Gornji Vakuf-Uskoplje

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Koordinate: 43°56′S 17°35′I / 43.933, 17.583
Gornji Vakuf-Uskoplje
Grad
Panorama Gornjeg Vakufa
Panorama Gornjeg Vakufa
Gornji Vakuf-Uskoplje grb.png
Grb
Službeni naziv: Općina Gornji Vakuf-Uskoplje
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija BiH
Kanton Flag of Central Bosnia Canton.gif Srednjobosanski
Koordinate 43°56′S 17°35′I / 43.933, 17.583
Površina
 - Općina 402.7 km2
Stanovništvo
 - Općina 25 181 (1991)
 - Procjena 19 248 (2009 [1])
Gustoća
 - Općina 63 /km2 
Gradonačelnik Sead Čaušević[2] (SDA)
Vremenska zona Srednjoevropsko vrijeme
Poštanski broj 70 240
Pozivni broj (+387) 30

Pokaži topografsku kartu

Pokaži običnu kartu
Blue pog.svg
Web stranica: Općina Gornji Vakuf-Uskoplje

Gornji Vakuf-Uskoplje je grad i općina u Srednjobosanskom kantonu u Bosni i Hercegovini. Gornji Vakuf predstavlja jedno od najstarijih mjesta u Bosni nastalih aktom uvakufljavanja od strane bosanskog plemstva iz osmanlijskog perioda. Nalazi se u Skopaljskoj dolini koja se prostire u gornjem toku rijeke Vrbas. 2001. godine prema odluci međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini nazivu općine i naseljenog mjesta Gornji Vakuf se dodaje nastavak Uskoplje. [3]

Promjena imena općine[uredi | uredi izvor]

Na dijelovima općine Gornji Vakuf, 1992. godine je antiustavnim činom proglašena Hrvatska općina Uskoplje kao dio samoproglašene Herceg-Bosne. Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma pod jakim pritiskom američke administracije na Republiku Hrvatsku, Hrvati se odriču secesionističke politike. Ipak određene strukture i nakon rata nastavljaju da egzistiraju. Međunarodna zajednica 2001. godine postojećem imenu općine dodaje naziv Uskoplje kako bi se ubrzala reintegracija općine.

Predstavnici bošnjačkog stanovništva smatraju da je dodavanje Uskoplja četverostoljetnom imenu grada neutemeljeno s ciljem prekrajanje historije, s obzirom da se pojam Uskoplje nikada nije odnosio na ime grada, kasabe, utvrde ili nekog naselja, nego na srednjovjekovnu bosansku župu, kasnije nahiju, koja je obuhvatala mnogo šire područje uključujući susjedne općine i gradove iz gornjeg Povrbasja.

Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Historija[uredi | uredi izvor]

Gornji Vakuf kao gradsko naselje nastao je krajem XVI vijeka. Sam naziv grada upućuje na to da je njegovo osnivanje povezano sa institucijom Vakufa.

Institucija vakufa predstavlja zakladu koja služi vjerskim i humanitarnim svrhama muslimana. Valja napomenuti da su vakufi u svim islamskim zemljama odigrali golemu ulogu u urbanom razvitku pošto su putem vakufa izgrađeni skoro svi objekti javnog značaja u pojedinom naselju (džamije, mektebi, bezistani, sahat-kule, česme, medrese, dobrim dijelom i dućani). Međutim u slučajevima Gornjeg Vakufa i još nekih drugih urbanih centara još je više naglašena uloga vakufa.

Za postanak Gornjeg Vakufa važi analogna situacija kao i sa Donjim Vakufom, Kulen-Vakufom, Varcar-Vakufom, Skender-Vakufom, Skucanim Vakufom (Sanski Most). Sve ove varoši svoj postanak imaju zahvaliti Aktu o uvakfljenju kojim se zasnivala varoš, i to obično prvo izgradnjom džamije na trgu, a onda izgradnjom pratećih objekata.

Čaršija u Gornjem Vakufu-Uskoplju

Postanak Gornjeg Vakufa je u najužoj vezi sa vakufom Mehmed-bega Stočanina, a to znači da je njegova džamija bila od fundamentalnog značaja za osnivanje grada. Prema raspoloživim podacima (natpisna ploča o izgradnji džamije) Mehmed-beg je svoju džamiju završio 1001. hidžretske godine što odgovara 1592 ili 1593 godini. Nije poznato kako je u početku izgledala džamija. Sudeći po raspoloživim podacima (kamenitoj munari, natpisnoj ploči i dr.) pretpostavlja se da se radilo o monumentalnom zdanju. Džamija je više puta stradavala, a 1969 godine na istom mjestu započela je izgradnja moderne džamije.

Prema raspoloživim podacima o bosanskim varošicama koje svoj postanak imaju zahvaliti instituciji vakufa, uvijek su postojale strateške, prometne ili koje druge opće potrebe da se na određenom prostoru uspostavi odgovarajući urbani centar, pa se i pojedinim favorizirajućim mjerama kao sto su poreske olakšice nastojalo u te centre privući stanovništvo.

Prethistorijsko doba[uredi | uredi izvor]

Kraj oko Gornjeg Vakufa, kao uostalom i sva Skopljanska župa, je bio oduvijek dobro nastanjen. Plodnost zemlje, bogatstvo šumom i divljači po okolnim brdima, kao i povoljni uvjeti za rudarstvo učinili su ovaj kraj privlačnim za ljudska naselja. Već prije naše ere, s' obje strane gornjeg toka Vrbasa se nastanjuju Iliri koji ostavljaju ime selu Batuši nedaleko od Gornjeg Vakufa.

Rimsko doba[uredi | uredi izvor]

Arheološkim istraživanjima je ustanovljeno da su oko Gornjeg Vakufa tragovi antičkog života i ostaci zgrada tako gusti da se može pomišljati na veći broj manjih naseobina sa većim centrom. Vijesti antičkih pisaca o dobijanju zlata u provinciji Dalmaciji su se prvenstveno odnosile na oblast srednjobosanskog rudogorja i u njoj pogotovo na planinu Vranicu i njeno podnožje oko Gornjeg Vakufa. Možda je i to jedan od razloga zašto su Rimljani smjestili čuvenu postaju Ad Matricem na mjestu današnjeg Gornjeg Vakufa, kuda je prolazila cesta Salona-Sirmium.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Ovaj kraj, odnosno župa Uskoplje u Ljetopisu Popa Dukljanina, u dijelu u kojem se opisuje regnum sklavorum (Sklavinija), koji je nastao početkom XI vijeka, nalazi se prvi historijski spomen Uskoplja (Uscople). Navodi se kako je hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. opustošio župe Uskoplje, Luku i Plevu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s' njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Kako navodi ljetopisac, Krešimir zauzima cijelu Bosnu i vladaše njome. Ovog Krešimira identificiraju sa hrvatskim kraljem Mihajlom Krešimirom II (949.-oko 969.).U povelji Bele IV (20. srpanj 1244.) spomen ove župe je u vezi biskupskog posjeda ,,in supa Wzcople’’ kod crkve sv. Ivana koja se prema navodu biskupa Delivića nalazila u neposrednoj blizini danasnjeg Gornjeg Vakufa - Uskoplja (selo Dobrošin). Mjesto i uloga ovog kraja ogleda se i u zastupljenosti srednjovjekovnih utvrda.

U Glasniku Zemaljskog muzeja od 1901možemo pročitati zapis učitelja Franje Martinčevića u kojem, između ostaloga, stoji da ,,po brdima oko G. Vakufa osobito onima sa sjeverne i zapadne strane, nizahu veliki i tvrdi gradovi nekadašnjih velmoža , a podno brda bijahu rasijana sela’’. Zasigurno je da je u poznijem srednjem vijeku vojna vlast za ovaj kraj bila koncentrisana u Susidu kod Gornjeg Vakufa - Uskoplja (prvi put se spominje 1403.g.). Smatra se da je već tada župa Uskoplje u turskoj vlasti bila privremeno podijeljena na Gornje i Donje Skoplje.

Gornje Skoplje je predstavljalo posebnu nahiju sa utvrdom Susid što danas odgovara Općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Jedno vrijeme u historiografiji Vakuf je bio poznat kao Česta (1444.g.). Međutim, ništa rječitije o naseljenosti kraja oko Gornjeg Vakufa - Uskoplja ne govori koliko brojnost srednjovjekovnih stećaka. Na području općine nalazi se preko 580, uglavnom sandučastih, stećaka.

Pored povoljnog geografskog položaja i prirodnih bogatstava jedan od razloga koji je doveo do formiranja Vakufa bio je vojno-strateške prirode, jer je u svim periodima turske vladavine ovo područje bilo ugroženo od Mlećana i uskoka, te je bilo neophodno formirati centar koji će imati ulogu vojne krajine. Prema šemi Hamdije Kreševljakovića kojom je opisana uloga pojedinih urbanih centara, Gornji Vakuf - Uskoplje je bio obrtničko-trgovački centar u Skopaljskoj mikroregiji. Preovladavao je metalurgijski obrt (proizvonja mlinova za kavu, pušaka, posuđa i dr.) što je bilo uslovljeno blizinom Fojnice i Kreševa. Prema svemu izloženom ne može se osporiti da je vojni faktor bio prisutan prilikom osnivanja Gornjeg Vakufa - Uskoplja, ali je sigurno i to da se u isti mah našlo opravdanje i sa geografskog, prometnog i privrednog stanovišta.

Pokret za autonomiju Bosne Husein-kapetana Gradaščevića[uredi | uredi izvor]

Veliki doprinos odbrani bosanskih granica Gornjovakufljani su dali u čuvenom boju pod Banjalukom 1737.godine kada su "odbili Švabu od Bosne". Pjesnik Mustafa-hadži Muhlisija zvani Bošnjak piše o ovom boju. "Haber o provali Švabe došao je kasno pa su naši preci požurili da stignu na bojno polje. Usiljenim maršom stigli su pod Banjaluku. Kažu da su bezi sjahivali sa konja i prepuštali fukari da jaše kako bi na vakat stigli."

U pokretu Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne aktivno učestvuje gornjevakufska aristokracija, listom svi su bili za Gradaščevića osim bega Sulejmanpašića iz Odžaka čija su imanja tad opustošena. Nekoliko Gornjevakufljana je zbog učestvovanja u pokretu za autonomiju bilo osuđeno na zatvorske kazne.

Austrougarsko doba[uredi | uredi izvor]

U vrijeme austrougarske vladavine Gornji Vakuf je postao značajan za tadašnju vlast zbog prirodnog bogatstva koje se uveliko eksploatisalo i prevozilo u druge dijelove zemlje.

Svjetski ratovi[uredi | uredi izvor]

U Prvom i Drugom svjetskom ratu Vakuf je pretrpio značajna razaranja i ljudske gubitke, što od požara što od borbenih dejstava. Revolucionarnost, rodoljublje i visoku patriotsku svijest ljudi Gornjeg Vakufa i okoline više nego ilustruju impresivni podaci o njihovom doprinosu pobjedi u NOR-u. Pored 69 žrtava fašističkog terora, u temelje slobode uzidalo je svoje živote i 94 borca, od ukupno 370, medju kojima je bilo i 6 žena, te 12 pionira. Gornji Vakuf je prvi put oslobođen 12. jula 1942. godine i taj datum se slavio kao Dan oslobođenja općine.

Odmah poslije Drugog svjetskog rata na Glavici, brdu nadomak starog dijela grada, iz kojeg naprosto izviru sokaci koji se ulijevaju u glavnu ulicu, nastala je Spomen kosturnica za 101 borca-partizana, koji su svoj život položili za bolju budućnost. Nakon rata počeo je brzi razvoj privrede kao i samog grada. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu općina Gornji Vakuf je spadala u red srednje razvijenih općina bivše Jugoslavije.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995)[uredi | uredi izvor]

Gornji Vakuf je odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Srednje Bosne od agresije HVO-a i HV. Dana 20. juna 1992. godine grad su pokušale zauzeti hrvatske jedinice paralelno sa napadom u Novom Travniku, realizirajući plan o podjeli Bosne i Hercegovine sklopljen između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. O samoj podjeli Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske su pred Tribunalom u Den Haagu svjedočili lord Paddy Ashdown, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, te premijer nekadašnje Jugoslavije Ante Marković. U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a, i HV pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratište na Kupresu i Bugojno. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Duvno, te Prozor. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Nešto ranije, isti scenarij je sproveden u selima Uzričje, Hrasnica i Duša [1]. Bošnjaci su protjerani sa svojih ognjišta, a imovina im je opljačkana ili uništena. Etničko čiščenje je bilo praćeno i prljavom propagandom, u čemu je prednjačila HTV, sa svojim kvazireporterom Smiljkom Šagoljem. Dio lanca hrvatske propagande bio je svakako i "Skopaljski vijesnik", kao i Radio "Uskoplje". Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. Nakon tromjesečnog primirja došlo je do tada, najžešćeg napada i razaranja gradskog jezgra, kao i okolnih sela. Grad je granatiran sa okolnih brda, a zabilježeni su dani kada je na grad ispaljivano od 1500 do 2000 razni ubojitih projektila. Napadi su trajali od jula 1993, pa do februara 1994. odnosno do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.

Valja napomenuti da je za ulogu u ratu u Gornjem Vakufu, u optužnici koju potpisuje tužilac Međunarodnog suda u Hagu, Carla Del Ponte od dana 2. marta 2004. godine, optuženo rukovodstvo tzv. HR Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, te Berislav Pušić.

Uloga Franje Tuđmana i hrvatskog vojno-političkog vrha u agresiji na Gornji Vakuf[uredi | uredi izvor]

Objavljivanjem 36 stenograma o podjeli Bosne i Hercegovine, razjašnjena je uloga Franje Tuđmana u napadu na Gornji Vakuf. Svih 36 stenograma se nalaze u Haškom tribunalu. Iz navedenih stenograma da se zaključiti da je Franjo Tuđman igrao licemjernu ulogu prema ratu u Bosni i Hercegovini u kojem je i sam učestvovao. Naime, pred međunarodnom javnošću je podržavao suverenitet Bosne i Hercegovine, dok je za to vrijeme na sastancima koji su stenogramski dokumentovani, planirao napad na bosanskohercegovačke gradove, smatrajući da na taj način rješava pitanje budućih granica hrvatske države.

Dana 22. oktobra 1993. na sastanku u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, na kojem su pored Tuđmana prisustvovali i Janko Bobetko, Imra Agotić, Josip Lucić i Gojko Šušak, Franjo Tuđman o napadu na Gornji Vakuf i ostale bosanskohercegovačke gradove kaže:

Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru odbrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se odbrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)

O samom učešću jedinica regularne vojske Republike Hrvatske u napadu na Gornji Vakuf, na istom sastanku govorio je Janko Bobetko:

Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga, kompletno je, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjučer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da ću biti tamo i da dođe, da je jedan presjek situacije koji počinje od toga da su snage zamorene, što je tačno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani, nekih friških snaga za neke protuudare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (...) to je bilo neorganizirano (...) Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila (...)

Odgovarajući na pitanje Franje Tuđmana o imenu komandanta Pete brigade koja je sa vinkovačkog ratišta premještena u Gornji Vakuf, Janko Bobetko svjedoči o nepobitnom dokazu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i Gornji Vakuf:

Bio je Kapular (...) Ima svojih prilika i neprilika, tako da mislite u smislu zapovijedanja jedan od dosta ozbiljnih problema (...) Što se tiče streljiva, to je toliko precizno organizirano da je glavni dotur municije išao iz Ploča, direktno prema Mostaru, iste noći kada je naručen. I general Marinović je od mene dobio ne samo zadatak nego i sva ovlaštenja, i neka postepeno popunjavamo taj front, jer je to najbliži, najkraći, nemam prevoza velikog, tako da je on sa svog fronta smo skinuli bateriju topova 122, minobacače, mine, municiju, dakle sva streljiva koja su tražena, dakle u najkraćem roku, to je funkcioniralo, može se reći, odlično (...) Dalje, za municiju težih kalibara, 130, u tri navrata su pošiljke i narudžbe koje su date odmah bile upućivane prioritetno i tačno ka liniji fronta (...) To je i prekjučer jedan čitav teret otišao, ide odavde, težeg kalibra, 130, 105, 120, a sa onog fronta ide sva druga municija, tako da, jasno, troši se (...) Dakle, sa slavonskog osjetljivog prostora smo izvukli Treću i Petu brigadu (...) sa ovim smo učinili jako puno u stabilizaciji fronta Vakuf i Mostar.

Politika[uredi | uredi izvor]

Na općinskim izborima 2004. zabilježeni su sljedeći rezultati za Općinsko vijeće Gornji Vakuf/Uskoplje, koje broji 23 mandata: SDA 9 mandata, HDZ 8 mandata, SBIH 4 mandata, BPS 1 mandat i SDP 1 mandat. Za načelnika općine je izabran Bušatalić Vahid (40,46% glasova) iz SDA, međutim nakon opstrukcija HDZ-a u radu Općinskog vijeća načelnik je podnio ostavku.

Na općinskim izborima 2008. mandati su sljedeci: SDA 10, HDZ 6, SBIH 4, SDP 2 i HSP-Đapić dr. Jurišić 1. Predsjedavajući Općinskog vijeća je Marinko Krajina (HDZ).

Načelnik općine je Sead Čaušević-Čaki (SDA).

Geografija[uredi | uredi izvor]

Gornji Vakuf je smješten u gornjem toku rijeke Vrbas u Skopaljskoj dolini koja je duga 27 km, a široka samo 2 km.Okružen je planinama Vranicom sa istočne i Radušom sa zapadne strane. Leži na četiri rijeke: Vrbasu, Bistričkoj rijeci, Trnovači i Krušćici. Nadmorska visina općine je od 670 do 2112m. Općina zahvata površinu od 402,7 km2. Prema popisu iz 1991. godine u Gornjem Vakufu je živjelo oko 25000 stanovnika, pretežno bošnjačke (14000) i hrvatske (10000) nacionalnosti. Gornji Vakuf je prije agresije spadao u red srednje razvijenih općina, a nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, našao se u sastavu Srednjebosanskog kantona.

Klima u Gornjem Vakufu je izuzetno pogodna za razvoj povrtlarskih kultura, a pogotovo kupusa. Klima je, radi veće nadmorske visine (za oko 100 m), blizine velikih planinskih masiva Vranice i Raduše, a time i većeg provjetravanja oštrija u odnosu na umjerenokontinentalnu klimu na području nizvodno uz Vrbas. Ljetne temperature su u prosjeku nešto niže, ljetne noći svježije i bez većih amplituda što pogoduje kupusu koji teško podnosi temperature veće od 25 C. Valja naglasiti da je i hidrološka situacija vrlo povoljna što omogućava navodnjavanje, a to je za kupus itekako značajno. Gornjevakufsko polje pruža izuzetne uslove za proizvodnju kupusa, a dovoljan je podatak da je kupusom zasijano 4000 do 5000 dunuma sto čini 10% oraničnih površina ovog područja.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Gornji Vakuf imala je 25.181 stanovnika, raspoređenih u 51 naselju. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Gornji Vakuf u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.

Nacionalni sastav stanovništva - općina Gornji Vakuf, popis 1991.[uredi | uredi izvor]

ukupno: 25.181

Nacionalni sastav stanovništva - Grad Gornji Vakuf, popis 1991.[uredi | uredi izvor]

ukupno: 5.344

Mjesne zajednice, 1991.[uredi | uredi izvor]

Gradske mjesne zajednice[uredi | uredi izvor]

  • MZ Gornji Vakuf I - obuhvata naseljeno mjesto Gornji Vakuf
  • MZ Gornji Vakuf II - obuhvata naseljena mjesta: Batuša i Krupa

Seoske mjesne zajednice[uredi | uredi izvor]

  • MZ Bistrica - obuhvata naseljeno mjesto Bistrica
  • MZ Bojska - obuhvata naseljeno mjesto Bojska
  • MZ Dobrošin - obuhvata naseljena mjesta: Boljkovac, Dobrošin i Gornji Mračaj
  • MZ Grnica - obuhvata naseljeno mjesto Grnica
  • MZ Pajić Polje - obuhvata naseljena mjesta: Donja Ričica, Dražev Dol, Duratbegov Dolac, Gornja Ričica, Humac, Lužani, Pajić Polje i Rosulje
  • MZ Pidriš - obuhvata naseljena mjesta: Mačkovac i Pidriš
  • MZ Ploča - obuhvata naseljena mjesta: Hrasnica, Ploča i Vilić Polje
  • MZ Podgrađe - obuhvata naseljena mjesta: Galičica i Podgrađe
  • MZ Uzričje - obuhvata naseljena mjesta: Duša, Jelače, Mračaj, Paloč i Uzričje
  • MZ Voljevac - obuhvata naseljena mjesta: Borova Ravan, Crkvice, Cvrče, Jelići, Kozice, Pridvorci, Seferovići, Smrčevice, Svilići, Valice, Voljevac i Zastinje
  • MZ Voljice - obuhvata naseljena mjesta: Gaj, Jagnjid, Kute, Osredak, Šugine Bare, Vaganjac i Voljice
  • MZ Ždrimci - obuhvata naseljena mjesta: Seoci, Vrse i Ždrimci

Privreda[uredi | uredi izvor]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Osnovna škola ’’Gornji Vakuf’’ je jedna od najstarijih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini.[citat potreban] Škola je osnovana 1889. godine, a nastava se odvijala u jednoj bosanskoj kući (mještani su je zvali ’’stara pošta’’). Godine 1895. je izgrađena prva školska zgrada, po standardima ondašnjeg evropskog obrazovanja, a nosila je naziv Osnovna pučka-narodna škola. U toku svog postojanja više puta je paljena i uništavana.

U Gornjem Vakufu, također egzistira i srednja škola, koja spada u kategoriju "dvije škole pod jednim krovom".

Sport[uredi | uredi izvor]

Iako je Gornji Vakuf mali grad, on je prije rata imao veoma razvijen sport i s obzirom na broj stanovnika možemo reći da je dao određeni broj kvalitetnih sportista: nogometaša, rukometaša, karatista i košarkaša. U gradu je prije rata egzistirao Nogometni klub "Sloga" koji se takmičio u Prvoj i Drugoj republičkoj ligi. Nakon rata je formiran još jedan nogometni klub Hrvatski nogometni klub "Sloga" (Uskoplje).

Drugi klub po popularnosti bio je RK "Sloga", koji se takmičio u Drugoj pa u Prvoj republičkoj ligi, grupa "Jug".

Košarkaški klub je imao mušku i žensku ekipu koje su se takmičile u zonskim ligama BiH. Najmasovniji je bio Karate klub "Sloga" kao i Udruženje sportskih ribolovaca "Vrbas".

Od objekata u gradu je postojao nogometni stadion "Košute" za preko 3.000 gledalaca, pri osnovnoj školi sportska dvorana za košarku i ostale sportove, a uz srednju školu stadion za rukomet za 2.000 gledalaca.

Poznate ličnosti[uredi | uredi izvor]

Turističke atrakcije[uredi | uredi izvor]

Zbog svog geografskog položaja i klimatskih karakteristika Gornji Vakuf je izuzetno povoljan za razvoj turizma. Planine Vranica i Raduša oduvijek su privlačile planinare ne samo iz ovih krajeve, nego i iz čitave bivše Jugoslavije. Idealne su mogućnosti za lov i ribolov. Poznata izletišta u blizini Gornjeg Vakufa su: Prokoško jezero koje nije samo poznato po ljepoti već i po endemičnom vodozemcu tritonu, Ždrimačka jezera u čijoj se blizini nalazi prekrasan slap, Bistrička rijeka (čuveno ribogojilište), planine Vranica i Raduša, Radovina, ("planinarski raj"), te izvorišta sve četire vakufske rijeke.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: