Dobrica Ćosić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Dobrica Ćosić
S.Kragujevic, Dobrica Cosic 1961.JPG
1. Predsjednik Savezne republike Jugoslavije
Vrijeme na vlasti
15. juni 1992. – 1. juni 1993.
Nasljednik Zoran Lilić
Rođenje 29. decembar 1921.
Velika Drenova, Trstenik, Kraljevina SHS
Smrt 18. maj 2014. (92 godina)
Beograd, Srbija
Nacionalnost Srbin

Dobrica Ćosić (Velika Drenova, kod Trstenika, Kraljevina SHS, 29. decembra 1921 - 18. maj 2014, Beograd, Srbija)[1], je jugoslavenski i srpski pisac, romansijer i esejista, politički i nacionalni teoretičar i redovni član SANU. Bio je prvi predsjednik Savezne republike Jugoslavije od 1992. do 1993. godine. Ranije je bio narodni poslanik u skupštinama NR Srbije i SFRJ od 1945. do 1957. godine. Ćosić je ponekad nazivan "ocem nacije".[2][3] Više od 50 godina bio je u braku sa suprugom Božicom, do njene smrti 2006. godine. Godine 1954. dobio je kćer Anu i ima dvoje unuka: Milenu (1981.) i Nikolu (1982). Zbog bolesti, 9. maja 2013. godine, izjavio je da se povlači iz javnosti, te da neće više davati intervjue, niti komentarisati zbivanja na političkoj sceni Srbije, riječima:

Citat „...Sve što sam imao da kažem, napisao sam u svojim knjigama. U njima su svi moji stavovi...[4]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Školovanje[uredi | uredi izvor]

Dobrica Ćosić je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi "Sveti Trifun" u Aleksandrovcu župskom, ali je prekinuo školovanje za vrijeme Drugog svjetskog rata, maturski ispit je položio 16. oktobra 1942. u Srednjoj poljoprivednoj školi u Valjevu[5]

Politički angažman[uredi | uredi izvor]

Kasnije je završio Višu političku školu "Đuro Đaković". Tokom Narodnooslobodilačke borbe bio je politički komesar u Rasinskom partizanskom odredu, urednik lista Mladi borac[1] i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Poslije oslobođenja bio član AGITROP-a Centralnog komiteta KP Srbije, a republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Za zastupnika je prvi put izabran 1945. godine, dobivši oko 6.800 glasova, ispred kandidata Zemljoradničke stranke sa 4.000 i kandidata Demokratske stranke sa 3.000 glasova. Jedan je od rijetkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića.[6] Od 14. februara do 26. aprila 1961. godine, Dobrica Ćosić je, kao član državne delegacije, bio suputnik predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu na brodu Galeb kojim su obilazili afričke zemlje. Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK SKJ. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu poslije razmimoilaženja s njim. Godine 1984. osnovao je Odbor za obranu slobode misli i izražavanja, koji je ustajao u zaštitu političkih protivnika socijalističke Jugoslavije (Janez Janša, Alija Izetbegović, Dobroslav Paraga, Vojislav Šešelj).[7] Tokom 1989. i 1990. godine pomagao je u osnivanju srpskih nacionalnih stranaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvi predsjednik SRJ odlukom Savezne skupštine postaje 15. juna 1992. godine. Smijenjen je godinu dana kasnije (31 maja 1993.) tajnim glasanjem oba vijeća Saveznog parlamenta poslije sukoba sa Slobodanom Miloševićem. Ćosić je svoju borbu protiv komunizma nastavio i poslije smjenjivanja s mjesta predsjednika SRJ. Bio je jedan od rijetkih akademika koji su se osmjelili da govore na protestnim skupovima 1996-97. Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodni pokret "Otpor", ali je kasnije je izjavio, da to ne bi učinio da je znao da je Otpor financiran iz inozemstva. Dobrica Ćosić se otvoreno zalagao za podjelu Kosova još devedesetih [8] Ćosić se u svojoj knjiziKosovo (2004). bavi ovom temom. Ovaj prijedlog je podržao i Noam Chomsky u maju 2006. godine.[9] Povodom Ćosićevog 80-og rođendana čestitke su mu uputili premijer Srbije Zoran Đinđić (nazvavši ga pritom Srpskim Thomasom Mannom) i predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Tadašnji Predsjednik Srbije Boris Tadić je decembra 2005. izjavio da se često konzultira s Dobricom. Slobodan Milošević je na suđenju u Hagu nazvao Ćosića najvećim srpskim živim piscem.

Članstvo u SANU[uredi | uredi izvor]

Dobrica Ćosić 28. maja 1970. postaje dopisni član SANU[1], a redovni član Odjeljenja jezika i književnosti SANU postaje 22. aprila 1976.[1] U svom govoru "Književnost i istorija danas" u SANU 29. marta 1978. godine izjavio je:

Citat „...Ni posle nekoliko godina razmišljanja još nisam uspeo književno da pojmim najbitnije: s kojim je sve moranjima i htenjima, u ime kakvih je sve ciljeva i zabluda Srbija žrtvovala skoro polovinu sebe u ljudskom izginuću Prvog svetskog rata? Jer, mora dugo, dugo da se ćuti nad sedmocifrenom brojkom mrtvih: 1 257 000... Kakav smo mi to narod, kakvi smo mi to ljudi, koji u ratovima toliko ginu za slobodu da samim pobedama ostanu bez nje?... Kako to da ljudi toliko dostojanstveni, ponosni, hrabri u ratu, pristaju u miru da traju poniženi i pokorni? Posle pet decenija od Prvog svetskog rata, mi o tom događaju više ne možemo da razmišljamo u duhu nacionalne mitologije, u duhu nacionalne romantike, u duhu nacionalnog pseudofolklora, niti sa stanovišta dve ideologije – poražene i pobedničke (komunističke i četničke). Da li je zaista bilo neminovno da se gine tako rasipnički i necelishodno, da se gine neuporedivo više od ostalih naroda savezničkog fronta, da se tako skupo plaća sloboda, država, ujedinjenje? Tolikoj smrti, svejedno što je herojska, smem li da se divim?” (...) Bitke izgubljene u duhu moraju se za budućnost u duhu i dobiti - stvaranjem...[7]

Književni rad[uredi | uredi izvor]

Dobrica Ćosić je započeo svoj književni rad romanom Daleko je sunce 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu osobnosti u uvjetima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvježije događaje nacionalne historije, drugi roman Koreni koji je objavljen 1954. godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. vijeka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovdje je Ćosić pažljivoj psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera. Nakon kultnog romana Koreni slijedi djelo Sedam dana u Budimpešti (1956), potom roman Deobe (1961), u kome se Ćosić ponovo vraća Drugom svjetskom ratu. Središnja tema ovog romana je dioba u narodu, dioba na partizane i četnike, te posljedice ove podjele. Sa književno-umjetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutarnjeg monologa, otkrivanje umjetničkog funkcioniranja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i iznimno slojevitu leksiku.

Godine 1964. Ćosić piše eseje Akcija i 1966. eseje Odgovornosti. Te iste godine Ćosić objavljuje tzv. Roman parabola koji nosi naziv Bajka, a potom ponovno eseje pod nazivom Moć i strepnje (1971). U razdoblju od 1972. do 1979. godine Ćosić se vraća epskoj temi i piše historijski roman Vreme smrti u četiri knjige. To je roman o Prvom svjetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Tako, nastavljajući priču o pojedincima iz obitelji Katića iz sela preraste, započetu u romanu Koreni, Ćosić ispisuje sagu ne samo o obitelji Katić nego i o Srbiji koja je doživjela golgotu.

Odjel za književnost i jezik Srpski akademije znanosti i umjetnosti predložilo je 1972. godine Ćosića za Oktobarsku nagradu Beograda za prvi dio romana Vreme smrti. Izvršni odbor gradske konferencije Socijalističkog saveza i Predsjedništvo Gradskog vijeća Sindikata Beograda usprotivili su se ovome, jer je Ćosić tih godina već bio u žestokom sukobu s politikom Saveza komunista Jugoslavije. Ćosić nagradu nije dobio.

Godine 1982. objavljuje još eseja pod nazivom Stvarno i moguće, a potom trilogiju Vreme zla: (Vernik 1984, Grešnik 1985. i Otpadnik 1986), koja se može odrediti kao politički roman, u kojem Ćosić nastavlja priču o pojedincima iz iste obitelji, ali i o ličnostima koje su započele svoj romaneksni život u Vremenu smrti. Tako jeVremenom smrti i Vremenom zla popunjena praznina između romana Koreni i romanaDeobe i ostvarena kontinuirana povijest o Srbiji, Prerovu i dvjema Prerovskim obiteljima. Kao kruna svega, 1996. godine dolazi djelo Vreme vlasti, u kojem se nastavlja povest započeta romanom Koreni.

U razdoblju od 2001. godine do 2008. godine, Dobrica Ćosić u šest knjiga objavljujePiščeve zapise. To su prije svega piščevi zapisi pisani u dnevničkoj formi. Prva knjiga obuhvaća razdoblje od 1951. do 1968. i njena kompozicija je problemsko jedinjenje oko ključnih događaja i ličnosti, s asocijacijama koje pružaju kontekst pretpostavki i posljedica. Jezik je i književno-literarni i filozofsko-historijski s kolektivno-psihološkim analizama. Druga knjiga obuhvaća razdoblje 1969 - 1980. godine koji je Ćosić proveo u opoziciji Titovom režimu, a treća od 1981. do 1991. godine, odnosno godine u kojima je Ćosić bio nositelj ili sudionik gotovo svih oporbenih inicijativa u Srbiji. Četvrta knjiga piščevih zapisa, za razliku od prethodne tri koje obuhvaćaju razdoblje od četiri desetljeća, ova se ograničava na razdoblje od samo dvije godine (1992 - 1993), u kojima su zbivanja bila vrlo burna i dramatična. Ova knjiga je uzbudljiv prikaz faktičkog razdoblja Ćosićevog državničkog života i njegovih ideja i predstavlja upečatljiv primjer povijesne ekspozicije u velikoj drami kraja minulog stoljeća.

Godine 2002. izlazi Ćosićevo djelon Pisci moga stoljeća, a od 2002. do 2003. godine piše i objavljuje u dvije knjigeSrpsko pitanje. Godine 2004. izlazi knjiga Kosovo, 2005. godine Prijatelji, zatim 2007. Vreme vlasti 2, koji nadograđuje priču o obiteljima Katić i Dačić, obuhvaćajući vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, koji se inače u romanu pojavljuje kao literarno uobličen junak, a završava 1998. godine, kada su, kako je Ćosić jednom prilikom to rekao, Walkerovi verifikatori okupirali Kosovo. Pretposljednji Ćosićev roman izašao je 2009. godine i nosi naziv Vreme zmija. U ovom romanu, riječ je o dnevničkim bilješkama koje su nastale u vrijeme NATO bombardiranja od 21. marta 1999. do 1. januara 2000. godine. Posljednji roman je izašao 2011. godine U tuđem veku; U Tuđem veku je dnevnik bivšeg predsjednika Savezne republika Jugoslavije i književnika Dobrice Ćosića. On u dnevniku iznosi svoje stavove prema aktualnim društveno-političkim temama u Srbiji i svijetu.

Dobrica Ćosić je nominiran za Nobelovu nagradu tri puta: 1983. i 1989. godine od strane francuskih i britanskih institucija.[10] i 2011.[11][12] 6. oktobra 2011. godine, došlo je do višečasovne kontroverze, kada je više medija, uključujući RTS, B92, ali i britanski Guardian, prenijelo pogrešnu vijest da je Ćosić zapravo dobio Nobelovu nagradu.[13] Kada se saznalo da je pravi dobitnik švedski pjesnik Tomas tranströmer, odgovornost za ovu dezinformaciju je preuzela skupina "samoorganizovana web aktivisti", koja se protivi navodnom "opasnom utjecaju političara i pisca Dobrice Ćosića".[13]

Nagrade i priznanja[uredi | uredi izvor]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Djela o Ćosiću[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjske linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: