Crkva bosanska

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni koja je postojala tokom srednjeg vijeka. Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila posebna etnička, kulturna i politička cjelina. Ona je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je doveo do stvaranja niza posebnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća bogumilska vjera), tako i u kulturi (stećci, vlastitio pismo bosančica i dr.), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država), te niz drugih tipičnih bosanskih karakteristika koje su poznate širom svijeta.

Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj historiji oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i značaja crkve bosanske. Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima sa aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici),odnosno babuni, bogumili, patareni.[1]

Ustrojstvo[uredi | uredi izvor]

U svoj sastav "Crkva bosanska" uključivala je "prave krstjane i krstjanice" i "mrsne ljude". Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili krštenje i držali se strogih odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obični vjernici, oni koji su prihvaćali njihova učenja kao istinita, ali nisu živjeli po strogim odredbama krstjana, već bi tek pred smrt primili duhovno krštenje.

Krstjani su živjeli u samostanima koji su bili zajednički za redovnike i redovnice. Nisu zavisili od milostinje pobožnih duša, niti su ubirali namete, već su bili okruženi posjedima i imali zajednički imetak. Oblačili su kratki haljetak s dugim rukavima, visokog ovratnika na koji se spuštala pomno uređena duga kosa, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do gležnja.

Na čelu reda bio je djed - Biskup i duhovni prvak bosansko-hercegovačkih krstjana. Djedu su pomagali gosti, starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu niže od njega. Zajednički su ih nazivali "poglaviti krstjani" ili "dobri mužje".

Kako nisu gradili crkve, članovi "Crkve bosanske" vršili su svoje obrede u privatnim kućama članova zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju "hiža" (kuća), a na njenom čelu nalazi se starac. [1] U bogosluženju su koristili staroslavenski jezik, a u vjerskim knjigama ćirilično pismo, bosančicu. Djedovi Crkve bosanske imali su narodna, slavenska imena umjesto tada uobičajenih hrišćanskih imena grčkog, latinskog i židovskog porijekla, a za sva sveštenička zvanja su koristili slavenske nazive. [2]

Učešće u društvenopolitičkom životu srednjovjekovne Bosne[uredi | uredi izvor]

Crkva bosanska je sa svojom hijerarhijom zapaženo učestvovala u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države i društva, posebno u 14. i 15. vijeku. [1] Pretpostavlja se da je poglavar Crkve bosanske od 1377. godine okrunjivao bosanske kraljeve. Poglavar, odnosno djed je vjerojatno davao krunu u crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog i nastupao je u javnom i političkom životu zemlje. Budući da je papa 125 godina ranije premjestio katoličku bosansku biskupiju u ugarsko Đakovo, Crkva bosanska je neprestano jačala jer je katolički biskup stolujući u Đakovu izgubio stvarne veze s Bosnom. [2] To je bila jedina "heretička" crkva koja je uspjela da postane zemaljska (državna) crkva. Oko 1200. godine "Crkva bosanska" je već jaka i uticajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je što je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.

Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih tačaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od hrišćanstva.

Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega još i danas čuje riječ:

"Za Kulina bana i dobrijeh dana!"

, dobro je shvatio njenu vrijednost za očuvanje Bosne. On i svi njegovi velikaši "dobri Bošnjani" pristaju uz krstjane, te "Crkva bosanska" postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Kroz čitavo to vrijeme "Crkva bosanska" sudjeluje u vodstvu države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrašnje razmirice. Vremenom, na svakom plemićkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i poticali iz plemićkih porodica. [3]

Utočište za "heretike"[uredi | uredi izvor]

Dolazi do stvaranja tzv. pluralističke vjerske oaze u bosanskoj srednjovjekovnoj državi i utočištu za "heretike" s Balkana i Evrope koje su tako strastveno proganjale Katolička i Pravoslavna crkva, premda je i Crkva bosanska bila žrtva krstaških ratova koje su s vremena na vrijeme poduzimale pape. Svoje su mjesto tako u viševjerskoj Bosni našli i bogumili iz Raške, patareni iz Dalmacije i katari iz zapadne Evrope. U Bosni se nije mogla primijeniti maksima "Zapad gleda prema Rimu, Istok gleda prema Konstantinopolju" niti je vrijedilo pravilo "čiji teritorij, njegova i vjera" jer su bosanski vladari i vlastela vrludali između triju konfesija. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i ban Stjepan II Kotromanić lavirali su između katoličanstva i Crkve bosanske, baš kao i prvi bosanski kralj Tvrtko I, zatim Tvrtko II i kralj Stjepan Tomaš. Bosansku je vjeru do svoje smrti prakticirao vojvoda Sandalj Hranić kao i njegov nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača. Kosaču bosanska vjera nije smetala da se približi pravoslavlju, ali i katoličanstvu. Međutim, najodaniji Crkvi bosanskoj su bili Radinovići-Pavlovići.

Dostojanstvenici Crkve bosanske često su sudjelovali u diplomatskim misijama i pomagali u rješavanju sporova između vlastele i vladara, a nastupali su i kao njihovi politički savjetnici. Tako je Crkva bosanska bila ključan decentralizacijski faktor u Bosni koji je uravnotežio političku moć između vladara i vlastele, a to je držalo na udaljenosti druge dvije crkve koje su težile centralizaciji države. Krstjanske su hiže osnažile svoj politički i društveni položaj i davanjem azila prognanicima iz zapadnog i istočnog hrišćanstva.

Dubrovačka Republika Crkvu bosansku nije smatrala kao sektu već kao Crkvu koja obavlja iste pravne, političke i diplomatske poslove kao i druge Crkve na zapadu i istoku Evrope. Dubrovčani spominju i da su hiže bosanskih krstjana bila svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata poput svratišta u pravoslavnim manastirima i katoličkim samostanima. Jedinstvenost srednjovjekovne bosanske države i ono što ju je razlikovalo od ostatka Evrope leži i u ponašanju bosanskih vladara i vlastele. Oni su naime u svoje poslove, uz Crkvu bosansku, uključivali sve više i Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Pravoslavnu crkvu. Postoje zapisi prema kojima su predstavnici triju Crkava sarađivali i zajednički nastupali. [2]

Uticaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopšte postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošću nije dokazano. Činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih evropskih zemalja, jedino u Bosni bio na određeni način legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni.

Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje "krivovjerja" na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog "hereze". Ni inkvizicija, ni krstaški pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.

Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka Kotromanića, za vrijeme njegove vladavine Bosna je bila največa i najjača. Do tog vremena krstjani su primjerom svog života uživali neprikosnoveni autoritet među narodom. Narod prihvaća i uvažava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao što je tada bilo uobičajeno u Evropi. Jedino je morala obećati "da će biti vjerna". Smrću kralja Tvrtka i prilike u "Crkvi bosanskoj" su se izmijenile. "Dobri krstjani" su se osilili, postali bogati i moćni i pomalo ublažili sprovođenje teških odredbi svoje vjere. Imanja poklanjaju rođacima i za rod se više brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema hrišćanskom nauku.

Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlučnosti da bosansku državu održe jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci.

"Mala braća" uspjela su u onome u čemu nisu uspjeli krstaši. Privoljevši neke plemiće na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajedništvu vladara i velikaša "Crkve bosanske". [4]

Slom Crkve bosanske[uredi | uredi izvor]

Kako se u 15. vijeku rasplamsala borba za bosansku biskupiju između Rima i Ugarske tako se Crkva bosanska učvrstila kao nezavisna hrišćanska crkva. Međutim, kako su bosanski krstjani jačali na evropskoj pozornicu neobičnim spletom okolnosti istim takvim spletom su i nestali. Posljednji vladari Bosne su bili saveznici Katoličke crkve i progonitelji bosanskih krstjana, u nadi dobijanja pomoći zapadnih država za obranu od nadirućeg Osmanskog carstva. Pretposljednji je bosanski kralj Stjepan Tomaš, koji je na Zapadu optužen da je prepustio Turcima srpsku prijestolnicu Smederevo, u pokušaju spašavanja obraza i podilaženju katoličkim državama, naredio bosanskim krstjanima da pređu na katoličanstvo ili odu u progon. Stjepan Tomaš zarobljava i tri poglavara bosanskih krstjana: Đuru Kućinića, Stojšana Tvrtkovića i Radmila Voćinića i šalje ih u Rim papi Piju II na "preodgoj". Tek kad je uništena Crkva bosanska došla je u Bosnu papinska kruna kojom je 1461. okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u Jajcu. [2]

Posljednja kap u časi bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalažljivost posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića. Neodlučan, plivao je između Rima, krstjana, franjevaca, mađarskog kralja Matijaša Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajući se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio Mehmed II.

Uzdajući se u tvrde gradove i pomoć Matijaša Korvina, mladi kralj je uskratio sultanu traženi danak. Na to je Mehmed II skupio vojsku i 1463. godine krenuo na Bosnu.

Ali još prije svoje smrti Stjepan Tomašević izdaje na sultanov nalog naređenje vojvodama i komandantima gradova da predaju tvrđave Osmanlijama u ruke. Tako se zbilo da je za osam dana više od 70 gradova i gradića potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Humske zemlje, ali ni on se neće moći još dugo odbraniti opkoljen s tri strane. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporište Novi na moru.

Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i "Crkvi bosanskoj". Nema podataka o njenom postepenom nestajanju, a narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve morao podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je "Crkva bosanska" ikada i postojala. [5] Poslije toga, krstjane bilježe samo osmanske katastarske knjige za Bosnu u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Usporedo s pravoslavcima i katolicima navodi se i naziv kristian. Tako se u katastarskoj knjizi iz 1469. godine spominje 10 kristijanskih sela, 113 kristijanskih kućanstava i pet kristijana-neoženjenih. Posljednji kristijani tj. krstjani u osmanskim spisima zabilježeni su 1604. godine. [2]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c http://www.scribd.com/doc/53959389/Matur-Ski
  2. ^ a b c d e http://pollitika.com/misterij-crkve-bosanske
  3. ^ http://www.camo.ch/korjeni_i_ucenje.htm
  4. ^ http://www.camo.ch/korjeni_i_ucenje.htm
  5. ^ http://www.camo.ch/korjeni_i_ucenje.htm
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: