivalo taj album Led Zeppelin IV, Zoso, Rune ili četiri simbola. Ne samo da je album bio bez naziva nego na omotu albuma nema ni naznake imena grupe. Album je izdan 8. novembra 1971. godine. Na albumu se nalaze hard rock pjesme poput Black Dog, zatim tolkienovska fantasy pjesma The Battle of Evermore i kombinacija ta dva pravca u pjesmi Stairway to Heaven. Pjesma Stairway to Heaven bila je ogroman radiohit, koja unatoč svome uspjehu nikada nije bila izdana kao singl. Album zaključuje jedna od njihovih najboljih blues pjesmi When the Levee Breaks.

Sljedeći album, Houses of the Holy (izdan 28. marta 1973.), je donio još veću raznolikost u muzičkim stilovima. Možda i najpoznatija pjesma s ovog albuma je prava "rockerska" The Song Remains the Same. No Quarter, sa svojim tamnim i mističnim prizvukom (često prisutnim u pjesmama Led Zeppelina), se smatra jednom od najboljih klavijaturističkih izvedbi Johna Paula Jonesa. Pjesma je bila prava koncertna atrakcija zbog ponekad izrazito dugih Jonesovih solo dionica, kao i zbog dodatnih vizuelnih efekata (prigušena svjetla i lažna magla). Stilsku raznolikost ovog albuma posebno ističu pjesme D'yer Mak'er (inspirisana reggaeom) i funky The Crunge nastala kao posveta soul i funk velikanu Jamesu Brownu.

Tokom 1974. godine Led Zeppelin uzima stanku od stalnih turneja. Osnivaju vlastitu izdavačku kuću Swan Song Records nazvanu prema jednoj od rijetkih njihovih neobjavljenih pjesama. Veliki dio vremena provode i u studiju pripremajući nove pjesme.

1975. je godina izdavanja njihovog prvog dvostrukog albuma Physical Graffiti. Album je bio veliki uspjeh i do danas se smatra jednim od njihovih najboljih ostvarenja. Najveći hit s albuma je pjesma Kashmir, prepoznatljiva po dubokom zvuku bubnjeva i orijentalnom prizvuku Jonesovih klavijatura. Od ostalih pjesama ističu se Houses of the Holy (nastala oko dvije godine prije), Trampled Under Foot, bluesy In My Time of Dying (njihova najduža pjesma) te lagana balada Ten Years Gone.

Ovaj period od 1971. do 1975. godine se smatra najuspješnijim u karijeri Led Zeppelina. Tada od Beatlesa preuzimaju titulu "najboljeg benda na svijetu" za koju su im najveći rivali Rolling Stonesi i The Who.

Kasna faza, Bonhamova smrt i prekid karijere (1975.–1980.)

Do 1975. godine Led Zeppelin je bio na vrhuncu karijere, posebno nakon trijumfalnih izvedbi u Earls Courtu. No, tada je niz nesretnih događaja uvjetovao pad u popularnosti.

1976. Robert Plant je doživio tešku saobraćajnu nesreću te je na neko vrijeme završio u kolicima. Bend tada seli u Malibu gdje radi na novom albumu. 31. marta iste godine izdaju album Presence. Album je bio podcijenjen i ponekad kritikovan ponajviše zbog smanjene raznolikosti i "dosadnosti". Naime, na svim pjesmama Jimmy Page igra glavnu ulogu a John Paul Jones svira bas gitaru i nema nijednu izraženiju dionicu. Sve to je samo odraz teških prilika u kojima se bend našao. Od poznatijih pjesama s tog albuma se ističu epska Achilles Last Stand, Nobody's Fault But Mine i blues pjesma Tea For One koja podsjeća na njihove starije pjesme.

Zbog Plantove automobilske nesreće u Grčkoj nisu išli na turneje kroz 1976. godinu, ali su izdali koncertni film i album The Song Remains The Same.

1977. su se vratili na turneju, ali je iste godine umro Plantov sin Karac. Tu godinu su obilježile i glasine o Pageovoj ovisnosti o heroinu.

1979. nastupaju na poznatom muzičkom festivalu u Knebworthu te izdaju posljednji album In Through the Out Door. Taj album je obilježila dominacija Jonesovog sintesajzera te smanjeni doprinos Pagea i Bonhama. Čak se govorkalo o mogućem raspadu grupe jer su Page i Bonham te Jones i Plant odvojeno jedni od drugih snimali svoje dionice. Najveći hitovi s tog albuma su bili Fool in the Rain i All My Love.

Kroz 1980. zdravstveno stanje bubnjara Johna Bonhama se zbog alkoholizma sve više pogoršavalo. 24. septembra 1980.g. nakon što je u prethodna 24 sata ispio četrdesetak (!) duplih votki tokom cjelodnevnog uvježbavanja banda za turneju, nakon ponoći je odnešen u Pageovu kuću na spavanje, i sljedećeg popodneva je pronađen mrtav. Autopsija je pokazala odsustvo bilo kojih lijekova ili droge u tijelu osim alkohola.

Iako se raspravljalo o mogućim Bonhamovim nasljednicima ostali članovi benda su objavili da više ne mogu nastaviti i odlučili prekinuti karijeru. Ostali su jedna od komercijalno najuspješnijih, najutjecajnijih i najinovativnijih grupa u historiji rocka i muzike uopće. VH1 ih je uvrstio na prvo mjesto liste 100 najvećih umjetnika hard rocka i na 3. mjesto svoje liste 100 najvećih umjetnika svih vremena. Rolling Stone ih je stavio na 14. mjesto istoimene liste nazivavši ih najvećom grupom sedamdesetih, najžešćim bendom ikada i jednom od najdugovječnijih grupa u historiji.

Ponovna okupljanja

Tri preživjela člana Led Zeppelina okupili su se 1985. godine za Live Aid u Londonu i 1988. godine na obljetnicu osnivanja izdavačke kuće Atlantic Records. Tada je bubnjeve odsvirao sin pokojnog bubnjara Jason Bonham. Set pjesama je bio kratak i Plantov komentar je bio: "...bilo je kao da spavaš sa svojom bivšom suprugom, a ne vodiš ljubav s njom."

1995. godine sastav je uveden u Rock and Roll Hall of Fame i tom prigodom je uz članove Aerosmitha izveo tri nadahnute verzije svojih starijih hitova.

Led Zeppelin je 10. decembra 2007. odradio koncert u čast Ahmeta Erteguna. Nakon 27 godina bili su ponovno zajedno na pozornici. Navodno je 125.000 ljudi bilo prijavljeno za karte, a samo njih 18 000 je moglo prisustvovati koncertu. Oko 18 000 sretnika je uživalo u pjesmama počevši od "Black dog", pa do "Stairway to heaven", pa "Nobody's fault but Mine", "Kashmir", "The Song Remains the Same", "Rock and Roll", "Whole Lotta Love", pa sve do mitske "Dazed and Confused". Cijeli prihod večeri išao je udruzi koja sakuplja fondove za pomoć studentima, a koju je oformio Ahmet Ertegun, menadžer koji je također stvorio "Atlantic Records", to jeste onaj koji je prvi povjerovao u potencijal Zeppelina i koji je od njih stvorio mitove rocka.

No, Robert Plant je odbio ponudu od 200 miliona dolara za još jednu veliku svjetsku turneju kao Zeppelini, s obrazloženjem da mu je u tom trenutku bila važnija turneja sa Alison Krauss, američkom country pjevačicom.

Član benda Kiss, Gene Simmons, tvrdi da su mu jednom ponudili 200 miliona američkih dolara kako bi ponovo okupio legendarni Led Zeppelin. Simmons je izjavio za The Sun: "Nekad 2009/10. jedna firma mi je dala nekoliko stotina miliona dolara kako bih stupio u kontakt sa Jimmyijem i Robertom i ubijedio ih da se ponovno okupe." Rečeno mu je da iskoristi svoje veze sa članovima benda da ih ubijedi da još jednom zasviraju, ali Simmons je rekao da Robert jednostavno ne želi da pristane na to.

Robert Plant je pak u intervjuu za Rolling Stone magazin izjavio da nikada više neće raditi s Led Zeppelinom.

U okrobru 2012. na konferenciji za novinare u New Yorku povodom objavljivanja svog koncertnog filma "Celebration Day", članovi grupe su potvrdili da se uskoro neće ponovo okupiti. Gitarista Jimmy Page je rekao da je koncert bio prije pet godina i da bi se, da postoji bilo kakva šansa za ponovno okupljanje, o tome već čulo.

Stil i uticaji

Pažljivi slušalac korijene njihovog muziciranja može pronaći u onome što su stvarali npr. Jimi Hendrix ili B.B. King. Grupa se razvijala uporedo sa još dvije popularne grupe: Black Sabbath i Deep Purple. Svi skupa su doprinijeli rađanju novih žanrova kao što su hard rock i heavy metal. Tako su i muzički kritičari sedamdesetih godina XX stoljeća smatrali da je muzika koju su stvarali članovi Led Zeppelina zapravo jedan novi žanr. Mješavina muzičkih žanrova u stvaralačkom opusu Led Zeppelina ponajbolje se ogleda u kompoziciji Stairway to Heaven, možda njihovoj najpoznatijoj. Uticaji i ukupan 'zvuk' ove grupe nije uvijek bio isti: teškometalni trend s njihovih početaka se pretvarao preko mistične i folk atmosfere trećeg albuma u homogenu fuziju folka, roka i bluza od četvrtog albuma pa dalje.

Diskografija

Studijski albumi

• 1969: Led Zeppelin
• 1969: Led Zeppelin II
• 1970: Led Zeppelin III
• 1971: Led Zeppelin IV
• 1973: Houses of the Holy
• 1975: Physical Graffiti
• 1976: Presence
• 1979: In Through the Out Door
• 1982: Coda

Filmografija

• 1976: The Song Remains the Same
• 2003: Led Zeppelin (DVD)
• 2007: Mothership (DVD)

Drugi projekti

Commons: Led Zeppelin

Vanjski linkovi

• Službena stranica grupe Led Zeppelin
• Atlantic Records: Led Zeppelin
• Led Zeppelin Official MySpace Page