Stjepan II Kotromanić
| Stjepan II | ||
 |
||
| Ban Bosne | ||
|---|---|---|
| Vladavina | 1322 - 1353 | |
| Prethodnik | Mladen II Šubić | |
| Nasljednik | Tvrtko I Kotromanić | |
|
|
||
| Supružnik | ortenburška grofica bugarska carevna Elizabeta Pjast |
|
| Djeca | Elizabeta, kraljica Ugarske i Poljske Katarina, grofica Celja |
|
| Dinastija | Kotromanić | |
| Otac | Stjepan I Kotromanić | |
| Majka | Jelisaveta Nemanjić | |
| Smrt | septembar 1353. | |
| Mjesto sahrane | Mile | |
Stjepan II Kotromanić (umro u septembru 1353) bio je bosanski ban od 1322. godine. On je bio sin bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i srpska princeza Jelisaveta Nemanjić. Tokom njegove vladavine, u XIV stoljeću, Stjepan je vladao zemljom od Save do Jadrana i od Cetine do Drine. Bio je član dinastije Kotromanić. Pokopan je u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.
Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.
Sadržaj |
Vladavina [uredi]
Kad mu je umro otac 1314., a hrvatski ban Mladen II Šubić postao bosanski ban Stjepanova majka je zajedno sa njim i s njegovom braćom i sestrama pobjegla u egzil u Dubrovačku republiku. Mladen nije bio popularan u Bosni i vodio je krvave ratove protiv Srpskog carstva i Mlečana u kojem je izgubio Zadar 1313. godine. Mladen je došao na ideju da nametne Stjepana II Kotromanića kao njegovog vazala u Bosni, jer je bio siguran da će on biti dobro prihvaćen u Bosni. Mladen Šubić umjesto i dalje da bude neprijatelj dinastije Kotromanić sada je postao njihov zaštitnik. Mladen je htio iskoristiti Stjepana II Kotromanića kako bi iskorijenio crkvu bosansku, pa je dogovorio brak između Stjepana i princeze iz porodice grofa Meinharda od Ortenburga koja je vladala u Kranjskoj. Četrnaesti vijek predstavljao je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tokove balkanske i evropske politike i hvata zalet za zapadnoevropskim državama. Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo Robert i Ludovik I Veliki, nastoje centralizovati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj. S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Venecija koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu uticaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je diplomatskim putem, ali i oružjem, manipulisala. Tek je "Zadarski mir" 1358. godine otklonio Veneciju iz dalmatinskih gradova. Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, Završje (oblast Duvanjskog, Livanjskog i Glamočkog polja), Usoru, Soli i Hum. Godine 1324. ban uzima titulu gospodina Usore i Soli, a 1326. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov "gospodara humskog". Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost.
U toku jedne decenije ban Stjepan II je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV. vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Teritorija zemlje je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, jednog od najistaknutijih evropskih vladara 14. vijeka. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini 14. vijeka stvorili su uslove za unutrašnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, tačnije 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.
Tekst povelje bana Stjepana II Kotromanića Dubrovčanima [uredi]
"Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki clovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu na-rece priseci samosestu, koje ljubo postavi banj rod. A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svadja Bosnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudje a globa opcini. Ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavstine! Ako rat bude, casa Bog uslisi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovcaninom sest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovcane da zivu u Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom...
Stjepan Kotromanosc 15. Avgusta 1332. godina"
Brak i potomstvo [uredi]
Ban Stjepan II se ženio tri puta. Za njegov prvi brak s ortenburškom groficom, čije ime nije poznato, bio je potreban otpust od pape zbog bliskog srodstva. S ortenburškom groficom Stjepan je imao dva sina koja su živjela kratko. [1]
Stjepanova druga supruga po redu bila je kćerka nekog bugarskog cara. Nije zabilježeno ni ime carevne-banice, ni ime cara.
Treća Stjepanova supruga bila je Elizabeta Pjast. S njom je imao dva sina koja su živjela kratko, te dvije kćerke.[1] Njihove kćerke su bile:
- Elizabeta Kotromanić (1339-1387), kraljica Ugarske i Poljske, supruga Ludovika I Anžuvinca
- Katarina Kotromanić, grofica celjska, supruga Hermana I Celjskog
Preko Elizabete Stjepan danas nema potomke, ali preko Katarine ima, i to na prijestoljima svih današnjih evropskih monarhija.
Također pogledajte [uredi]
Reference [uredi]
|
|||||||||||||||||
