Mediji u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dio serije članaka o
Kulturi Bosne i Hercegovine
Historija
Ljudi
Jezici
Kuhinja
Festivali
Muzika i gluma
Mediji
Spomenici
Simboli
Avaz Twist Tower, sjedište Dnevnog Avaza

Mediji u Bosni i Hercegovini odnose se na masovne medije sa sjedištem u Bosni i Hercegovini (BiH). Televizijom, radiom, časopisima i novinama upravljaju i državne i profitne korporacije, koje ovise o prihodima od reklama, pretplate i ostalih prodaja. Ustav Bosne i Hercegovine garantuje slobodu govora, iako politički i poslovni pritisci - zajedno s administrativnom rascjepkanošću - još uvijek ometaju nezavisnost novinara i medija.[1]

Kao zemlja u tranziciji s poslijeratnim nasljeđem i složenom domaćom političkom strukturom, bosanskohercegovački medijski sistem je u transformaciji. U ranom poratnom periodu (1995 – 2005), razvoj medija vodili su uglavnom međunarodni donatori i agencije za saradnju, koji su ulagali u pomoć u rekonstrukciji, diverzifikaciji, demokratizaciji i profesionalizaciji medija.[2][3]

Poslijeratni razvoj uključuje uspostavljanje nezavisne regulatorne agencije za komunikaciju, usvajanje Kodeksa za štampu, uspostavljanje Vijeća za tisak, dekriminalizaciju klevete, uvođenje prilično naprednog zakona o slobodi pristupa informacijama i stvaranje sistema javnog servisa od nekadašnjeg državnog emitera. Ipak, međunarodne pozitivne pomake često ometaju domaće elite, a profesionalizacija medija i novinara odvijala se polako. Visok nivo pristranosti i povezanosti medija i političkih sistema ometa pridržavanje profesionalnog kodeksa ponašanja.[3]

Historija[uredi | uredi izvor]

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, većina medija postala je propagandno oružje vlasti, vojske i frakcija - izuzev sarajevskog Oslobođenja. Od tada se čine napor, s malim uspjehom, na razvoju medija koji premošćuju etničke granice.[4]

Zakonodavni okvir[uredi | uredi izvor]

Sloboda govora i sloboda medija u Bosni i Hercegovini zagarantovani su Ustavom, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i drugim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima koji su direktno integrirani u ustavni poredak Bosne i Hercegovine.[5]:27 Sloboda govora i sloboda medija zagarantovana je i entitetskim i ostalim nižim ustavima i statutima.[6]

Ostali relevantni zakoni su Zakon o zaštiti od klevete[7] koji reguliše klevetu, te Zakon o komunikacijama.[8] Zbog neuspjeha vlasti kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji Bosne i Hercegovine da osiguraju stvaranje potrebnog pravnog okvira koji bi omogućio novinarima profesionalni i nezavisni rad u svom okruženju, Visoki predstavnik je 1999. godine donio Odluku o slobodi informacija i ukidanje krivičnih kazni za uvredu i klevetu. Kleveta je u Bosni i Hercegovini dekriminalizirana 2002. godine.[5]:27

Zakon o komunikacijama općeniti je pravni okvir za radiodifuziju i telekomunikacijsku industriju, koji uspostavlja Regulatornu agenciju za komunikacije (RAK) kao nezavisnu državnu agenciju koja regulira sektor radiodifuzije i telekomunikacija.[3]

Zakon predviđa slobodu govora i štampe; međutim, vlada ne poštuje uvijek slobodu štampe u praksi. Zakon Federacije Bosne i Hercegovine zabranjuje govor mržnje, dok Zakon Republike Srpske posebno ne zabranjuje, iako zakon zabranjuje izazivanje etničke, rasne ili vjerske mržnje. Nezavisni analitičari primjećuju kontinuiranu tendenciju političara i drugih lidera da neželjenu kritiku označe govorom mržnje.[9] Zakon zabranjuje proizvoljno miješanje u privatnost, porodicu, dom ili prepisku, a vlada općenito poštuje ove zabrane u praksi.[9]

Zakon o komunikacijama također reguliše pitanja koncentracije medija i vlasništva. RAK je usvojio pravilo o koncentraciji medija i unakrsno vlasništvo, kako je navedeno u Zakonu o komunikacijama,[10] kako bi se spriječila koncentracija uzajamnog vlasništva. Zakon o konkurenciji daje dodatna pravila o koncentraciji na tržištu.[11]:281

Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini prilično je napredan i omogućava javni pristup svim informacijama koje posjeduju javne institucije, uz izuzetke samo radi zaštite podataka s posebno negativnim učinkom na odbranu, javnu sigurnost, monetarnu politiku ili privatnost trećih strana.[3][12] Međutim, u praksi postupak može biti glomazan i obeshrabriti novinare da traže službene informacije.[1]

Zakon o sistemu javnog radiodifuznog servisa Bosne i Hercegovine[13] regulira cjelokupno funkcioniranje sistema i odnose između njegovih komponenti, a dopunjen je drugim zakonima na državnom i entitetskom nivou: Zakonom o javnom RTV servisu Bosne i Hercegovine - BHRT,[14] Zakon o Radioteleviziji Federacije BiH - RTVFBiH [15] i Zakon o Radioteleviziji Republike Srpske - RTRS.[3][16][17]:80

Kodeks ponašanja emitera Regulatorne agencije za komunikacije[18] pruža standarde za programiranje, zahtijevajući da radio i TV stanice „pokažu nepristrasnost i neutralnost u svom izvještavanju, profesionalnost i jednaku zastupljenost svih društvenih grupa i različitih stavova i mišljenja, bez diskriminacije po bilo kojem osnova. "Zakoni koji regulišu javne emitere predviđaju slične standarde".[3]

RAK je također usvojio Kodeks o audio-vizuelnim i radio medijskim uslugama, kojim se mjeri primjenom licencnih uslova i kodeksa o reklamiranju i sponzorstvu, koji regulišu zaštitu djece i maloljetnika u kontekstu oglašavanja i sponzorstva. Uprkos ovim kodeksima, i dalje postoje zabrinutosti oko pravilne primjene profesionalnih standarda.[5]:28

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine usvojila je 2005. godine Pravila o medijskom predstavljanju političkih subjekata u izbornom periodu, kako nalaže Izborni zakon Bosne i Hercegovine.[19] Ova pravila postavljaju standarde za izvještavanje o izbornim kampanjama i zahtijevaju od emitera da pružaju činjenične, cjelovite, iskrene, poštene i nepristrasne informacije i da se ravnopravno i nepristrasno odnose prema političkim konkurentima.[3]

U Bosni i Hercegovini ne postoji registar online medija i oni ne trebaju operativnu dozvolu. Posljednjih godina Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini obavezalo se na izradu propisa iz ove oblasti koji bi se temeljio na principu samoregulacije. Ministarstvo komunikacija i prometa BiH započelo je 2013. godine izradu zakona o novim medijima, uključujući regulativu o internetu i online mreži. Ova inicijativa izazvala je neke zabrinutosti, jer se očekivalo da uključuje ograničenja poput dozvola i licenci.[5]:28

Status novinara[uredi | uredi izvor]

Profesionalizam i kvalitetno novinarstvo rijetki su u Bosni i Hercegovini. Novinari primaju relativno manje plaće, uprkos višim diplomama, a često im se ne isplaćuju redovno zbog finansijskih poteškoća u medijima. Preopterećenost poslom i vremenski pritisak tjeraju novinare da iznose nepodržane dokaze ili koriste nepouzdane izvore. Internet mediji također često ne poštuju standarde autorskih prava.[1] Mnogi novinari rade bez odgovarajućih radnih ugovora, često angažirani da rade redovno ili čak duže, a da nisu pokriveni zdravstveni i penzijski fondovi.

Regulatorna tijela[uredi | uredi izvor]

Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) zadužena je za regulaciju radio i televizijskih medija u zemlji, kako je utvrđeno Zakonom o komunikacijama.[9] RAK je nezavisna agencija čiji je zadatak regulacija radio i TV emitovanja i telekomunikacionih mreža; licenciranje; dodjela radio-frekvencijskog spektra i razvijanje i provođenje pravila i propisa na tržištu komunikacija. Zakon garantuje njegovu nezavisnost i sprečava Vijeće ministara, pojedine političare ili bilo koju drugu osobu da utječu na odluke.[20] Štaviše, državnim službenicima na svim nivoima vlasti, članovima tijela političkih stranaka i onima povezanim s telekomunikacijskim operaterima ili elektroničkim medijima zabranjeno je imenovanje za generalnog direktora RAK-a.[21] RAK ima izvršna ovlaštenja za provođenje propisa,[1] i financijski je nezavisan.[3][22] Njegove odluke uglavnom se smatraju poštenim.[1]

Generalnog direktora RAK-a imenuje Vijeće RAK-a, a odobrava Vijeće ministara BiH. Zbog političkih sporova, agencija je bez direktora posljednjih sedam godina. Nacrt zakona koji je Vijeće ministara iznijelo 2014. godine, a kojim bi se smanjila nadležnost RAK-a, izazvao je zabrinutost.[1]

Samoregulatorna tijela[uredi | uredi izvor]

Urednička politika i sadržaji bosanskohercegovačkih medija nisu regulirani. Samoregulacija o etičkim i profesionalnim principima predviđena je Kodeksom za štampu.[3]

Vijeće za štampu BiH osnovano je kao nezavisno, nevladino, nepolitičko samoregulacijsko tijelo, koje čine sva novinarska udruženja i odgovorno za samoregulaciju sadržaja na mreži i štampanim medijima. Cilj je rješavanje sporova između medija i čitatelja putem profesionalnih alata kao što su pravo na odgovor, ispravak, izvinjenje i opovrgnuće, ali ne može izreći sankcije u smislu novčanih kazni, suspenzija ili gašenja.[3] Njihovo posredovanje često dovodi do povlačenja ili odgovora.[1] Vijeće za štampu je 2012. godine razmotrilo 176 žalbi na netačno ili klevetničko izvještavanje štampanih i internetskih medija (103 za tiskane i 73 za internetske medije), prihvativši 35 kao valjane i odbacivši 19 kao neosnovane.[9]

Mediji[uredi | uredi izvor]

U 2014. godini Bosna i Hercegovina je imala osam dnevnih novina (uglavnom privatnih), 189 sedmičnih ili mjesečnih novina i časopisa, 142 radio stanice, 43 televizijske stanice i osam novinskih agencija. Ipak, mnogi građani ne mogu pristupiti ostalim izvorima.[1]

Bosanskohercegovački mediji često su stranački i pridruženi su različitim etničkim ili/i političkim grupama. Ekonomska recesija pogoršala je njihovu zavisnost o političkim i komercijalnim interesima, jačajući samocenzuru. Vlada Republike Srpske i dalje direktno subvencionira provladine lokale, dok mnogi lokalni mediji dobijaju sredstva od lokalnih vlasti. Medijima u zajednici je zakonski zabranjeno da primaju prihode od oglašavanja, što guši njihov razvoj. Vlasnička struktura medija često je nejasna.[1]

Štampani mediji[uredi | uredi izvor]

Vijeće za štampu Bosne i Hercegovine zabilježilo je da postoji osam dnevnih novina (sve u privatnom vlasništvu), 100 različitih vrsta časopisa, 71 specijaliziranih časopisa i osam vjerskih časopisa.[3] Nekoliko srpskih i hrvatskih novinskih medija također se prodaje u Bosni i Hercegovini. Podatke o tiražu novina mediji ne objavljuju i smatraju se poslovnom tajnom. Agencije za istraživanje tržišta u 2006. izvjestile su kao najčešće čitani dnevni list - Dnevni avaz (36%), Blic (10%), zatim Glas Srpske, Večernje novosti i Večernji list (svi po 4%). Trećina stanovništva ne čita novine.[23] Udjeli u prihodima od reklama u 2007. godini podijeljeni su na sljedeći način: Dnevni avaz (34%), Dnevni list (24%), Oslobođenje (16,75%), Nezavisne novine (12,72%), Glas Srpske (8,92%), Večernji list (3,48%).[24][25]:157

Obrasci čitanja uglavnom slijede teritorijalne (entitetske ili kantonalne), etničke ili nacionalne linije. Dnevni avaz, objavljen u Sarajevu, uglavnom cilja bošnjačku čitalačku publiku; Nezavisne novine iz Banja Luke čitaju Srbi; Večernji list i Jutarnji list usmjereni su na Hrvate u BiH.[23]

Časopisi prate trend komercijalizacije, a vodeću ulogu preuzimaju ženski časopisi kao što su Azra (14,7%, 2005.) i Gloria (12,5%), prevladavajući političke časopise poput Dani (9,4%), Slobodna Bosna (7,2% ) i Express (5,3%).[25]:158[26]

U ovom trenutku najstariji štampani magazin u BiH je magazin Start BiH koji je prvi put izašao u Sarajevu 2. Oktobra 1998 . Izlazio je svakih 14 dana a danas je mjesečnik. U privatnom je vlasništvu . Dobitnik je nagrade "Novine godine u BiH" kao i nagrade "Amnesty international" za istraživačko novinarstvo .

Izdavaštvo[uredi | uredi izvor]

Radio emitovanje[uredi | uredi izvor]

Glavni članci: Spisak radiostanica u Bosni i Hercegovini i Televizija u Bosni i Hercegovini
  • Radio stanice : 3 velike javne radio stanice i mnoge privatne radio stanice (2010).[27]

Sistem javnog emitiranja Bosne i Hercegovine (BHRT) uključuje četiri radio kanala: BH Radio 1 na državnom nivou, plus na entitetskom nivou Federalni radio u Federaciji BiH (dio RTVFBiH ) i Radio Republike Srpske u Republici Srpskoj (dio RTRS).

Na radio tržištu aktivno djeluje 144 radio stanice, od kojih je 65 javnih i 79 privatnih (podaci iz 2009.). Njihovi prihodi uglavnom dolaze od reklama (60%), zajedno s javnim subvencijama i prodajom programa. Tržište je vrlo usitnjeno, 60% prihoda dijeli 130 stanica, a preostalih 40% među 10 glavnih stanica. Nijedna pojedinačna radio stanica ne ostvaruje više od 15% tržišnih prihoda.[3][17] Dvije trećine prihoda ide javnim emiterima, bilo nacionalnom javnom servisu (30%) ili drugim lokalnim državnim mjestima (34%); privatni emiteri zarađuju samo od 36%.[28] Radio su često vertikalno integrirani u medijske grupe koje također kontroliraju TV stanice, kablovske operatere, davaoci usluga interneta, pa čak i marketinške agencije. Ostali radiji su u vlasništvu općinskih ili kantonalnih vlada i javno se finansiraju.[17]:145

Većina slušalaca (48% u 2006) sintonizira se prvenstveno na lokalnim radio stanicama, od kojih BN Radio (15%) ima najbolju ocjenu, a slijede BH Radio 1 (13%) i Radio Big 1 (10%). Oko 22% ispitanika izjavilo je da nikada ne slušaju radio.[3][29]

Televizijsko emitovanje[uredi | uredi izvor]

Televizija je glavni izvor vijesti. Najuticajniji emiteri su javne radio i TV stanice koje vode bošnjačko-hrvatski i srpski entiteti, RTVFBiH i RTRS, a koje su pod efektivnom kontrolom vladajućih nacionalnih partija u svakoj od njih. Emiter na državnom nivou, BHRT, popunjava polje.[1]

Ured visokog predstavnika (OHR), vodeća međunarodna civilna agencija u BiH, nadzirao je razvoj nacionalne javne radiodifuzije i radio na stvaranju ne-nacionalističkih, građanskih medija.[4]

Bosanskohercegovačka radio-televizija (BHRT), prije poznata kao RTVBiH (1992–1998), a zatim PBSBiH, krovna je organizacija za emitovanje i jedina članica Evropske radiodifuzne unije iz Bosne i Hercegovine. Godine 1992. iz RTVBiH je izrasla RTV Kantona Sarajevo, jednog od osam glavnih radiodifuznih centara bivše SFR Jugoslavije, a 1. januara 1993. godine RTVBiH je primljena kao aktivni član Evropske radiodifuzne unije. Uključuje Nacionalni javni televizijski kanal BHT 1, Državni javni radio BH Radio 1 i Jedinicu za muzičku produkciju MP BHRT. U postupku je uspostavljanje zajedničke javne korporacije BHRT sa entitetskim javnim emiterima RTVFBiH i RTRS.

Glavni grad Sarajevo je dom za neke TV stanice poput Al Jazeera Balkans, izdanaka panarapske vijesti sa sjedištem u Kataru, koja emitira na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku,[4] ili njegovog konkurenta N1, 24-satnog kablovskog informativnog kanala.

Kino[uredi | uredi izvor]

Sarajevo Film Festival - crveni tepih

Historija kinematografije u Bosni i Hercegovini započela je prvom filmskom projekcijom 27. jula 1897. Ipak, razvoj filmske industrije dogodio se tek nakon Drugog svjetskog rata. Do danas je u zemlji proizvedeno 120 igranih filmova i stotine dokumentarnih i kratkometražnih filmova, od čega oko 20 u posljednjoj deceniji (uglavnom koprodukcije).[3][30]

U 2008. godini Bosna i Hercegovina je ugostila 50 bioskopa sa 7.409 projekcija filmova, od čega 503 domaće produkcije ili koprodukcije filmova. Broj posjetilaca bioskopa bio je u negativnom trendu, sa 643.009 u 2003. na 236.517 u 2008.[3][31]

Filmska industrija teško je pretrpjela rat i poslijeratno razaranje zemlje. Fond za kinematografiju Bosne i Hercegovine osnovalo je 2002. godine entitetsko Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH, a danas jedini finansira filmske produkcije u BiH i podržava Udruženje filmskih radnika Bosne i Hercegovine. Godišnji Sarajevo Film Festival (SFF), osnovan 1995. godine, vodeći je događaj u regiji i važan način za promociju bosanskohercegovačke filmske industrije, također kroz koprodukcije koje promovira projekat CineLink.[3]

Telekomunikacije[uredi | uredi izvor]

Telekomunikacijski sektor u Bosni i Hercegovini prolazi kroz liberalizaciju. Do 2006. godine postojala su tri licencirana operatora fiksne telekomunikacije: BH Telecom, sa sjedištem u Sarajevu, pokrivajući 51% stanovništva BiH i veći dio teritorije Federacije BiH; Telekom Srpske, sa sjedištem u Banja Luci, pokriva 34% stanovništva BiH, uglavnom na teritoriji Republike Srpske i HT Eronet, sa sjedištem u Mostaru, koji pokriva 16% stanovništva BiH, uglavnom u Federaciji BiH naseljenim većinskim hrvatskim stanovništvom. Tri kompanije uživale su faktički monopol nad svojim operativnim područjima, iako imaju nacionalne dozvole za domaće i međunarodne pozive.[17]:180 Novi "igrači" ušli su na tržište od početka liberalizacije 2007.[3][32] Broj pretplatnika usluga fiksne telefonije bio je 849.027 u 2001, te 1.022.475 2007. godine. Stope fiksne telefonije povećale su se sa 22,35% (2001) na 26,41% (2007).[17]:189–190

Sektor mobilne telefonije izuzetno je konkurentan, jer se tri glavna telefonska operatora u cijeloj zemlji natječu s markama BH Mobile, m:tel i HT Eronet.[17]:182 Mobilne mreže pokrivaju 99% stanovništva i imaju stopu od 63,29%, sa 2.450.425 pretplatnika u 2007, udvostručujući se od 2004.[17]:192

TLC operateri i dalje su uglavnom u državnom vlasništvu i postoji snažan otpor privatizaciji, s 90% BH Telecoma i 50,1% HT Eroneta u vlasništvu Federacije BiH. U Republici Srpskoj Telekom Srpske je privatizovan i sada je uglavnom (65%) u vlasništvu Telekoma Srbija.[17]:186

Tržište telekomunikacija reguliše Regulatorna agencija, koja također reguliše sektor emitovanja i interneta.[3]

Internet[uredi | uredi izvor]

Internet korisnici u Bosni i Hercegovini brzo su porasli, sa 585.000 u 2004. na 1.055.000 u 2007. godini. Prodor interneta porastao je sa 2% u 2002. na 35% u 2009.[17]:193–194 i 61% u 2014.[1] Mladi (15-24) su udio stanovništva koji je najviše povezan sa mrežom.

Mediji su otvorili veb stranice 2000. godine, ali njihovo mrežno poslovanje ostalo je refleks štampanih verzija. Prvi koji su uložili u vijesti na mreži bili su Dnevni avaz, a slijede Radio Sarajevo i Oslobođenje. Ipak, najposjećeniji portal u zemlji bio je Sarajevo-x.com, nezavisna veb stranica koja se kasnije razvila na portalu Klix.ba.[3]

Ne postoje vladina ograničenja za pristup internetu niti se izvještava da vlada nadzire e-mail ili internetske chat sobe.[9]

Medijske organizacije[uredi | uredi izvor]

Novinske agencije[uredi | uredi izvor]

U Bosni i Hercegovini je 2014. bilo 8 aktivnih novinskih agencija, od kojih su dvije u javnom vlasništvu: Federalna novinska agencija FBiH (FENA) i Novinska agencija Republike Srpske (SRNA). Glavna privatna agencija je ONASA.[3] Dvije druge agencije su u vlasništvu vjerskih grupa: Rimokatolička biskupska konferencija BiH i Islamska zajednica Bosne i Hercegovine. Posljednja, Anadolu Agency, vlasništvo je turske vlade.[1]

Sindikati i udruženja[uredi | uredi izvor]

Bosna i Hercegovina je domaćin šest novinarskih udruženja, često na etno-nacionalnom nivou. Jedan od rijetkih aktivnih su BH novinari. Emitere predstavljaju Udruženje nezavisnih elektronskih medija i Udruženje privatnih radio i televizijskih stanica u Bosni i Hercegovini, okupljeni u Udruženju medijske industrije (UMI) kako bi uključili i reklamne agencije i čiji je zadatak da proizvode podatke o TV rejtingu. Udruženje zaposlenih u grafičkoj, izdavačkoj i medijskoj industriji u BiH predstavljaju štampane medije i štamparije.[3]

Krajem 2022. godine u Bosni i Hercegovini je osnovana i prva asocijacila lokalnih medija (ALM) koja okuplja lokalne radio stanice, lokalne televizije i lokalne internet portale.

Proizvodne kompanije[uredi | uredi izvor]

Nezavisne proizvodne kompanije naglo su se povećale nakon 1995. Danas ih je aktivno najmanje 30, koji proizvode televizijske programe, dokumentarne, kratke i igrane filmove. Glavni su Refresh, Pro.ba, Flash produkcija, FIST produkcija i Deblokada.[3]

Cenzura, samocenzura i sloboda medija[uredi | uredi izvor]

U Bosni i Hercegovini je profesionalno novinarstvo podcijenjeno u javnosti i potplaćeno. Niske plaće, neredovne plaće novinarima i sve veći broj prijetnji novinarima - koje je zabilježio indeks održivosti medija za 2017. godinu od strane IREX-a, omogućavaju politički pritisak i samocenzuru.[33] Do autocenzure se dolazi i zato što novinari nerado prenose priče koje im mogu stvoriti probleme.[33]

Prema Transparency International Bosne i Hercegovine, novinari koji rade na korupciji "izloženi su napadima i pritiscima, čak i od strane predstavnika vlasti u Bosni i Hercegovini, koji dovode do pojave samocenzure u samim medijima".[34] Samocenzura je pojačana rijetkim, ali kontinuiranim, fizičkim napadima i prijetnjama novinarima. Budući da ove slučajeve često ne prati odgovarajuća istraga, novinari se osjećaju nezaštićenima i stoga možda neće biti voljni pokrivati određene teme, što ometa izvještavanje o pitanjima od javnog značaja.[35]

Iskustva novinara koji rade u redakcijama u Bosni i Hercegovini, a koje je prikupio Media Centar Sarajevo, ukazuju na to da na uređivačku politiku često utječu političke i ekonomske elite. Ovo stvara atmosferu u kojoj je jasno koje su omiljene teme i brojke, a o čemu novinari ne bi smjeli pisati.[36]

Devetnaest novinara ubijeno je u Bosni i Hercegovini od 1992. godine, povećavajući vjerovatnoću autocenzure u medijima. Bilo je najmanje 20 dokumentovanih slučajeva prijetnji i zastrašivanja medijskih radnika samo u 2015. godini, a 2014. vlasti su izvršile raciju na urede najpopularnije internet stranice s vijestima. Nebulozan jezik u zakonodavstvu o društvenim medijima u Republici Srpskoj kriminalizuje "pokušaj narušavanja javnog reda i mira".[37]

Bosna i Hercegovina nema zvanični sistem evidentiranja zločina nad novinarima, koji na kraju uglavnom budu klasificirani kao lakši prekršaji. Vlasti ne uzimaju u obzir profesionalni status žrtve. Prema generalnom tužiocu Republike Srpske Mahmutu Švraki, novinari "pretjeruju u prijetnjama i iznose neutemeljene tvrdnje", da bi potom izgubili interes za slučajeve, jer je postupak vrlo dugotrajan.[38]:20

Napadi i prijetnje novinarima[uredi | uredi izvor]

Udruženje novinara BiH zabilježilo je 20 slučajeva napada ili prijetnji novinarima u prvih 7 mjeseci 2014. godine, uključujući pet fizičkih napada i jednu prijetnju smrću. Dvadeset slučajeva također je zabilježeno u 2013. godini, a 22 u 2012. godini[38]:14 Human Rights Watch zabilježio je "izrazito pomiješan zapis" u vezi s odgovorima države na napade i "klimom straha među novinarima", jer, kako je rezimirao novinar Amer Bahtijar, "to bi samo značilo da policija mora sama istražiti".[38]:14

  • Privatni zaštitar bolnice u Istočnom Sarajevu zaprijetio je strijeljanjem Slobodanu Vaskoviću, izvjestitelju o korupciji i ratnim zločinima, istog dana kada je bio na sudu kako bi se branio u slučaju klevete koji je protiv njega u septembru pokrenuo tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik 2013. Policija nije uspjela istražiti slučaj.[38]:15
  • Mostarskog novinara je u julu 2012. fizički napala žena u rodnom gradu Ljubuškom nakon prikazivanja dokumentarnog filma o njenom pokojnom mužu Nedeljku Galiću, s kojim je spašeno veliki broj bošnjaka od deportacije u koncentracione logore tokom sukoba. Prethodno je prijavila internetske prijetnje policiji, koja je nije shvatila ozbiljno. Nakon napada morala se sa porodicom iseliti iz Ljubuškog. Policija je događaj kvalifikovala samo kao "narušavanje javnog reda i mira". Nakon međunarodnih pritisaka, napadaču je suđeno i izrečena mu je u prvom redu prilično blaga tromjesečna uvjetna kazna zbog napada.[38]:15–16
  • U oktobru 2011. godine pripadnici TV ekipe BHRT verbalno su i fizički napala dvojica zaštitara ispred rudnika Milići, sumnjive bošnjačke masovne grobnice, koja je trebala biti privatizirana. Policija u Milićima čekala je pozive svoje komande u Bijeljini prije nego što im je dozvolila da podnesu izvještaj o događaju. Tužilac iz Vlasenice optužio je dvojicu muškaraca, ali slučaj nije prošao.[38]:16–17
  • Nekoliko slučajeva fizičkih napada ili prijetnji novinarima zabilježeno je 2014. godine. Bivši novinar za ratne zločine zadobio je ozljede glave nakon napada u januaru. U junu je kamermanu federalne televizije prijetio nožem dok je pratio povratak u Mostar osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića . Kolumnista Slavo Kukić napadnut je i bejzbol palicom, nakon što je kritizirao Kordićevu zabavu dobrodošlice. Dvije linije prijetnje smrću i pet fizičkih napada zabilježio je program za pomoć slobodnim medijima Udruženja novinara BiH u januaru / novembru 2014.[1]
  • Slučajevi prekomjerne upotrebe sile od strane policije prema novinarima zabilježeni su tokom protesta 2014. godine u Tuzli, gdje su policajci pretukli, stavili lisice i psovali na njih, nakon što su im razvalili kamere i prijetili smrću.[38]:21 Novinar RTV Slon udaren je palicom u glavu dok je nosio značku.[1] Federalna uprava policije je navodno započela istragu o slučaju, ali bez razvoja do danas.[38]:21
  • Verbalni napad na novinarku BN Televizije Ljiljanu Faladžić Jekić na sjednici Kriznog štaba Bijeljine od strane šefa Odsjeka za odnose sa javnošću grada Predraga Lopandića u novembru 2020.[39]
  • Nedavni verbalni i pokušaji fizičkih napada na Senad Hadžifejzovića, novinara i vlasnika Face TVa, nakon "obračuna" sa bračnim parom Izetbegović (Bakir i Sebija). Nepoznata osoba uz prijetnje pokušala je ući u zgradu Face TV-.[40][41][42]

Političko uplitanje[uredi | uredi izvor]

Dvadeset osam bosanskohercegovačkih novinara s kojima je HRW razgovarao opisali su političko uplitanje kao uobičajenu u radu.[38]:35 U avgustu 2013. godine, banjalučke vijesti Istinito izvijestila je o studentskim plakatima protiv predsjednika RS Milorada Dodika. Policija je vlasniku veb stranice zaprijetila hapšenjem i zatražila da preda IP adrese izvora priče.[38]:36 Novinarka časopisa Dani osudila je nekoliko pokušaja Sadika Ahmetovića, potpredsjednika stranke SDA u Srebrenici, da spriječi objavljivanje njenih članaka prije administrativnih izbora 2014. godine, sve do prijetnje deportacijom u matičnu zemlju Poljsku. Dani je izdržao pritiske sve do promjene urednika u augustu 2014. godine, nakon čega je novinar napustio časopis.[38]:35

Iznenađujuće finansijske i administrativne inspekcije koriste se kao metoda kažnjavanja medija nakon kritičnog izvještavanja. To je bio slučaj zajedničkog prepada policije Republike Srpske i Federacije BiH 29. decembra 2014. u sarajevskim prostorijama veb stranice Klix.ba, oduzimajući dokumente i podatke, nakon što je Klix vodio priču o navodnoj korupciji u Narodnoj skupštini RS. Policija je zaplijenila opremu veb stranice i privela radi ispitivanja četiri novinara, koja su pustili nakon osam sati. Tražili su od njih da predaju izvor prisluškivanja u kojem je uhvaćena tadašnja premijerka RS Željka Cvijanović koja je rekla da je kupila dva poslanika kako bi osigurala većinu za svoju stranku SNSD u Skupštini.[38]:36 Raciji je prethodilo saslušanje policije u Banjaluci, u kojem su novinari Klix.ba već trebali predati svoje izvore. Prema novinarima, racija je zamišljena kao zastrašivanje svih novinara u zemlji.[38]:37[43] Advokatske grupe i tadašnji premijer Federacije BiH Nermin Nikšić osudili su raciju.[1]

Autoritativni promatrači poput Evropskog parlamenta i Freedom Housea više su puta dovodili u pitanje uređivačku nezavisnost javnih emitera u BiH zbog njihove bliske povezanosti s političkim strankama. Izvještava se da provladine medijske kuće primaju nesrazmjerni udio prostora za reklamiranje, čija dodjela nije transparentna, pa čak i izravne subvencije putem ad hoc projekata.[38]:37

Novinari su izvijestili o poteškoćama u pristupu vladinim postupcima, a političari ponekad ograničavaju pristup javnim događajima nekolicini "prijateljskih" novinara. Novinarima BN TV i srbijanske novinske agencije Beta zabranjuje se boravak u prostorijama predsjednika Republike Srpske.[1]

Tužbe za građansku klevetu[uredi | uredi izvor]

Zakoni Bosne i Hercegovine predviđaju odgovornost za klevetu u slučaju namjernog ili nemara širenja lažnih podataka koji nanose štetu fizičkim ili pravnim osobama. Udruženje novinara BiH prijavilo je prosječno 100 tužbi za građansku klevetu svake godine. Novinari i urednici definirali su građanske tužbe kao strategiju političara i biznismena da ih zaokupe i spriječe ih da troše vrijeme radeći svoj vlastiti posao istraživačkog novinarstva, jer često nemaju novca za unajmljivanje advokata i trebaju se lično braniti - ili gurnuti ih u samocenzuru.[38]:46

  • Slobodan Vasković, nezavisni istraživački novinar u Republici Srpskoj, izbrojao je do 40 tužbi za klevetu, od kojih desetak od Milorada Dodika . Pobijedio je u svim parnicama podnesenim u Sarajevu i izgubio sve one u Banja Luci.[38]:46
  • Novinaru novinske agencije Beta tužio je Milorad Dodik 2011. godine nakon konferencije za novinare na kojoj je tvrdio da je objavila lažne vijesti i rekao joj da napusti zgradu. Osuđena je zbog klevete u oktobru 2013. godine od strane nižeg suda u Banjoj Luci, zbog kršenja pretpostavke nevinosti, iako sud priznaje da su objavljene informacije (u vezi sa SIPA-inim izvještajem protiv Dodika o sumnjivim kriminalnim radnjama povezanim sa tenderima za izgradnju) istinite i tačne. Osuđujuća presuda i novčana kazna od 5.000 KM poništene su u žalbenom postupku u augustu 2014.[38]:47
  • Sedmične novine Slobodna Bosna više puta su novčano kažnjavani od strane javnih zvaničnika. Njihovi urednici broje do 50 građanskih tužbi protiv medija, koji su osuđeni platiti oko 15.000 eura kazne između marta 2014. i januara 2015.[38] :47
  • U decembru 2014. godine sud u Travniku zabranio je Federalnoj TV da objavljuje informacije o tri policije koja su navodno umiješana u trgovinu drogom, nakon što su podnijeli tužbu za klevetu.[1]

Hakerski napadi[uredi | uredi izvor]

Cyber-napadi na veb stranice istraživačkog novinarstva povećali su se u Bosni i Hercegovini od poplava u maju 2014. godine, kada su novinari počeli ispitivati službene odgovore na krizu.

  • Internet stranica Istinito iz Banja Luke pretrpjela je nekoliko DDoS napada u oktobru 2014. godine, svaki put ga srušivši na cijeli dan i zahtijevajući nekoliko dana da obnovi puni kapacitet. Vlasnik veb stranice rekao je da su napadi uslijedili svaki put kad je objavio kritične vijesti protiv Milorada Dodika. Generalni tužitelj RS Mahmut Švraka rekao je HRW-u da nisu zaprimili izvještaje o cyber-napadima na vijesti u 2014. godini[38]:51–52
  • Hakeri su 2014. napali veb stranice novinske agencije FENA i magazina Buka, kao i Udruženje novinara BiH.[1]

Kampanje blaćenja[uredi | uredi izvor]

Nekoliko bosanskohercegovačkih novinara doživjelo je kampanje blaćenja koje su imale posljedice na njihov rad i profesionalnu karijeru.

  • Slobodan Vasković, nezavisni istraživački novinar u Republici Srpskoj, pretrpio je tokom 58 dana kampanju blaćenja provladinih medija, uključujući javni servis RTRS i entitetsku novinsku agenciju SRNA, kao i dnevni list Nezavisne novine na optužbu da je odgovorna za ubistvo Zorana Đinđića. Slobodan je kampanju ocijenio pozivom "da me neko ubije" i izvijestio da od tada nije mogao naći posao u medijima sa sjedištem u RS-u.[38]:56–57 Njega je krajem 2015. godine javno napao ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač, prema kojem "Slobodan Vasković već godinama svojim blogom poziva na uništavanje i podrivanje institucija Republike Srpske, posebno Ministarstva unutrašnjih poslova".[44]
  • Novinarki BETA-e zabranjen je 2011. godine predsjednička zgrada u Banjaluci, u kojoj se održavaju konferencije za štampu, i zbog toga od tada ne može obavljati svoj posao. Milorad Dodik je još jednom javno napao novinsku agenciju Beta 2013. godine, da bi diskreditovao agenciju i novinara.[38]:57
  • Novinarka časopisa Dani pretrpjela je kampanje blaćenja Face TV-a u maju 2014. godine, nakon što je kritizirala medijsko izvještavanje o poplavama u proljeće 2014. godine. Kampanju je definirala punom "laži, seksizma i nacionalizma", a izvijestila je da je primala napade sarajevskih islamista i kontinuirane prijetnje smrću na mreži. Morala je napustiti Sarajevo, a od tada je napustila novinarstvo.

Transparentnost vlasništva nad medijima[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Transparentnost vlasništva nad medijima u Evropi

Transparentnost vlasništva nad medijima odnosi se na dostupnost javnosti tačnih, sveobuhvatnih i ažurnih informacija o vlasničkim strukturama nad medijima. Pravni režim koji garantuje transparentnost vlasništva nad medijima omogućava javnosti, kao i medijskim vlastima, da saznaju ko efikasno posjeduje, kontrolira i utiče na medije, kao i utjecaj medija na političke stranke ili državna tijela.

Vlasništvo nad medijima u Bosni i Hercegovini je loše regulirano.[45] Prema nekim stručnjacima, službene institucije Bosne i Hercegovine nikada nisu pokazale nikakav interes i posvećenost u regulisanju pitanja transparentnosti i koncentracije vlasništva nad medijima.[46] Zakon koji reguliše ključne aspekte transparentnosti vlasništva nad medijima zapravo nikada nije odobren. U praksi ne postoji javni registar koji sadrži informacije o transparentnosti svih medija koji posluju u zemlji, uključujući privatne i javne medijske kuće, radio stanice, televizore, štampane i elektronske medije.[46] Transparentnost vlasništva bavi se samo općim zahtjevima za transparentnošću preduzeća, dok sveobuhvatna regulacija transparentnosti i koncentracije vlasništva potpuno nedostaje od 2006. godine kada je isteklo pravilo o koncentraciji medija i vlasništvu nad elektronskim i štampanim medijima.[45][46] Općenito, informacije o stvarnim vlasnicima medija mogu se lako sakriti, što ometa jasan i cjelovit pregled vlasničkih struktura.[45]

Minimalni zahtjevi za transparentnošću osiguravaju se kroz mogućnosti pristupa dokumentima u sudskim registrima. Ti se dokumenti odnose na sve vrste poslova, uključujući i medijske kuće. Međutim, ove informacije rasute su u 15 različitih registara koji se nalaze u raznim gradovima u zemlji i dostupni su uz plaćanje sudske takse. Nisu sve informacije dostupne na mreži, ali sveobuhvatan mrežni registar preduzeća dostupan je na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ali ne i u Republici Srpskoj. Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) vodi registar emitera koji je dostupan na mreži, čak i ako dijelovi s podacima o vlasništvu nisu dostupni na mreži.[47]

U ovom loše uređenom krajoliku, jedna od glavnih briga je nedostatak politika i propisa o transparentnosti vlasništva koji bi mogli omogućiti praćenje porijekla kapitala, tokova finansiranja i skrivenih vlasnika. Široko se sumnja da su stvarni vlasnici nekih medija u zemlji skriveni. U nekim slučajevima neprozirno vlasništvo rezultat je pokušaja zaobilaženja zakonskih ograničenja stranog vlasništva ili prikrivanja sukoba interesa, kao u slučaju Dnevnog avaza . Stvar je ovdje u tome da se postojeća pravila o stranom vlasništvu i sukobu interesa mogu lako zaobići, a da se zapravo ne krše zakoni.[48]

Transparentnost vlasništva posebno je problematična kada su u pitanju elektronski mediji. U praksi ne postoje pravila i standardi koji zahtijevaju otkrivanje podataka o vlasništvu na web lokacijama ovih medija, a te je podatke prilično teško dobiti, posebno u slučajevima medijskih kuća koje su operativne, ali nisu zvanično registrovane kao medijske kuće, koje ugrožava provedbu samoregulativnih profesionalnih pravila, između ostalog.[49] Stručnjak je procijenio da preko 20 web stranica koje pružaju mrežne informacije i imaju određeni utjecaj nasumično odabranim, više od polovine ispitanih portala ne bi imalo pojma o osnovnim informacijama o upravljanju, uključujući vlasništvo, i imenima urednika i novinara.[50][51] Ova situacija može imati negativne implikacije i sa pravosudnog gledišta, jer ako web stranica bez jasnih podataka o vlasništvu krši zakon, vlasti će teško moći otkriti odgovorne.[50]

Stručnjakinja Lejla Turčilo naglašava činjenicu da u Bosni i Hercegovini netransparentno vlasništvo nad medijima doprinosi jačanju negativnih karakteristika ovog društva, odnosno klijentelizma. Lejla objašnjava da, s obzirom da transparentnost vlasništva nije zagarantovana, postoje slučajevi medija u vlasništvu ljudi povezanih s drugim preduzećima koji koriste svoje medije za podršku takvim preduzetničkim aktivnostima. Također je mnogo slučajeva da se mediji koriste kao politički alati.[52] To potvrđuje i indeks medijskog klijentelizma, regionalni indeks koji ocjenjuje klijentelizam i politizaciju medija u pet zemalja zapadnog Balkana, što ukazuje da Bosna i Hercegovina trpi snažan utjecaj političkih elita na medije.[53] Sveukupno, prema Lejli, takvo medijsko okruženje ne može pružiti javnosti dovoljno kvalitetnih informacija za objektivnu procjenu medijskih sadržaja.[52]

Obrasci vlasništva nad medijima i koncentracija[uredi | uredi izvor]

Pregled[uredi | uredi izvor]

Vlasništvo nad medijima u Bosni i Hercegovini je krajnje neregulisano.[54] S obzirom na malu dimenziju medijskog tržišta, ne postoji značajna koncentracija vlasništva nad medijima, ali postoji ozbiljan rizik od monopolizacije medijskog prostora što je posljedica nepostojanja propisa o vlasništvu.[54][55] Koncentracija vlasništva nad medijima potpuno je neregulisana od 2006. godine, kada je relevantni zakon, tj Pravila o koncentraciji medija i vlasništvu nad elektronskim i štampanim medijima (usvojena 2004) su istekla.[54] Nadležne institucije nisu se obavezale da će uvesti nove propise i razviti odgovarajuće politike u ovoj oblasti.[54] Primjenjivi zakon, odnosno Zakon o konkurenciji, koji je relevantan za sve poslovne aktivnosti, slabo je adekvatan za rješavanje pitanja koncentracije u medijskom sektoru, jer Konkurencijsko vijeće odgovara na određene žalbe, ali prije toga ne poduzima strateške mjere za ograničavanje koncentracije dešava se.[54]

Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) pokušala je pokrenuti politike koje se odnose na koncentraciju vlasništva u različitim medijskim sektorima, prema općem zakonu, jer ne postoje posebni propisi o medijima koji se bave koncentracijom. Do sada državne institucije, poput Konkurencijskog vijeća, nisu pokazale interes i posvećenost da se aktivno uključe u razvoj takvih politika.[56]

U Bosni i Hercegovini postupak privatizacije bio je neravnomjeran: ako ga je u slučaju ili štampanim medijima i novinama karakterizirala nezakonitost i zloupotreba vlasti, privatizacija TV i radio stanica nikada nije započela.[57]

Prema medijskoj opservatoriji za jugoistočnu Evropu, "obrasci vlasništva uključuju neke strane vlasnike, glavne poslovne aktere i pripadnosti političkim strankama".[58] U Republici Srpskoj se lako mogu pratiti političke pripadnosti; uglavnom povezuju vlasnike medija sa SNSD-om, dok su u Federaciji pripadnosti raznolikija: to omogućava veću raznolikost i pluralizam u medijskim sadržajima.[58]

Utjecaj internetskih izvora medija raste. Generalno se na takve izvore gleda kao na obećanje većeg pluralizma i kvalitetnog medijskog okruženja. Međutim, u BiH samo nekoliko digitalnih medija proizvodi relevantan i kvalitetan novinarski sadržaj. Većinu njih finansiraju organizacije koje vode medijski profesionalci i ovise o finansiranju međunarodnih donatora.[59] Međutim, digitalni mediji pokreću neka pitanja transparentnosti, jer neki od njih nisu ni registrirani kao medijska preduzeća, pa ostaju izvan dosega regulatornih tijela.[59]

Što se tiče distribucije emitovanog sadržaja, postupci licenciranja za dodjelu audiovizuelnih i radio licenci zahtijevaju pravno obavezujuću izjavu vlasnika licenci koji moraju navesti da su stekli prava na distribuciju svojih programa. Odgovorno tijelo za praćenje dodjele licenci je RAK.[60]

Obrasci vlasništva nad medijima[uredi | uredi izvor]

Medijsko tržište u Bosni i Hercegovini vrlo je fragmentirano.[61] Ova fragmentacija se uglavnom odvija na entitetskim i etničkim linijama.[61] U takvom kontekstu, izvori prihoda su rijetki, a mediji imaju ograničene šanse da slijede neovisnu uredničku liniju i da ostanu neovisni od političkih i ekonomskih sila.[61] Također, medijsko tržište je prezasićeno: ova je karakteristika pojačana u posljednjoj deceniji zbog ekonomske krize i sve većeg utjecaja javnih institucija na finansiranje medija.[61] Sve u svemu, tržište medija karakterizira veliki broj medija koji djeluju u svim sektorima. Umjesto kao znak pluralizma, ovo se vidi kao pokazatelj "političke i druge sukobljene pripadnosti".[61]

Poslovni akteri i politička pripadnost medijima[uredi | uredi izvor]

Direktno vlasništvo poslovnih aktera nije uobičajeno među najvećim emiterima u Bosni i Hercegovini. Međutim, postoje slučajevi da mediji imaju poslovno i političko opredjeljenje. Najrelevantniji slučaj u radio sektoru je Bobar radio u vlasništvu Bobara, kompanije sa osnovnim kapitalom iz Bijeljine, Republika Srpska. Vlasnik grupe, u kojoj su i Bobar banka, osiguravajuće društvo i druge kompanije, povezan je sa strankom SNSD.[62]

Političke pripadnosti prisutne su i u štamparskom sektoru, gdje su još vidljivije. Glavne novine u Republici Srpskoj, Nezavisne novine i Glas Srpske, kao i radio stanica Radio Nes (Banja Luka) imaju zajedničko vlasništvo, kompanija NIGD DNN Ltd.[63] Prema izvještaju Opservatorija za jugoistočnu Evropu, postoje bliske veze između jednog vlasnika, odnosno Željka Kopanje i čelnika SNDS-a, a to navodno garantira dodatnu zaradu medijima putem vladinih sredstava.[63] Također, ova veza omogućila bi imenovanje nekih ličnosti u ovom mediju.[63]

Smatra se da Vlada Republike Srpske i vodeća stranka SNSD utiču na većinu medija u Republici Srpskoj.[64] U Federaciji Bosne i Hercegovine su političke povezanosti između političkih aktera i vlasnika medija raznolikije.[64] Dvije glavne novine u Federaciji BiH, Dnevni avaz i Oslobođenje, dva su istaknuta slučaja medija u kojima su vlasnici poslovni tajkuni koji imaju političku pripadnost.[64] Slučaj Dnevnog avaza smatra se slučajem skrivenog vlasnika. Nominalni vlasnik Dnevnog avaza bio je novinar Fahrudin Radončić koji je 2009. osnovao političku strankuSavez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine (SBB), a 2012. godine postao ministar sigurnosti BiH. Zbog toga je vlasništvo nad novinama prebačeno na njegovu bivšu suprugu Azru Radončić. Zahvaljujući ovom potezu, izbjegnute su formalne optužbe za sukob interesa, ali sumnje u Radončićev utjecaj na uredničku liniju i dalje postoje.[64]

Što se tiče Oslobođenja, najveći vlasnici su dvije kompanije sa osnovnim kapitalom, Sarajevska pivara i Klas, obje povezane sa porodicom Selimović.[65] Porodica je povezana sa strankom SDA.[65]

Sedmični časopis Dani, jedan od časopisa s najvećim udjelom publike među političkim časopisima, smatran je pozitivnim slučajem pluralnosti medija u Bosni i Hercegovini [66] ali je izgubio status 2010. godine kada je prodan Oslobođenju.[66]

Također se sumnja da su neki digitalni mediji skriveni vlasnici među političkim akterima. Prema rečima Ljiljane Zurovac, direktorice Vijeća za štampu, takve veze je teško prepoznati.[67]

Glavni vlasnici medija[uredi | uredi izvor]

Najveći privatni vlasnici u pogledu dosega publike njihovih medija su vlasnici Pink BH televizije i OBN televizije. Ove dvije televizije su dvije emitere koje dosežu najveći udio publike na tržištu. Zajedno dosežu više od dva miliona gledalaca.[68]

Vlasnik Pink Media Group je Željko Mitrović. Grupa je "najveći privatni komercijalni emiter zabavnih programa i najveća medijska grupa za Jugoistočnu Evropu".[69] Pored Pink BH, kompanija vodi oko 100 kanala, dostupnih na mreži i putem kablovske distribucije u Bosni i Hercegovini. Smatralo se da je Mitrović povezan sa bivšim predsjednikom Srbije Miloševićem.[70]

Željko Kopanja, vlasnici Glasa Srpske, Nezavisnih novina i radija Nes, te Fahrudin Radončić, koji je mogući skriveni vlasnik Dnevnog avaza i TV Alfa, kontroliraju značajne udjele svojih medijskih kuća, ali kako tiraž i udio publike njihovih medija su niski, ovi slučajevi ne izazivaju zabrinutost zbog koncentracije vlasništva u medijima.[71]

Tokom posljednjih godina, dva dnevna lista Oslobođenje i Dnevni avaz djelovala su kao instrumenti u sukobima dvaju mogućih moguta, naime porodice Radončić i Selimović, i njihovih političkih podružnica. Ova dinamika pogubno je utjecala na integritet medija.[72]. Pored navedenih medijskih grupacija, u Bosni i Hercegovini egzistira i TNT Group koja je u privatnom vlasništvu te okuplja 7 lokalnih radio stanica, 4 televizijska kanala te 50 digitalnih medija u Bosni i Hercegovini, Srbiji u Hrvatskoj. Radi se uglavnom o malim lokalnim medijima i usko orjentiranim portalima.

Strano vlasništvo[uredi | uredi izvor]

Tri glavna emitera i jedna novinska agencija u vlasništvu su stranih kompanija.[73] Zakon o direktnim stranim ulaganjima utvrđuje da strano vlasništvo nad preduzećem koje uključuje javnu komunikaciju ne može premašiti 49% kapitala. Ipak, primjena ovog zakona je neadekvatna i nijedna institucija koja ima mandat da nadgleda njegovu primjenu nije jasno identifikovana.[73]

Drugi obrazac vlasništva je onaj u medijima u vlasništvu domaće kompanije u vlasništvu stranih entiteta. To je, na primjer, slučaj Al Jazeere Balkans, registrirane u Sarajevu i u vlasništvu Al Jazeera Medijske mreže iz Katara.[74]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r Freedom House, Press Freedom report 2015, Bosnia and Herzegovina Arhivirano 21. 2. 2020. na Wayback Machine
  2. ^ Hozić, 2008; Thompson & De Luce, 2002; Kurspahić, 2003; Jusić, 2006
  3. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v Tarik Jusić, "Bosnia and Herzegovina Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machine ", EJC Media Landscapes
  4. ^ a b c "Bosnia-Hercegovina profile - Media", BBC News, 18 December 2012. Retrieved 30 January 2014.
  5. ^ a b c d Elda Brogi, Alina Dobreva, and Pier Luigi Parcu, "Freedom of Media in the Western Balkans", study for the European Parliament's Subcommittee on Human Rights, October 2014, EXPO/B/DROI/2013/16
  6. ^ Art.1(l) of the Federation of BiH Constitution, and Art 25 and 26 of the RS Constitution.
  7. ^ Official Gazette RS No. 37/01, Official Gazette FBiH No. 31/01
  8. ^ Official Gazette BiH No. 33/02, 12 November 2002
  9. ^ a b c d e "Bosnia and Herzegovina", Country Reports on Human Rights Practices for 2012, Bureau of Democracy, Human Rights and Labor, U.S. Department of State, 22 March 2013. Retrieved 30 January 2014.
  10. ^ CRA Rule No. 21/2003
  11. ^ Jusić, Tarik, 2006, The Media in a Democratic Society, in Srdjan Dizdarevic et al., (ed.); Democracy Assessment in Bosnia and Herzegovina, Open Society Fund Bosnia and Herzegovina.
  12. ^ Articles 6, 7 and 8, Law on Freedom of Access to Information in BiH
  13. ^ Official Gazette of Bosnia and Herzegovina, no. 78/05
  14. ^ Official Gazette of Bosnia and Herzegovina, no. 92/05
  15. ^ Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina, no. 01-02-401/08
  16. ^ Official Gazette of Republika Srpska, no. 49/06
  17. ^ a b c d e f g h i AGCOM & CRA, 2008, Overview of the Communications Sector in Bosnia and Herzegovina
  18. ^ http://rak.ba/eng/index.php?uid=1272015437/c-actvts/ppt/viggiani.pdf
  19. ^ Official Gazette BiH No. 23/2001
  20. ^ BiH Law on Communications, Article 36
  21. ^ BiH Law on Communications, Article 40
  22. ^ Law on Financing of Institutions of Bosnia and Herzegovina, Official Gazette BiH, 29 December 2004
  23. ^ a b GfK BiH, 2006, Čitanost dnevnih novina u BiH, Klix.ba
  24. ^ Mareco Index Bosnia, 2006
  25. ^ a b Hozić, Aida A., 2008, Democratizing Media, Welcoming Big Brother: Media in Bosnia and Herzegovina, in Karol Jakubowicz and Miklos Sukosd (ed.): Finding the Right Place on the Map: Central and Eastern European Media Change in a Global Perspective, Intellect Bristol, UK / Chicago, USA.
  26. ^ IREX, Media Sustainability Index 2005
  27. ^ a b "Communications: Bosnia and Herzegovina", World Factbook, U.S. Central Intelligence Agency, 28 January 2014. Retrieved 30 January 2014.
  28. ^ CRA Survey, 2007, quoted in AGCOM & CRA, 2008: 141
  29. ^ GfK BiH, 2006b, Elektronski mediji u BiH – koji se najčešće gledaju i slušaju?
  30. ^ Udruzenje filmskih radnika Bosne i Hercegovine
  31. ^ Agency of Statistics of Bosnia and Herzegovina, 2009: 18
  32. ^ Communications Regulatory Agency, 2009a, Public Register of Public Broadcasters
  33. ^ a b "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  34. ^ "Censorship and self-censorship". ti-bih.org. Transparency International Bosnia and Herzegovina. 21. 9. 2009. Pristupljeno 30. 4. 2017.
  35. ^ "Media Freedom in Bosnia and Herzegovina". kas.de. KAS Media Program South East Europe. 2016. Pristupljeno 30. 4. 2017.
  36. ^ "Autocenzura novinara u BiH: Odabir teme u skladu s uređivačkom politikom". media.ba. Media Centar Sarajevo. 13. 10. 2016. Pristupljeno 30. 4. 2017.
  37. ^ "Expression in Bosnia and Herzegovina". monitor.civicus.org. Civicus. Monitor Tracking Civic Space. 1. 6. 2016. Arhivirano s originala, 14. 4. 2019. Pristupljeno 30. 4. 2016.
  38. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u Human Rights Watch, "A Difficult Profession. Media Freedom Under Attack in the Western Balkans". July 2015, 978-1-6231-32576
  39. ^ "Javnost zgrožena zbog napada na novinarku BN TV". BN. Pristupljeno 30. 5. 2021.
  40. ^ "Hadžifejzović: Bakir i Sebija preko svojih plaćenika stavljaju metu na čelo – meni!". Avaz.ba. 29. 5. 2021. Pristupljeno 30. 5. 2021.
  41. ^ "Nepoznata osoba uz prijetnje Senadu Hadžifejzoviću pokušala ući u Face TV: "Pozdrav od Sebije Izetbegović"". Avaz.ba. 28. 5. 2021. Pristupljeno 30. 5. 2021.
  42. ^ "U Sarajevu skup podrške novinaru Senadu Hadžifejzoviću nakon prijetnji". Radio Slobodna Evropa (jezik: srpskohrvatski). Pristupljeno 30. 5. 2021.
  43. ^ Mirza Hota,Policijska racija na Klix.ba Arhivirano 18. 7. 2017. na Wayback Machine , Bosnien Bloggen, 30.10.2014.
  44. ^ Rodolfo Toé, Balkan Insight, 4 January 2016
  45. ^ a b c Petković, Brankica (2014). "Bosnia and Herzegovina". Media integrity matters. Reclaiming public service values in media and journalism (PDF). Ljiubljana, Slovenia: Peace Institute, Institute for Contemporary Social and Political Studies. ISBN 978-961-6455-77-0. Arhivirano s originala (PDF), 6. 8. 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.
  46. ^ a b c "Media ownership transparency" (PDF). E-journalist. BH Journalists Association (40). maj 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.[mrtav link]
  47. ^ Petković, Brankica (2014). "Bosnia and Herzegovina". Media integrity matters. Reclaiming public service values in media and journalism (PDF). Ljiubljana, Slovenia: Peace Institute, Institute for Contemporary Social and Political Studies. ISBN 978-961-6455-77-0. Arhivirano s originala (PDF), 6. 8. 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.
  48. ^ Petković, Brankica (2014). "Bosnia and Herzegovina". Media integrity matters. Reclaiming public service values in media and journalism (PDF). Ljiubljana, Slovenia: Peace Institute, Institute for Contemporary Social and Political Studies. ISBN 978-961-6455-77-0. Arhivirano s originala (PDF), 6. 8. 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.
  49. ^ Petković, Brankica (2014). "Bosnia and Herzegovina". Media integrity matters. Reclaiming public service values in media and journalism (PDF). Ljiubljana, Slovenia: Peace Institute, Institute for Contemporary Social and Political Studies. ISBN 978-961-6455-77-0. Arhivirano s originala (PDF), 6. 8. 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.
  50. ^ a b "Media ownership transparency" (PDF). E-journalist. BH Journalists Association (40). maj 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.[mrtav link]
  51. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX (Europe & Eurasia Media Sustainability Index 2016). 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.
  52. ^ a b "Media ownership transparency" (PDF). E-journalist. BH Journalists Association (40). maj 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.[mrtav link]
  53. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX (Europe & Eurasia Media Sustainability Index 2016). 2016. Pristupljeno 10. 1. 2017.
  54. ^ a b c d e "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  55. ^ Babic, Dusan (2004). "Bosnia-Herzegovina. Rule on Media Concentration and Cross-Ownership". merlin.obs.coe. IRIS Merlin. The Audiovisual Law Information Wizard. Arhivirano s originala, 9. 12. 2018. Pristupljeno 31. 3. 2017.
  56. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  57. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  58. ^ a b "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  59. ^ a b "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  60. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  61. ^ a b c d e "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  62. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  63. ^ a b c "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  64. ^ a b c d "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  65. ^ a b "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  66. ^ a b "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  67. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  68. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  69. ^ "Pink TV BH Kompanija". pink.co.ba. Arhivirano s originala, 2. 10. 2018. Pristupljeno 31. 3. 2017.
  70. ^ "Pranje prljavih para'u bih". Dani. 30. 12. 2011.
  71. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  72. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  73. ^ a b "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
  74. ^ "Bosnia and Herzegovina" (PDF). IREX Media Sustainability Index 2017. International Research & Exchanges Board (IREX). 2017.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Mediji_u_Bosni_i_Hercegovini&oldid=3591952"