Bosanci

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Za druga značenja pojma Bosanci pogledajte Bosanci (čvor).
Bosanci
Босанци
TvrtkoIKotromanic.jpg Portrait of Catherine of St Sava (1425-1478).jpg Ivan franjo jukic.jpg
Kapetan Husein Gradascevic big.jpg Mirza Teletovic Nets.jpg Aleksa Santic.JPG
Dzemo-bijedic.gif AlijaIzetbegovic1.jpg Dino Merlin (2011).jpg
Ukupna populacija
Značajno stanovništvo u
Bosna i Hercegovina
Jezik
bosanski, hrvatski, srpski
Vjera
islam, pravoslavlje, katoličanstvo, ateizam
Flag-bih.svg BiH portal
Odjeljak isključivo posvećen Bosni i Hercegovini

Bosanci je ime za stanovnike Bosne i Hercegovine ili za osobe koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Kao Bosanci (i Hercegovci) se u kolokvijalnom govoru smatraju državljani Bosne i Hercegovine, koji nacionalno pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine (Bošnjaci, Srbi i Hrvati). U drugim državama bivše SFRJ, izraz Bosanci se koristi za osobe čije porijeklo ili mjesto rođenja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Po zvaničnim podacima iz popisa stanovništva u Crnoj Gori je moguće izjašnjavanje kao Bosanac.[1]

Bosanci nisu samo one osobe koje smatraju Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom (nego i oni koji imaju njeno državljanstvo ili su rođeni u BiH). Naziv Bosanci je glavni pojam za pripadnike stanovnika zemlje (tj. državljane) Bosne i Hercegovine, što po etničkom opredjeljenju može da uključuje svaku etničku grupu/narod, konstitutivne narode BiH: Bošnjake, Srbe i Hrvate, te druge ljude ne u samoj Bosni, već i u inostranstvu, pod uslovom da su rođeni u BiH, tj. da im je nacionalnost bosanskohercegovačka (Bosanac i Hercegovac).

Ime se odnosi na sve državljane Bosne i Hercegovine, pripadnike zemlje Bosne i Hercegovine, bez obzira na regionalnu, vjersku ili etničku/narodnu pripadnost.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine se nazivaju Bosancima uglavnom u nezvaničnom govoru te tamo gdje je takvo opredjeljenje prihvaćeno kao zvanično (u većini inostranih država). Neki se čak izjašnjavaju samo kao Bosanci i često kad ne žele izraziti svoju etničku pripadnost, ili ako potječu iz miješanog braka. Neki od primjera ljudi koji se izjašnjavaju tako su: Sergej Barbarez, Branko Đurić, Josip Katalinski i Danis Tanović.

Autohtoni Bosanci imaju južnoslavensko porijeklo, a po novoj državnoj definiciji, Bosanac može biti svako ko ima državljanstvo države Bosne i Hercegovine. Time je riječ Bosanac uveliko postala sinonim za sveobuhvatni nacionalni naziv za lokalno stanovništvo Bosanci i Hercegovci. To uključuje (ali nije ograničeno i na) pripadnike konstitutivnih etničkih/narodnih grupa u Bosni i Hercegovini: Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Oni koji žive u manjoj geografskoj regiji Hercegovine se radije izjašnjavaju samo kao Hercegovci u lokaliziranom, regionalnom smislu.

Etničke manjine na ovom području, kao što su Jevreji (Židovi), Romi, Albanci, Crnogorci i drugi, mogu uzeti u obzir pridjev bosanski kao promjenu njihove etničnosti (npr. bosanski Jevreji) da bi se naznačilo mjesto življenja.

Osim toga, znatan broj stanovnika u Bosni i Hercegovini vjeruje da termin Bosanci daje ime onim ljudima koji čine određenu grupu (kulturni identitet) ili etničku grupu.


Historija[uredi | uredi izvor]

Najraniji zapisi[uredi | uredi izvor]

Najraniji kulturni i jezički korijeni bosanske historije mogu se pratiti unatrag do Seobe naroda u ranom Srednjem vijeku. U to vrijeme, Slaveni iz Jugoistočne Evrope su izvršili invaziju na Istočno Rimsko carstvo i naselili se na Balkanski poluotok. Tamo su se pomiješali s autohtonim paleo-balkanskim narodima, poznatijim kao Iliri. Iz haosa tzv. Mračnog doba (Srednji vijek), od 800. godine nove ere, Slaveni su počeli osnivati rane kneževine. Kako su se kneževine širile, oni su pripajali i druga slavenska plemena i teritorije, a kasnije su se razvili u centralizovane kraljevine.

U Bosni nije bilo istaknutih slavenskih plemena, a nezavisna Bosanska država se neće uspostaviti sve do srednjeg vijeka.

Prije toga, srž bosanskih zemalja (između rijeka Drine i Bosne) je bila u skoro stalnom stanju borbe između Bizantijaca, Srba, Hrvata, Bugara i Mađara. U 12. vijeku Bosanska država se počinje uzdizati stvarajući nezavisnu religijsku zajednicu. Razvija se u moćno Bosansko kraljevstvo u 14. vijeku, a naziv Bošnjani je bio korišten za opisivanje stanovnika Kraljevstva. Pretpostavlja se da je to bio regionalni naziv koji potječe od naziva rijeke Bosne, koja teče kroz srce Bosanskog kraljevstva. Prije raspada Rimskog carstva, rijeka se zvala Bosona po autohtonim Ilirima, a neki naučnici nagađaju da je ime Bosna izvedeno iz tog pojma.

Bosansko kraljevstvo[uredi | uredi izvor]

Teritorijalno širenje Bosanskog kraljevstva u Srednjem vijeku

Bosansko kraljevstvo je raslo i širilo se pod vlašću dinastije Kotromanića, s ciljem pripajanja hrvatskih i srpskih teritorija. Kao posljedica toga, čak i više rimokatolika i pravoslavaca se nastanjuje u okviru granica Kraljevstva, zajedno s pristalicama autohtone Crkve bosanske čiji su počeci i priroda predmet nastavka rasprava među naučnicima. Oni koji pripadaju ovoj crkvi bosanskoj su se jednostavno nazivali krstjani (kasnije: kršćani). Mnogi naučnici tvrde da su ti bosanski krstjani maniheistički dualisti povezani s bogumilima iz Bugarske, dok drugi ovu teoriju dovode u pitanje, navodeći kao razlog nedostatak historijskih dokaza. Vlasti i Katoličke i Pravoslavne crkve smatraju Crkvu bosansku heretičkom, te pokreću snažne napade na nju kako bi se njen utjecaj zaustavio. Kao rezultat tih podjela, koherentan (dosljedan) religijski identitet se nikada nije razvio u srednjovjekovnoj Bosni, kao što se razvio u Hrvatskoj i Srbiji.

Osmanlijsko doba[uredi | uredi izvor]

Kako su vijekovi prolazili, Bosansko kraljevstvo je polahko počelo slabiti. Postalo je lomljivo usljed povećanih političkih i vjerskih podjela. Do tada, Osmanlije su već stekli uporište na balkanskom poluostrvu. Porazom Srba u Kosovskoj bici i širenjem prema zapadu, Turci na kraju osvajaju cijelu Bosnu i dijelove susjedne Hrvatske. Teritorija koja je djelimično pripadala srednjovjekovnom Kraljevstvu Hrvatske, a dijelom Bosanskom kraljevstvu ostala je pod osmanlijskom vlašću vijekovima, toliko dugo da je počinju nazivati turska Hrvatska (kasnije: Bosanska Krajina).

Ovakvi razvoji mijenjaju bosansku historiju, kao i to da mnogi stanovnici počinju primati islam, čineći da složeni bosanski etno-religijski identitet postane još složeniji. Crkva bosanska nestaje, iako su okolnosti oko njenog pada bili raspravljani koliko i definiranje njene prirode i početaka. Neki historičari tvrde da su bosanski krstjani počeli masovno prelaziti na islam, tražeći utočište od katoličkog i pravoslavnog progona. Drugi tvrde da je Crkva bosanska prestala djelovati mnoge decenije prije turskih osvajanja. U svakom slučaju, autohtono i različito društvo slavenskih muslimana se razvilo među Bosancima pod osmanlijskom vlašću, koje brzo postaje dominantno. Do ranih 1600-tih, otprilike dvije trećine bosanskog stanovništva je bilo muslimansko.[2]

Austro-ugarsko doba[uredi | uredi izvor]

Bosanci za vrijeme austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine

Za vrijeme austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine u periodu 18781918. g., Benjámin Kállay, zajednički ministar finansija Carstva i administrator Bosne sa sjedištem u Beču, promovira Bošnjaštvo, politiku koja ima za cilj da kod ljudi u BiH probudi "osjećaj da oni pripadaju velikoj i moćnoj naciji".[3] Politika je zagovarala ideale o pluralističkoj i multikonfesionalnoj bosanskoj naciji, a Bosance je vidjela u budućnosti kako "govore bosanski jezik i podijeljeni su u tri religije sa podjednakim pravima".[4][5] Tadašnja politika je pokušala izolirati Bosnu i Hercegovinu od njenih iredentističkih susjeda iz (Pravoslavne crkve u Srbiji, Katoličke crkve u Hrvatskoj i muslimana iz Osmanlijskog carstva). Carstvo je pokušavalo da obeshrabri koncept hrvatskog ili srpskog nacionalizma, koji se proširio u bosanskohercegovačkim katoličkim i pravoslavnim zajednicama iz susjedne Hrvatske i Srbije sredinom 19. vijeka.[5] Hrvati i Srbi koji su se protivili imperijalnoj politici i identificirali se sa nacionalističkim idejama, su ignorisali tvrdnje o bosanskoj naciji i umjesto toga ubrajali bosanske muslimane kao dio svojih nacija, koncept koji je odbacivan od većine bosanskih muslimana.[6][7] Nakon smrti Kállaya, politika biva zapuštena. Do druge polovine 1910-ih, nacionalizam je postao sastavni faktor bosanske politike, sa nacionalnim političkim partijama koje su odgovarale trima grupama koje su dominirale izborima.[5]

Naučnici iz SAD-a, Robert J. Donia i John V.A. Fine, su zaključili sljedeće:

Bosanski identitet kao bosanski – čak i ako se izvorno odnosio na svoje geografsko porijeklo ili državno članstvo – ima korijene koji sežu mnogo vijekova unazad, dok klasificiranje bilo kojeg kršćanina Bosanca kao "Srbin" ili "Hrvat" seže jedva jedan vijek unazad. Ideja da postoje bosanski Muslimani u "narodnom" (ne u vjerskom) smislu je još novija.

Robert J. Donia i John V.A. Fine, isječak iz njihove knjige "Bosnia and Herzegovina: A Tradition Betrayed" (u prijevodu: "Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija")[8]

Doba Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

U periodu kada je Jugoslavija bila uspostavljena kao nacija, političkom scenom u Bosni i Hercegovini su preovladavali srpski i hrvatski politički stavovi. Niti jedan od ova dva termina, bosanski ili bošnjački, nije bio priznat da identifikuje ljude kao konstitutivni narod.[9][10] Shodno tome, bosanski muslimani, ili bilo ko ko se izjašnjavao da ima bosansku/bošnjačku narodnost, su bili svrstavani u jugoslavenskoj statistici stanovništva u kategoriji regionalne pripadnosti. Ova klasifikacija je korištena u posljednjem jugoslavenskom popisu stanovništva provedenom 1991. godine u Bosni i Hercegovini.

Klasifikacije popisa u bivšoj Jugoslaviji su često bile predmet političke manipulacije, jer je prebrojavanje stanovništva kritično za vlast svake grupe. U ustavnim amandmanima iz 1947. godine bosanski muslimani su zatražili opciju Bosanac. Međutim, za vrijeme popisa iz 1948. godine dobili su samo izbor da se mogu izjašnjavati kao etnički nedeklarirani Musliman, srpski Musliman ili hrvatski Musliman (velika većina je odabrala prvu opciju).[10] Prema popisu iz 1953.godine uvedena je kategorija "jugoslaven, etnički neopredjeljen", a velika većina onih koji su se vodili pod ovom kategorijom su bili bosanski muslimani.[10]

Prema popisu iz 1961. godine Bošnjaci ili bosanski muslimani su kategorizirani kao etnička grupa definirana kao jedna od muslimansko-etničkih pripadnosti, ali ne i kao jugoslavenski konstitutivni narod, uz Srbe i Hrvate. Četvrti kongres Bosanske partije iz 1964. godine je osigurao Bošnjacima pravo na samoopredjeljenje. Godine 1968. na sastanku Bosanskog centralnog komiteta, Bošnjaci su prihvaćeni kao poseban narod, iako se rukovodstvo odlučilo da ne koristi ime Bošnjak ili Bosanac.[10][11] Kao kompromisna opcija na popisu stanovništva iz 1971. godine uvedena je kao kategorija Musliman po narodnosti. To je službena kategorija za korištenje od strane Bošnjaka sve do konačnog jugoslavenskog popisa stanovništva iz 1991. godine.[10]

Moderna era[uredi | uredi izvor]

Godine 1990., naziv Bošnjaci je ponovo zamijenjen pojmom Musliman po narodnosti. To je dovelo do toga da ime Bošnjak ili čak i Musliman, bude nedavno (ponovno) skovano kao politički kompromis. Za vrijeme Osmanlijskog carstva, razlike među građanima (zbog potreba oporezivanja, vojnog roka itd.) su se bazirale prvenstveno na vjerskom identitetu pojedinca, koji je bio i ostao usko vezan za etničku pripadnost.

Religija[uredi | uredi izvor]

Džamija, katolička crkva i pravoslavna crkva u Bosanskoj Krupi

Bosanci su religiozni kao društvo baš kao što su i multietnični u istom smislu. Međutim, komponente religije i etničnosti nisu isključivo homogene i nezavisne jedna od druge.

Tone Bringa, autorica i antropologistkinja, za Bosnu i Bosance kaže:

"Niti bošnjački, niti hrvatski, niti srpski identitet nije moguće u potpunosti razumjeti uzimajući u obzir samo islam ili kršćanstvo, respektivno, nego se u obzir mora uzeti specifični bosanski kontekst koji je rezultirao zajedničkom historijom i lokalitetom među Bosancima kako islamskih, tako i kršćanskih pozadina."[12]

Prema Bringi, u Bosni postoji jedinstvena, trans-etnička kultura koja obuhvata svačiju etničku pripadnost i čini postojanje različitih vjera, uključujući kršćanstvo i islam sinergijski, tako da zavise jedno o drugom.[12]

Ipak, veliki broj Bosanaca je i sekularan (svjetovan). To je trend koji je ojačao nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, i sličan kao što je bio nekada u komunističkom političkom sistemu Sovjetskog Saveza u kojem su odbacili tradicionalne organizirane religije.

Samoizjašnjavanje[uredi | uredi izvor]

Grafički prikaz etničkog samoizjašnjavanja, napravljen korištenjem UNDP-ove ankete o demografiji bosanskohercegovačkog stanovništva; juli, 2007. g.
Grafički prikazi primarnog i dvojnog izjašnjavanja o identitetu, napravljen korištenjem UNDP-ove ankete

U anketi koju je 2007. godine provela Razvojna mreža Ujedinjenih nacija (UNDP), 57% onih koji su ispitani su se prvenstveno izjašnjavali po etničkoj pripadnosti, dok se 43% ispitanika izjasnilo samo da su državljani Bosne i Hercegovine (Bosanci). Pored toga, 75% ljudi koji su bili anketirani je odgovorilo pozitivno na sljedeće pitanje: "Pored izjašnjavanja o sebi kao Bošnjaku, Hrvatu ili Srbinu, da li se smatrate i građaninom cijele Bosne i Hercegovine?". U istoj anketi, 43% je reklo da se osjećaju kao građanin Bosne i Hercegovine (Bosanac) u smislu primarnog identiteta, 14% se izjasnilo pripadnicima određenih etničkih ili vjerskih grupa, dok je 41% odabralo dvojni identitet.[13][14]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zvanični rezultati popisa na web stranici Zavoda za statistiku Crne Gore
  2. ^ Malcolm 1995, str. 71.
  3. ^ Sugar, Peter F. (1963). Industrialization of Bosnia-Hercegovina: 1878-1918, University of Washington Press.
  4. ^ Ramet, Sabrina P. (2008). “Nationalism and the 'Idiocy' of the Countryside: The Case of Serbia”, Serbia, Croatia and Slovenia at Peace and at War: Selected Writings, 1983-2007, 74–76, LIT Verlag Münster ISBN 978-3-03735-912-9.
  5. ^ a b c Velikonja, Mitja (1992). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press ISBN 978-1-58544-226-3.
  6. ^ Central and South-Eastern Europe, 2004, Volume 4, p 110
  7. ^ Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, Cornell University Press ISBN 978-0-8014-9493-2.
  8. ^ Robert Donia, John VA Fine (2005). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, Columbia University Press. Pristupljeno URLu 30 October 2012., p. 73, 1995,
  9. ^ Klemenčič, Matjaž (2004). The Former Yugoslavia's Diverse Peoples: A Reference Sourcebook, ABC-CLIO ISBN 1-57607-294-0.
  10. ^ a b c d e Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, 287–288, Cornell University Press ISBN 0-8014-9493-1.
  11. ^ Kostic, Roland (2007). Ambivalent Peace: External Peacebuilding, Threatened Identity and Reconciliation in Bosnia and Herzegovina. Report No. 78, 65, Uppsala, Sweden: Uppsala University.
  12. ^ a b Shatzmiller, Maya (2002). Islam and Bosnia: Conflict Resolution and Foreign Policy in Multi-Ethnic States, McGill-Queen's Press ISBN 978-0-7735-2413-2.
  13. ^ UNDP Published a Major Research on Return, Identity, Politics and Social Trust.
  14. ^ Pulse of the citizenry.
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: