Tvrtko II, kralj Bosne

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Tvrtko II
Kralj Bosne
Vladavina 1404 - 1409
Prethodnik Stjepan Ostoja
Nasljednik Stjepan Ostoja
Kralj Bosne
Vladavina 1421 - 1443
Prethodnik Stjepan Ostojić
Nasljednik Stjepan Tomaš
Supružnik Doroteja Gorjanska
Dinastija Kotromanići
Otac Tvrtko I, kralj Bosne
Majka Doroteja Vidinska ?
Rođenje prije 1382.
Smrt 1443.

Stjepan Tvrtko II Tvrtković (rođen prije 1382, umro u novembru 1443) bio je bosanski kralj koji je živio i vladao u vrlo burnom razdoblju bosanske historije, gdje su se smjenjivali uticaji dviju velikih regionalnih sila (Ugarske s jedne strane i Osmanskog carstva s druge strane), tako da je vladao u tri perioda: od 1404. do 1409. godine, 1421. do 1433. godine i 1435. do 1443. godine.

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Tvrtko II je bio sin kralja Stjepana Tvrtka I. Jedan dio historičara je mišljenja da je Tvrtko II bio vanbračni sin Tvrtka I, dok drugi smatraju da je Tvrtko II rođen iz braka Tvrtka I njegove supruge, Doroteje Vidinske. Zbog tadašnjih crkvenih zakona i vjerskih prilika u Bosni, izuzetno je teško ustanoviti šta znači zakoniti, a šta nezakoniti sin, te samim tim i ime Tvrtkove majke. Kralj Stjepan Tvrtko I je 1382. godine izdao povelju Dubrovčanima u kojoj spominje svoga sina, ali ne imenom. Ukoliko se uzme da je u toj povelji spomenut baš Tvrtko II, te da je njegova majka kraljica Doroteja, kako smatra Pavo Živković, autor njegove biografije, i većina historičara, proizilazi da je Tvrtko II rođen između 1374. godine, kada su se vjenčali Tvrtko I i Doroteja Vidinska, i 1382. godine, kada je prvi put spomenut.[1]

Dabiša, Jelena i Ostoja[uredi | uredi izvor]

Tvrtkov otac je umro iznenada 1391. godine. Budući da je Tvrtko tada vjerovatno još uvijek bio maloljetan, za kralja je izabran rođak ili vanbračni polubrat njegovog oca, Stjepan Dabiša. Četiri godine kasnije Dabiša je mrtav, a Tvrtko još uvijek maloljetan, tako da je za Dabišinu nasljednicu izabrana njegova udovica, Jelena Gruba. Međutim, nju već 1398. godine bosansko plemstvo smjenjuje i na prijestolje postavlja ne Tvrtka, već njegovog vanbračnog polubrata, Stjepana Ostoju.

Prvo kraljevanje[uredi | uredi izvor]

Hrvoje Vukčić Hrvatinić pomogao je Tvrtku II da se prvi put domogne bosanske krune.

Godine 1404. bosansko plemstvo skinulo je s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, koji je za njih bio previše autoritativan i nezavisan od njih. Uz podršku velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića Kosaču Tvrtko II je izabran za Ostojinog nasljednika. Tvrtko je očito bio Hrvojeva marioneta, te je čak i živio na njegovom posjedu na Sani. U proljeće 1405. Hrvatiniću je dao na upravljanje najbogatiji bosanski rudnik, grad Srebrenicu, vjerovatno ne dobrovoljno. Pod njegovim utjecajem je stao na stranu napuljskog kralja Ladislava Anžuvinskog, koji je polagao pravo na ugarsku krunu. Moguće je da je glavni razlog Kosačinog podržavanja Tvrtka bila njegova želja da otme zemlju Radiču Sankoviću kojeg je Ostoja bio podržavao, što je i uspio. Dok god su Hrvatinić i Kosača, najmoćniji bosanski magnati tog perioda, bili u alijansi, kralj Tvrtko nije imao šansi da uspostavi svoj autoritet.[2]

Ostoja je nakon zbacivanja uspio izbjeći zatvaranje i pobjeći na ugarski dvor kod ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji mu je odmah obećao vojnu pomoć. U junu 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je stolovao kao Sigismundov kandidat, dok je svo bosansko plemstvo podržavalo Tvrtka. Iako ga je cijelo kraljevstvo priznavalo za kralja, Tvrtko nikada nije uspio u potpunosti se riješiti svog brata, koji je u prebivao u prijestolnici i kod sebe čuvao kraljevsku krunu. Sukobi sa Sigismundom su se nastavili sve do presudne bitke kod Dobora u septembru 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. Sljedeću godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajući se kraljem i korespondirajući s Dubrovnikom, ali je sve brže i brže gubio podršku. Do kraja iste godine Ostoja je ponovno bio neosporeni kralj Bosne. Tvrtku se tada u primarnim historijskim izvorima gubi svaki trag sve do 1414. godine, kada se saznaje da živi nedaleko od Dubrovnika, na posjedu kneza Pavla Radinovića, brata kraljice Kujave Radinovć, supruge svoga brata Ostoje.[2]

Borba za krunu[uredi | uredi izvor]

Godine 1414. se na vojnopolitičkoj sceni pojavljuje novi snažan element, i to u obliku Osmanskog carstva. Ono podržava bosansko plemstvo, proglašavajući istovremeno da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II i Osmanskog carstva sa druge strane.[2]

Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači su sasvim poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Okrunjen je u augustu ili septembru 1421. godine.[3]

Drugo kraljevanje[uredi | uredi izvor]

Odnosi s Mlečanima[uredi | uredi izvor]

Sigismund Luksemburški, kralj Ugarske, borio se protiv Tvrtka tokom njegovog prvog kraljevanja, a pružao mu podršku tokom drugog.

Povrativši kraljevsku vlast, Tvrtko je uz osmansku podršku i podršku vodećeg bosanskog plemstva uspostavio dvor u Visokom. Dvadesetih godina vladao je neosporen i mirno. Zbog problema na drugim mjestima, Osmanlije su manje fokusirale svoju agresiju na Bosnu tokom tog perioda, što je dozvolilo Tvrtkovom kraljevstvu da uživa veću nezavisnost i osnaži svoju ekonomiju. Iskopavanja u bosanskim rudnicima su dosegla svoj vrhunac ranih godina Tvrtkovog drugog kraljevanja. Značajno se povećao broj dubrovačkih trgovaca, a potpisao je i trgovački sporazum s Mletačkom republikom što je naljutilo Dubrovčane, ali je izuzetno povoljno utjecalo na razvoj bosanske ekonomije. Novi odnosi s Mletačkom republikom zasmetali su i njenom velikom neprijatelju, Osmanskom carstvu, koje je 1424. napadom na Bosnu Tvrtku poslalo jasnu poruku da se ne udruživa s njom, što je i poslušao budući da mu Mletačka republika nije mogla pomoći u borbi protiv Osmanlija.[2]

Prekid odnosa Tvrtkovih s Mlečanima nije značio poboljšanje njegovih odnosa s Dubrovčanima, koji su 1424. godine pružili azil njegovom rođaku ili drugom vanbračnom polubratu, Vuku Baniću, koji mu je pokušao uzurpirati vlast. Odnosi su se još više pogoršali kada je Tvrtko iskoristio priliku da pokuša povratiti Srebrenicu koju je bila zauzela Srbija dok se Srbija borila s Osmanlijama uz pomoć Dubrovčana. Nije uspio, a Stefan Lazarević je nastavio pustošiti bosanski teritorij.[2]

Alijansa s Ugarskom[uredi | uredi izvor]

Vidjevši da Mletačka republika nije koristan saveznik kakav mu je bio potreban za borbu protiv Osmanlija, Tvrtko obnavlja savez s Ugarskom sporazumima iz 1425. i 1426. godine. Ovaj potez su Osmanlije protumačile kao neprijateljski čin i napale Bosnu, prisilivši Tvrtka da osmanskog sultana prizna kao suzerena i pristane isplaćivati mu godišnji tribut. Očajno mu je bila potrebna ugarska pomoć, što je kralj Sigismund znao, pa je zatražio od njega da za prijestolonasljednika prizna celjskog grofa Hermana II, koji je bio sin Katarine Kotromanić i otac Sigismundove supruge, kraljice Barbare. Ovaj plan je bio izuzetno nepopularan među bosanskim plemićima koji nisu željeli niti da Ugarska dobije više moći u Bosni niti da time isprovociraju Osmanlije. Vuk Banić je kontaktirao nezadovoljno plemstvo, a Tvrtko, svjestan mogućnosti pobune plemstva, požurio je osigurati ugarsku podršku i 1427. godine priznao 62-godišnjeg Hermana za prijestolonasljednika. Sljedeće godine produbio je alijansu s Ugarskom oženivši Doroteju Gorjansku, kćerku ugarskog plemića Ivana. Rimokatolička crkva se usprotivila braku, te ga je dozvolila tek kada se papa uvjerio u Tvrtkovu odanost Rimokatoličkoj crkvi, a sam Tvrtko je papi priznao da vlada zemljom heretika. Vjenčanju iz protesta nisu prisustvovali Kosača, Radoslav Pavlović, i Zlatonosovići.[2]

Borba s Radivojem[uredi | uredi izvor]

Godine 1432. Tvrtku se pojavljuje nova prijetnja u vidu njegovog bratića, Radivoja Ostojića, nezakonitog sina kralja Stjepana Ostoje. Radivoj je uz osmanlijsku pomoć vladao većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Jedan od Tvrtkovih malobrojnih saveznika među plemstvom bio je vojvoda Juraj Vojsalić, Hrvojev nasljendik. Radivoj je uz Sandaljevu pomoć zavladao cijelom istočnom Bosnom, dok je Tvrtko zadržao vlast nad centralnom i sjeverozapadnom Bosnom. Godine 1434. Radivoj je zauzeo Bobovac, gdje se čuvala kraljevska kruna. Mađari su mu iste godine pritekli u pomoć i uspjeli mu povratiti značajan dio kraljevstva, ali su se vratili sljedeće godine; sam Tvrtko se našao na ugarskom dvoru 1435. godine. Za vrijeme svoje druge vladavine morao se boriti i protiv spletki i urota koje je stvarala bivša supruga njegovog brata, kraljica Kujava.[2]

Smrt i naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Kralj Tvrtko II umro je u novembru 1443. godine. Njegovu vladavinu obilježila je obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca. Nadživio je Hermana, a Mađari su bili prezauzeti nestabilnošću vlastitoj državi da bi podržali njegovog sina i nasljednika, grofa Fridrika II. Naslijedio ga je Stjepan Tomaš, mlađi vanbračni sin njegovog polubrata Ostoje, kojeg je sam Tvrtko vjerovatno proglasio prijestolonasljednikom (što je Tomaš i tvrdio u jednoj svojoj povelji) umjesto Radivoja kojeg je mrzio.[2]

Brakovi i potomstvo[uredi | uredi izvor]

Tvrtko je bio oženjen tokom svoje prve vladavine. Dubrovčani 1409. godine spominju "kraljicu, ženu bosanskog kralja Tvrtka II". Međutim, ime njegove prve supruge nije sačuvano.[1]

U proljeće 1428. godine Tvrtko II je oženio Doroteju Gorjansku, kćerku hrvatskog bana Ivana Gorjanskog i rodicu u trećem koljenu cara Sigismunda.[4][1] Nije razjašnjeno pitanje njihovog potomstva. Kako izvori ne spominju djecu kraljevskog para, može se pretpostaviti da ih nije ni bilo. Međutim, arheološkim istraživanjem kraljevske grobnice utvrđeno je da se između grobova kralja Tvrtka II i kraljice Doroteje nalazi dječiji grob. Kraljica Doroteja umrla je u septembru 1438. godine, nakon deset godina braka.[1]

Preci[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Žvković, Pavo: Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, 1981.
  2. ^ a b c d e f g h Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
  3. ^ Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
  4. ^ Mandić, Dominik: Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 317. strana


Vladarske titule
Prethodnik:
Stjepan Ostoja
Kralj Bosne
1404-1409
Nasljednik:
Stjepan Ostoja


Prethodnik:
Stjepan Ostojić
Kralj Bosne
1421-1443
u sukobu s Radivojem
1432-1435

Nasljednik:
Stjepan Tomaš