Ladislav, kralj Napulja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ladislav
Kralj Napulja
Vladavina24. februar 1386 - 1389
PrethodnikKarlo III
NasljednikLudovik II
Kralj Napulja
Vladavina1399 - 6. august 1414
PrethodnikLudovik II
NasljednikIvana II
SupružnikKonstancija Klermontska
Marija od Lusignana
Marija, grofica Leccea
DinastijaAnjou-Durazzo
OtacKarlo III, kralj Napulja
MajkaMargareta Dračka
Rođenje11. februar 1377.
Smrt6. august 1414.
Krunisanje Ladislava za hrvatsko-ugarskog kralja u Zadru 1403. godine (slika hrvatskog slikara Celestina Medovića)

Ladislav (11. februar 1377 - 6. august 1414) je bio napuljski i titularni ugarsko-hrvatski kralj.

Porodica[uredi | uredi izvor]

Bio je sin napuljskog kralja Karla III i Margarete Dračke. Otac mu je bio patrilinearni praunuk kralja Karla II, a majka kćerka jedine sestre kraljice Ivane I i patrilinearna praunuka kralja Roberta.

 
 
 
 
 
 
Karlo II
1254-1309
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Robert
1277-1343
 
 
 
 
 
Ivan,
vojvoda Drača

1294-1336
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Karlo,
vojvoda Kalabrije

1298-1328
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ivana I
1328-1382
 
Marija
1329-1366
 
Karlo,
vojvoda Drača

1323-1348
 
Ludovik,
grof Gravine

1324-1362
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Margareta
1347-1412
 
 
 
Karlo III
1345-1386
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ladislav
1376-1414
 
Ivana II
1373-1435

Vladavina u Napulju[uredi | uredi izvor]

Godine 1386, po očevoj smrti, postao je kralj Napulja i titularni kralj Hrvatske i Ugarske pod regentstvom svoje majke. Tokom 1390-ih Ludovik II, vojvoda Anžuja, i protupapa Ivan XXIII su se uporno suprostavljali njegovoj vlasti. Vojvoda Anžuja je bio rivalski kralj koji je 1389. godine uspio je zauzeti Napulj i istjerati Ladislava, koji ponovo vraća Napulj pod svoju vlast 1399. godine.

Period Ladislavove vladavine obilježen je i jačanjem kraljevske vlasti. Pošto je to umanjivalo vlast barona, došlo je do sukoba koji su okončani ubistvom nekoliko barona.

Protupapa Ivan XXIII je propovijedao krstaški rat protiv Ladislava. Prodavale su se indulgencije da bi se skupila finansijska sredstva za krstaški rat protiv Ladislava. Jan Hus je u Češkoj kritikovao prodaju indulgencija, i počeo se tome suprostavljati. To dovodi do husitskog pokreta u Češkoj.

Postao je vješt politički i vojni vođa, zaštitnik i kontrolor papstva tokom vlasti pape Inocenta VII. Pogodovao mu je nered koji je tada vladao Italijom. Bilo je to razdoblje Zapadne šizme koje Ladislav koristi, pa širi svoju vlast na račun papske države.

Borba za mađarski tron[uredi | uredi izvor]

Grb Ladislava kao titularnog kralja Ugarske, titularnog kralja Jerusalema, i kralja Napulja

Od 1390. godine polaže pravo i na tron Mađarske, Hrvatske i Dalmacije. Marija Anžuvinska i njen muž, Žigmund Luksemburški, su isto tako polagali pravo na taj tron. Nakon što je broj njegovih pristaša naglo porastao poslije nesređenih prilika u Ugarskom kraljevstvu, Ladislav je ustao protiv Žigmunda da bi preuzeo zemlje koje su mu kao izabranom ugarskom kralju pripadale. On je uputio mornaricu pod maršalom Sicilije i vrhovnim kapetanom napuljske mornarice Alojzijem Aldemariscom kako bi prisilio dalmatinske gradove da priznaju njegovu vlast. Aldemarisco je uspio da, osim Dubrovnika, svi gradovi pristanu uz Ladislava, koji se na poziv svečanog zadarskog poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. augusta 1403. godine u katedrali Sv. Stošije u prisutnosti vojvode Hrvoja okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj.

Već početkom novembra 1403. Ladislav je napustio Zadar, ali ne kako bi pošao u Ugarsku, nego da se vrati u Napulj. Za svoga namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji postavio je vojvodu Hrvoja. Ali kad je Ladislav napustio Dalmaciju, rasplamsale su se borbe izmedu njegovih i pristaša kralja Žigmunda. Na Žigmundovu stranu su prešli čak i mnogi Ladislavovi privrženici, a među njima i Kanižaj, koji ga je okrunio. Žigmundova pobjeda kod Dobora (1408) je označila krah Ladislavove politike jer su na Žigmundovu stranu prešli Ladislavove pristalice, među kojima je bio i herceg Hrvoje. Tako je već 1408. cijela Hrvatska priznala Žigmundovu vlast, a početkom 1409. to su učinili i dalmatinski gradovi, osim Zadra. Uvidjevši da se neće moći održati u Hrvatskoj i Ugarskoj, do čijih mu interesa više ni nije bilo stalo, Ladislav je za 100.000 dukata prodao Veneciji 9. jula 1409. godine Zadar, Novigrad, Vranu, ostrvo Pag i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju. Posljedice tog kupoprodajnog ugovora bile su porazne za Zadar i ostale primorske gradove.

De facto vladar Taranta[uredi | uredi izvor]

Zauzeo je Firencu 1414. godine, ali kuga je pokosila veliki dio njegove vojske, pa je bio primoran napustiti grad. Započeo je sa građenjem renesansnih građevina u Firenci. Bio je i suvereni princ Taranta od 1406. godine. Prvo je pokušao zauzeti grofoviju Lecce opsadom zamka, ali to mu nije uspjelo, pa je promijenio taktiku i započeo pregovore sa Marijom, groficom Leccea. Oženio se groficom, koja je istovremeno bila majka tarantskog kneza, pa je time de facto zavladao Tarantom.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Umro je u Napulju 6. augusta 1414. Smatra se da je bio otrovan. Uprkos trima brakovima, nije imao djece. Naslijedila ga je sestra, Ivana II, koja je bila posljednji napuljski monarh iz dinastije Anjou.


Prethodnik:
Karlo III
Kralj Napulja
13861389
Nasljednik:
Ludovik II


Prethodnik:
Ludovik II
Kralj Napulja
13991414
Nasljednik:
Ivana II