Branko Mikulić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Branko Mikulić
Mikulic.jpg
Predsjednik SR Bosne i Hercegovine
Vrijeme na vlasti
april 1982 - 26. april 1984
Prethodnik Raif Dizdarević
Nasljednik Milanko Renovica
Premijer SFRJ
Vrijeme na vlasti
15. maj 1986 – 16. mart 1989
Prethodnik Milka Planinc
Nasljednik Ante Marković
Rođenje 10. juni 1928
Gornji Vakuf, K SHS
Smrt 12. april 1994. (65 godina)
Sarajevo
Nacionalnost Jugoslaven
Politička stranka Savez komunista Jugoslavije

Branko Mikulić (1928-1994), po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik, bio je član Predsjedništva SFRJ iz BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, član CK SK BiH, predsjednik skupštine sreza Sarajevo, sekretar Izvršnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik CK SK BiH, član Predsjedništva CK SKJ.

Početkom aprila 2014., tačno dvadeset godina nakon njegove smrti izlazi iz štampe Mikulićeva knjiga Kobne godine. Izdavači su tri nevladine organizacije: Hrvatsko narodno vijeće (HNV), Srpsko građansko vijeće (SGV) i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI). Knjigu štampa Dobra knjiga, a urednik je Željko Ivanković. [1]

Politička karijera[uredi | uredi izvor]

Nakon školovanja u Zagrebu vratio se u rodno mjesto, gdje se posvetio politici. U početku je bio zastupnik Bugojna, a nakon toga zastupnik zapadnobosanskog kotara. 1965. godine izabran je za sekretara Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista BiH (SKBiH). 1969. izabran je za predsjednika SKBiH. Mikulić se borio da SR BiH bude ravnopravna drugim federalnim jedinicama, te je ponudio razvojni program: hiljadu škola, hiljadu biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH. S mladom ekipom saradnika, među kojima su se isticali Hamdija Pozderac, Todo Kurtović i Hasan Grabčanović, Mikulić je započeo izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnosti, sa ciljem potpune afirmacije muslimana, te revitalizacije Hrvata na političku scenu SR BiH. Muslimani, koji su se u ranijim popisima SFRJ tretirali kao neopredijeljeni, su pod vladavinom Mikulića izborili pravo na nacionalnu samobitnost. Mikulić je bio zaslužan za ekonomski preporod zapadne Hercegovine, te skidanje etikete ustaškog, klerikalnog i neprijateljskog područja unutar Jugoslavije. Početkom 1970ih Mikulić se energično odupro nacionalističkim i liberalnim smjerovima unutar zemlje, zastupajući čvrsti kurs Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Na taj način je preživio čistku iz 1972. koja je pomela hrvatske i srpske reformističke lidere unutar Jugoslavije. Branko Mikulić je održavao blisko savezništvo sa Hamdijom Pozdercem i ostalim bosanskim muslimanima, partijskim liderima u Sarajevu, ostajući u trajnom sukobu sa dogmatskim i informbiroovskim snagama u SKJ. Svoju poziciju je učvršćivao držeći se Titove teorije, tvrdeći da su svi nacionalizmi jednako opasni, te da su za SR BiH najopasniji oni iredentistički što dolaze iz Beograda i Zagreba. Ovakva dogmatičnost rezultirala je da je stalno bio na udaru tadašnjih beogradskih liberala, Ljubomira Tadića, Dobrice Ćosića i Mihaila Markovića. Mikulić je uspio učiniti bosansku privredu konkurentnom, ne samo u domaćim nego i u međunarodnim razmjerima, udruživši privredne kapacitete u tzv. velike sisteme (Unioninvest Sarajevo, UPI Banka Sarajevo, Energoinvest Sarajevo, RMK Zenica, Hepok Mostar, SOKO Mostar i dr.). Mnogi danas tvrde kako je razvoj Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije bio najznačaniji poslije Drugog svjetskog rata upravo u vrijeme kada je Branko Mikulić bio član predsjedništva SR BiH.[2][3] Mikulić je kao član Predsjedništva CK SKJ, na proslavi Dana borca na Tjentištu, Sutjesci 4. jula 1981. godine, ukazanja u Međugorju proglasio neprijateljskim. Njegov govor je bio znak za početak žestoke medijske kampanje protiv međugorskog fenomena, fra Jozu Zovku i sve ljude oko njega.[4] Od 1982. do 1984. vršio je dužnost predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine. Mikulić je bio zaslužan za to da je XIV. Zimske olimpijske igre dobilo Sarajevo, koji nije imao nikakvu sportsku infrastrukturu niti tradicije u zimskim sportovima, u usporedbi sa SR Slovenijom. Uoči Olimpijade, pod pritiskom glasina da ga zovu socijalističkim carem, Mikulić se odbio useliti u novu državnu rezidenciju u centru Sarajeva, na Mejtašu. Olimpijada u Sarajevu je postigla izuzetan uspjeh. Juan Antonio Samaranch, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, je nahvalio Mikulića u jugoslavenskim i međunarodnim medijima. Dvije godine nakon Olimpijade, 1986., Mikulić je bio izabran za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV). Na čelu SIV-a, Mikulić je sastavio vijeće koje je bilo spremno nastaviti ekonomsku stabilizaciju Jugoslavije. Trinaest od njegovih 28 nominiranih članova bili su mladi ljudi, koji su u došli u SIV sa pozicija u poduzećima ili iz obrazovnih institucija. Mikulić je kao predsjednik SIV-a tada najavio smanjivanje inflacijske stope za 90 posto. Mikulić je podnio ostavku na poziciju SIV-a 16. marta 1989. godine, nakon čega se vratio u Sarajevo.[2][3]

Porodica i smrt[uredi | uredi izvor]

Mikulić je bio oženjen za Rajku Mikulić, sa kojom je imao kćer Planinku i sina Rodoljuba. Branko Mikulić je gotovo cijeli rat u Bosni i Hercegovini proveo u Sarajevu. Kada je doznao da boluje od raka, Mikulić je otišao u Švicarsku gdje mu je boravak uredio Juan Antonio Samaranch. Kratko je boravio u bolnici u Lausanni. Mikulić se početkom aprila 1994. godine sa frankfurtskog vojnog aerodroma, redovnih linija zbog rata nije bilo, vratio u Sarajevo. Nije želio dalje liječenje, te je umro par dana poslije u opkoljenom Sarajevu. Branko Mikulić je sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa u prisutnosti oko 2.000 ljudi. Nekoliko godina poslije preminula mu je i kćerka, Mikulićeva supruga je preminula u Zagrebu gdje je boravila kod sina, dokle mu je sin preminuo od infarkta 2006. godine. Mikulićeva unuka Nastja je, da bi se prehranila, u sarajevskom naselju Dobrinja prodavala u bescjenje umjetnine koje su joj ostale od pokojnog djeda i majke.[5]Večernji list od 19. 5. 2008; Preuzeto 8. 3. 2014</ref>

Odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Citati[uredi | uredi izvor]

Dokle su kleronacionalisti u stanju da idu, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti ponovo izmislili svoju "gospu", kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavaju ih "žedne preko vode prevesti" to jest politički izmanipulirati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti. Pojedinci su se, izgleda, do te mjere obezobrazili da smo već postali dužni kazati da preko toga više nećemo prelaziti. Vinovnike svega toga treba javno imenovati i onemogućiti da ostvare svoje mračne namjere da naše ljude, posebno omladinu ponovo razdvajaju i zavađaju na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako stvore uslove za miješanje iz inostranstva u naše unutrašnje stvari i za pritiske na nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije.[4]

— Branko Mikulić o međugorskom fenomenu 4. 7. 1981. godine na proslavi Dana borca na Tjentištu - Sutjesci.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Uskoro promocija knjige Branka Mikulića "Kobne godine"
  2. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom dani
  3. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom bi
  4. ^ a b Ivica Lučić. Komunisti su vodili žestoku kampanju protiv Međugorja. Večernji list.
  5. ^ Onaj bez kojeg ne bi bilo tako kako je bilo. www.bosanskaposta.no.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]