Nikola Iločki

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Nadgrobni spomenik Nikole Iločkog u Crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku

Nikola Iločki (mađarski: Újlaki Miklós; 1410-1477) je bio titularni kralj Bosne, te ban Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Mačve, i vojvoda Transilvanije. Bio je jedan od najbogatijih zemljoposjednika i najutjecajnijih plemića u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, član ugledne slavonske porodice Iločki. Služio je četiri kralja: Alberta, Vladislava I, Ladislava V i Matiju I.

Uspon[uredi | uredi izvor]

Bio je praunuk Nikole Konta koji je služio kao palatin kralju Ludoviku I. Bio je sin Ladislava Iločkog i Ane Stiboric, kćerke transilvanijskog vojvode Stibora. Otac mu je umro nedugo nakon njegovog rođenja. Bio je najpoznatiji gospodar grada Iloka, koji je doživio svoj procvat za vrijeme njegove vladavine.

Kada je 1439. umro kralj Albert, Nikola je podržavao njegovu udovicu, Elizabetu Luksemburšku, u njenoj borbi da osigura ugarsku krunu za njihovog sina, Ladislava Posmrtnog. Kraljica Elizabeta ga je nagradila učinivši ga vitezom. Međutim, Nikola je ubrzo stao na stranu drugog kandidata, poljskog kralja Vladislava III. Vladislav je pobijedio i Nikoli dao velike povlastice, učinivši ga vojvodom Transilvanije zajedno s Jankom Hunjadijem.[1]

Vladavina Matije Korvina[uredi | uredi izvor]

Godine 1457. Nikola je učestvovao u uroti protiv Hunjadijevog sina Ladislava, koja je završila Ladislavovim pogubljenjem.[2] Sljedeće godine Ladislavov brat, Matija Korvin, izabran je za kralja Ugarske. Međutim, razni ugarski i hrvatski plemići su ga odbili priznati kao svog suverena. Nikola i palatin Ladislav II Gorjanski vodili su opoziciju i tražili podršku od Fridrika III, cara Svetog Rimskog Carstva, koji je čuvao Krunu svetog Stjepana kao skrbnik kralja Ladislava V. Matija je na kraju ipak priznat kao suveren.[3]

"Kralj Bosne"[uredi | uredi izvor]

Nikola je zadržao svoj utjecaj tokom Matijine vladavine. Matija ga je učinio vječnim grofom Teočaka 1464. godine, što je bila čast prethodno ukazana samo dvojici plemića.[1] Godine 1471. Matija ga je proglasio kraljem Bosne. Nikola nije dobio mnogo više od kraljevske titule, budući da je Bosansko kraljevstvo palo 1463. godine i postalo dio Osmanskog carstva. Početkom 1472. učinio ga je i banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije kako bi se osigurala njegova vjernost Matiji Korvinu i kako bi mu se pomoglo da djelotvornije brani ugarske posjede od Osmanlija. Međutim, nije se dugo održao na poziciji hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog bana budući da je smijenjen iste godine.[3]

Kao "kralj Bosne", Nikola je kovao vlastiti novac i držao vlastiti dvor. Potpisivao se kao "Nikola, milošću Božijom kralj Bosne (latinski: Nicolaus Dei Gratia Rex Bosniae).[2] Svoje "kraljevstvo", koje se sastojalo od svega nekoliko tvrđava, nije uspio odbraniti od Osmanlija, ali je kraljevsku titulu zadržao do kraja života. Njegovo bogatstvo je naslijedio njegov jedini preživjeli sin, Lovro Iločki.[3]

Brakovi i potomstvo[uredi | uredi izvor]

Nikola Iločki se ženio dva puta. Prva supruga mu je bila Margit Rozgonyi (fl: 1441-1458). Njihova djeca su bili:[4]

  1. Nikola (fl 1452)
  2. Stjepan (fl 1459-1465)
  3. Katarina (fl. 1448-1493)
  4. Eufrozina (fl. 1458-1476)
  5. Jeronima (fl 1458-1460), udata za goričkog grofa Leonharda
  6. Ursula (fl 1458-1476)

Nikolina druga supruga je bila Dorottya Széchy de Felsőlendva (fl 1471-1495). Njihova djeca su bili:[4]

  1. Lovro (1459 - 1524), Nikolin nasljednik, nakon čije smrti je izumrla porodice Iločkih
  2. Bernard (fl 1460)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Engel, Pál; Pálosfalvi, Tamás: The realm of St. Stephen: a history of medieval Hungary, 895-1526, I.B. Tauris, 2005, ISBN 1-85043-977-X
  2. ^ a b Adrić, Stanko: The miracles of St. John Capistran, Central European University Press, 2000, ISBN 963-9116-68-8
  3. ^ a b c Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
  4. ^ a b Újlaki family