Meša Selimović

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Meša Selimović
Mesaselimovic.jpg
Puno ime Mehmed Selimović
Rođenje 26. april 1910
Tuzla, Austro-ugarska
Smrt 11. juli 1982. (72 godina)
Beograd, Jugoslavija
Zanimanje Pisac
Nacionalnost Jugoslaven

Mehmed Meša Selimović bio je jugoslavenski književnik rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.

Biografija

U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu. Potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor Bosna Filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća Svjetlost. 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), Goranova nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Književno stvaralaštvo

Meša Selimović je zasigurno među najvećim bosanskim književnicima. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga evropskoga klasika, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, posebno Dostojevskog, kao i na opštu struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školsku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedio je i proširio roman lične ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti. Najbolji primjeri za ovu tvrdnju su kratki romani Dostojevskog "Krotka" i "Zapisi iz podzemlja". Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutrašnjih borbi nisu odgovarajuċe tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni posmatrači ne mogu biti sudionicima moralne i metafizičke drame.

Prvi roman, "Derviš i smrt", pisan živim stilom u kojemu se miješaju samoposmatranje (introspekcija), mudri zaključci o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inostrane čitalačke publike - dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalno okruženje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene ako ih posmatramo u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo namjeru dokumentarno i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski pogled na svijet, nego je bilo uspješno u prikazivanju opšte ljudske dileme i muke postavljanja u bosansko-islamski kontekst i određivanja univerzalnog u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, "Tvrđava", prikaz je Sarajeva nakon Hoćinske bitke (koju je opjevao Gundulić u "Osmanu"), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih prelaza od "Derviša", čvrsto usredotočenog na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednostavno opisati i koja se kreċe od smirenosti u prihvaćanju sudbine do bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na "Tvrđavu"). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zrelog književnog stvaraoca koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

Ostala piščeva pripovjedačka djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput "Tvrđave" i "Derviša". Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, ali ne dostižu ostvarenja evropskog i svjetskog ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva realistična knjiga je "Za i protiv Vuka", u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove neosporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredjeljenjima. Ukratko - "Za i protiv Vuka" je knjiga potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, sa protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristalicama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitaoca sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o "srpskohrvatskom" jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni ondašnjoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom djelu veći srpski historičar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka - dok se oni u selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on smatra Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnog riječnika. Međutim, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.

Jezik

U knjizi o Vuku, kao i kasnijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičkom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa). U glavnim romanima Selimović je pisao jezikom koji je najbolje okarakterisati kao bosanski protkan većim brojem srbizama. Je li taj jezik već time srpski, kao što se može reći za izraz Petra Kočića ili Branka Ćopića? Za sada je, bez stručne lingvističke analize, teško dati definitivan sud, no vjerovatno je najbliža istini konstatacija da se radi o bosanskom jeziku, uz veći udio srbizama nego što je propisano u bosanskom standardu. Međutim, taj prigovor otpada i zbog delikatnosti i isprepletenosti nacionalnog i jezičnog na ovim prostorima: Matoš je, npr., neosporno hrvatski pisac, ali je njegov prozni opus upravo pretovaren srpskim idiomom kojeg je autor usvojio tokom dugih boravaka u Srbiji. Čak šta više, djelo Matoša je jezički daleko opterećenije srbizmima od jezika najboljih Selimovićevih romana. Slični su primjeri i dvojice srpskih pisaca (jednog porijeklom iz Hercegovine), Mirka Kovača i Bore Ćosića, koji su napisali sjajne romane ne samo prošarane kroatizmima, nego i na hrvatskom standardnom jeziku. Sve to ukazuje da jednostrani jezički kriteriji nisu dovoljni kod pisaca dvojne pripadnosti, među koje spada i Selimović.

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumnjivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. 3. novembra 1976. godine, Selimović u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti kaže:

Citat „Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su također članovi "Srpske akademije nauka i umetnosti" i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović. Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.“

Paradoks sitaucije je vjerovatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskom molitvom, Bismilom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko-islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i ramišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti prihvaċen u srpski književni korpus u cjelosti, i tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. U bošnjačkoj književnosti, kojoj vidljivo pripada po najvrednijim djelima, jedan je od glavnih prikazivača nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredjeljenje čini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, teško prihvatljivim autorom. Budućnost će reći svoje, ali za sada, Selimović je neosporno jedan od najvećih bosansko-hercegovačkih pisaca.

Povodom 30-godišnjice smrti Meše Selimovića, srpski pjesnik Matija Bećković napisao je u beogradskom dnevniku Večernje novosti:

Citat „...Nisam bio ništa pročitao od Meše Selimovića, a tada sam ga prvi put slušao i bio zadivljen onim što sam čuo i zapanjen koliko se to razlikovalo od predstave koja je o njemu stvorena. Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost.[1]

Nagrade "Meša Selimović"

Od 1988. godine u Jugoslaviji se dodjeljivala nagrada za roman godine Nagrada "Meša Selimović", koja se od 2007. dodijeljuje za najbolji roman u Srbiji. U Bosni i Hercegovini se od 2002. godine dodijeljuje bosanskohercegovačka nagrada "Meša Selimović" za najbolji roman.

Nagrade

Bibliografija

  • Uvrijeđeni čovjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947.
  • Prva četa. Zora. Zagreb, 1950.
  • Tuđa zemlja. Radnik. Beograd, 1957; - 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; - 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965.
  • Noć i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958.
  • Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; - Prosveta. Beograd, 1965; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971.
  • Magla i mjesečina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; - 1967; - Megla in mesečina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970.
  • Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
  • Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1969; 1972; - Derviš a smrt. Odeon. Praha, 1969; 1985; - Znanje. Zagreb, 1970; - Derviš a smrť. Tatran. Bratislava, 1971; - Matica srpska. Novi Sad, 1972; - Školska knjiga. Zagreb, 1974; - Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; - Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derwisz i śmierć. Prevela Halina Kalita. PIW. Warszawa 1969; 2. izdanje 1977; - Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1976; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; - Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; - Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; - Nolit. Beograd, 1981; 1982; - Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; - Rad. Beograd, 1982; 1985; - Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije. Beograd, 1982; - Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; - Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
  • Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
  • Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
  • Tvrđava. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; - Maribor, 1972; - Tvrz. Odeon. Praha, 1974; Twierdza. Prevela Maria Krukowska. Czytelnik. Warszawa 1976; - Pevnosť. Slovenský spisovateľ. Bratislava, 1976; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; - Sloboda. Beograd, 1980; - Kultura. Beograd, 1980; - Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983.
  • Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.
  • Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; - Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; - Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988.
  • Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; - Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80. - Ostrov. Pravda. Bratislava, 1982;
  • Sjećanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1976.
  • Ketten a szigeten. Budapest, 1976.
  • Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; - Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988.

Vanjski linkovi

Reference

Wikicitat
Wikicitat: Meša Selimović
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: