Stjepan II Kotromanić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Stjepan II
Raka.jpg
Ban Bosne
Vladavina 1320 - 1353
Prethodnik Mladen II Šubić
Nasljednik Tvrtko I Kotromanić
Supružnik ortenburška grofica
bugarska carevna
Elizabeta Pjast
Djeca Elizabeta, kraljica Ugarske i Poljske
Katarina, grofica Celja
Dinastija Kotromanić
Otac Stjepan I Kotromanić
Majka Jelisaveta Nemanjić
Smrt septembar 1353.
Mjesto sahrane Mile

Stjepan II Kotromanić (umro u septembru 1353) bio je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj historiji. Njegovi roditelji su bili bosanski ban Stjepan I Kotromanić i srpska princeza Jelisaveta Nemanjić.

Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.

Vladavina

Četrnaesti vijek predstavljao je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tokove balkanske i evropske politike i hvata zalet za zapadnoevropskim državama. Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo Robert i Ludovik I Veliki, nastoje centralizovati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj. S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Venecija koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu uticaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je diplomatskim putem, ali i oružjem, manipulisala. Tek je "Zadarski mir" 1358. godine otklonio Veneciju iz dalmatinskih gradova. Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, Završje (oblast Duvanjskog, Livanjskog i Glamočkog polja), Usoru, Soli i Hum. Godine 1324. ban uzima titulu gospodina Usore i Soli, a 1326. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov "gospodara humskog". Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost.

U toku jedne decenije ban Stjepan II je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV. vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Teritorija zemlje je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, jednog od najistaknutijih evropskih vladara 14. vijeka. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini 14. vijeka stvorili su uslove za unutrašnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, tačnije 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.

Tekst povelje bana Stjepana II Kotromanića Dubrovčanima

"Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki clovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu na-rece priseci samosestu, koje ljubo postavi banj rod. A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svadja Bosnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudje a globa opcini. Ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavstine! Ako rat bude, casa Bog uslisi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovcaninom sest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovcane da zivu u Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom...

Stjepan Kotromanosc 15. Avgusta 1332. godina"

Brak i potomstvo

Ban Stjepan II se ženio tri puta. Za njegov prvi brak s ortenburškom groficom, čije ime nije poznato, bio je potreban otpust od pape zbog bliskog srodstva. S ortenburškom groficom Stjepan je imao dva sina koja su živjela kratko. [1]

Stjepanova druga supruga po redu bila je kćerka nekog bugarskog cara. Nije zabilježeno ni ime carevne-banice, ni ime cara.

Treća Stjepanova supruga bila je Elizabeta Pjast. S njom je imao dva sina koja su živjela kratko, te dvije kćerke.[1] Njihove kćerke su bile:

Preko Elizabete Stjepan danas nema potomke, ali preko Katarine ima, i to na prijestoljima svih današnjih evropskih monarhija.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ a b Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.
Wikicitat
Wikicitat: Stjepan II Kotromanić