Dvije škole pod jednim krovom

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Dvije škole pod jednim krovom su naziv za oblik segregacije u nekim školama u Bosni i Hercegovini. U istoj školskoj zgradi se obrazuju učenici iz dvije etničke grupe, Bošnjaci i Hrvati, ali fizički odvojeni jedni od drugih, i najčešće sa posebnim ulazom u školsku zgradu. Bošnjaci rade prema federalnom nastavnom planu i programu, a Hrvati se naslanjaju na nastavni plan i program susjedne Hrvatske. Najizrazitiji primjeri dvije škole pod jednim krovom su u Srednjobosanskom i Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Dvije škole pod jednim krovom su direktna posljedica Bošnjačko-hrvatskog sukoba (1992-1994) i stvaranja samoproglašene hrvatske paradržave Herceg-Bosne na teritoriji Bosne i Hercegovine. Zbog opstrukcija da sprovede odluku o ujedinjenju školstva, OHR je 2005. godine smijenio HDZ-ovog ministra obrazovanja Srednjobosanskog kantona, Nikolu Lovrinovića, ali taj problem još ni danas nije riješen.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

18. novembra 1991. godine, ekstremni elementi u hrvatskom rukovodstvu u BiH, predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem (kasnije osuđenim za ratne zločine od strane Tribunala u Hagu), su proglasili postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna kao posebne "političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne cjeline", na teritoriji Bosne i Hercegovine. [2] Nakon ustanovljenja Herceg-Bosne u novembru 1991, i posebno od maja 1992. pa nadalje, rukovodstvo Herceg-Bosne se upustilo u kontinuiranu i koordiniranu aktivnost dominiranja i kroatiziranja (ili etničkog čišćenja) onih općina za koje su tvrdili da pripadaju Herceg-Bosni (pretežno u Hercegovini i Srednjoj Bosni), sa povećanom diskriminacijom i progonom usmjerenim protiv bošnjačke populacije. [3] Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), vojna formacija Hrvata, preuzelo je kontrolu u mnogim općinskim vijećima i servisima uklanjajući ili marginalizirajući lokalne bošnjačke lidere. Mnogi Bošnjaci su uklonjeni sa pozicija u vijećima i iz privatnog poduzetništva; Bošnjaci su općenito bili značajno ugrožavani, a mnogi su deportovani u koncentracione logore: Heliodrom, Dretelj, Gabela, Vojno i Šunje. [4][5] Vlasti Herceg-Bosne i hrvatske vojne snage su preuzele kontrolu nad medijima i nametnule hrvatske ideje i propagandu. [6] Uvedeni su hrvatski simboli, hrvatski dinar, a u školama hrvatski curriculum i hrvatski jezik.[7][8]

U junu 1992. fokus se prebacio na gradove u Srednjoj Bosni, Novi Travnik i Gornji Vakuf, gdje su napori HVO-a da ostvari kontrolu doživjeli otpor. 18. juna 1992. godine bosanska Teritorijalna odbrana (TO) je u Novom Travniku primila ultimatum od HVO-a koji je uključivao zahtjeve za gašenjem institucija Bosne i Hercegovine, uspostavljanjem vlasti Herceg-Bosne uz podnošenje zakletve na vjernost Herceg-Bosni, potčinjavanjem TO-a HVO-u, te izbacivanjem muslimanskih izbjeglica koje su našle utočište u Srednjoj Bosni, sve u roku od 24 sata. Bošnjaci su odbili ultimatum što je rezultiralo napadom hrvatskih snaga na dan 19. juni 1992. Bošnjačko-hrvatski sukob je i zvanično započet. [9] U martu 1994. godine mirovni sporazum pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država između zaraćenih Hrvata (koje je predstavljala Republika Hrvatska) i Republike Bosne i Hercegovine je potpisan u Vašingtonu i Beču, poznat kao Vašingtonski sporazum. Po tom sporazumu kombinirana teritorija pod kontrolom Herceg-Bosne i bosanske vlade je podijeljena u deset autonomnih kantona, što je značilo gašenje Herceg-Bosne i uspostava Federacije Bosne i Hercegovine.

Međutim, paralelne institucije Herceg-Bosne su i dalje nastavile da egzistiraju, uključujući i obrazovni sistem, što je za posljedicu imalo desetine škola podijeljenih po etničkim linijama u Srednjoj Bosni i Hercegovini. Kancelarija Visokog predstavnika u BiH (OHR), tijelo zaduženo za implementaciju mira, je pokušalo ujediniti obrazovni sistem u pomenutim regijama, ali sa malo uspjeha. Hrvati se protive ujedinjenju uz tvrdnju da će u nacionalno mješovitim školama izgubiti nacionalni identitet. Bošnjaci podržavaju ujedinjenje uz tvrdnju da će segregirane škole prouzrokovati mržnju među nacijama, što u konačnici može dovesti do raspada Bosne i Hercegovine. 12. juna 2003. godine Vijeće za implementaciju mira (PIC) je pozvalo federalno ministarstvo obrazovanja da implementira ujedinjenje dvaju škole pod jednim krovom do naredne školske godine. Međutim, HDZ, najjača hrvatska politička stranka je stopirala implementaciju ujedinjenja u kantonima u kojima su imali značajan uticaj, posebno u Srednjobosanskom kantonu. 8. jula 2005. godine Paddy Ashdown je smijenio Nikolu Lovrinovića sa pozicije ministra obrazovanja u Srednjobosanskom kantonu zbog opstrukcija ujedinjenju škola.[10]

Posljednja dešavanja[uredi | uredi izvor]

Uklanjanje HDZ-ovom ministra u Srednjoj Bosni 2005. godine od strane OHR-a još nije imalo značajnog efekta na progres vezan za ukidanje segregacije u školama. Greta Kuna je zamijenila Lovrinovića na poziciji ministra i nastavila sa opstrukcijama podržanim od strane HDZ-a. 2007. godine njena izjava je šokirala javnost kada je odgovarala na pitanje o dvije škole pod jednim krovom: "Sistem dviju škola pod jednim krovom je dobar, jer se njime ne miješaju kruške i jabuke" - poručila je Kuna. [11]

Primjeri[uredi | uredi izvor]

Postoji mnogo primjera dvije škole pod jednim krovom u Prozoru, Čapljini, Mostaru, Gornjem Vakufu, Stocu itd. U ratu uništena zgrada Srednjoškolskog centra "Jura Mikulić" u Gornjem Vakufu obnovljena je nakon rata uz pomoć međunarodne zajednice u nadi da će to ubrzati ujedinjenje dvije etničke skupine. Međutim to se nije desilo. U obnovljenoj školskoj zgradi nastavu pohađaju učenici Bošnjaci i Hrvati, ali fizički odvojeni. Bošnjaci na spratu u "Mješovitoj školi Gornji Vakuf", a Hrvati u prizemlju u "Srednjoj školi Uskoplje".

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]