Lirska pjesma

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo vas, pomozite unaprijediti članak pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Kratke stihovane vrste upravo zbog dviju bitnih osobina, stihova i kratkoće, ostvaruju tip književnog izražavanja u kojemu tek neke mogućnosti jezičkog kazivanja najlakše, pa prema tome i najviše, dolaze do izražaja. Zbog kratkoće riječ kao riječ, svaka riječ napose, i sasvim posebni, neuobičajeni odnosi među riječima postaju izuzetno važni, a zbog stihovane organizacije govora ritam i određeni zvukovni odnosno melodijski efekti imaju često za razumijevanje važnost čak i veću od važnosti uobičajenih značenja pojedinih riječi. Otuda se lako zapaža određena srodnost između lirske poezije i muzike. Tako i sama riječ lirika (prema starogrčkom instrumentu lyra) upućuje na tijesnu vezu između tog tipa književnosti i muzike.

Lirska poezija nastala je po svoj prilici u svojevrsnom sinkretizmu (prema grčom synkretismos, stapanje, sjedinjavanje) govora, plesa, muzike glume i književnosti, tj. niza elemenata od kojih se kasnije razviše zasebne umjetnosti. Zato i prihvaćanje lirskog govora, odnosno razumijevanje lirike, nosi u sebi široke mogućnosti jedinstvenog razumijevanja svih vidova izražavanja jezika, pa čak i ne samo jezika, takvog razumijevanja u kojem je gotovo nemoguće odjeliti osjećaj za ritam i muziku od shvaćanja značaja pojedinih riječi.
Lirska pjesma govori čitaocu, odnosno slušaocu, svojevrsnim jedinstvom zvuka i smisla. Ona pobuđuje najdublje osjećaje, a spoznaju neposredno povezuje s tim osjećajima u jedinstvo koje ispunjava izvanrednim dojmom kako stvaraoca tako i čitatelja. Taj je dojam često i sam ono o čemu lirika govori.

Zbog sažetosti jezičkog izraza, zbog naglašavanja osjećajnog dojma, zbog inzistiranja na ritmu i zvuku odnosno na jedinstvu ritma i zvuka riječi s njihovim značenjem, lirska se poezija odlikuje i posebnim odnosom prema onom o čemu se u njoj govori. Sve o čemu lirika govori izraz je neposrednog, trenutnog i osobnog iskustva u kojem se gube sve razlike između subjektivnog i objektivnog, vanjskog i unutarnjeg, pojedinačnog i općenitog, „ja“ i svijeta. Zbog toga se lirska poezija smatra subjektivnom za razliku od objektivnosti epske poezije i proze, čime se želi naglasiti da lirika ne može opisivati događaje ni izricati općenito važne misli, nego može isključivo tek govoriti o neposrednom osobnom iskustvu.

I kad opisuje neki događaj, i kad naizgled govori samo o nekom općim misaonim stavovima, prava lirika pronalazi poseban, vlastiti aspekt pristupa zbilji, takav aspekt s kojeg i uobičajene stvari, događaji i misli dobijaju sasvim nove smislene dimenzije.

Struktura lirske pjesme

Zbog kratkoće i sažetosti izraza lirska je pjesma naizgled veoma jednostavna. U njoj se obično tek u nekoliko rečenica iznosi neki doživljaj, neki pejzaž, predmet ili osoba, ili se pak izražava neka misao. No, jednostavnost uspjele lirike rezultat je složene strukture, takve strukture u kojoj čitav niz elemenata nerazdvojno učestvuje u istoj svrsi: ostvarenju posebnog dojma. Upravo zbog njezine savršene cjelovitosti, liriku je veoma teško analizirati.

U svakoj analizi, odnosno pokušaju rastavljanja pjesme na sastavne dijelove, postoji opasnost da se cjelovit dojam izgubi u nepovrat i da se zbog lakše uočljivih osobina previde sitni detalji o kojima najviše ovisi mogućnost prihvaćanja teksta pjesme na taj način da se njegov smisao ostvaruje u cjelokupnom iskustvu i tako omogućuje da pjesmu shvatimo upravo kao pjesmu. Pri tome ne valja zaboraviti kako stvarno razumijevanje lirike, možda još u većoj mjeri nego što je to slučaj u epici, u drami ili u prozi, ovisi o nekim preduvjetima: o sposobnosti čitatelja (odnosno slušatelja), o njegovoj izobrazbi i osjetljivosti upravo za lirski izraz, o poznavanju tradicije unutar koje je pjesma napisana, o poznavanju jezika te književne problematike izraza. Osim ovoga, važno je reći: lirika se ne može uvijek i svugdje prihvatiti i razumjeti kao lirika .

Osnovnu strukturu lirske pjesme, takvu strukturu na temelju koje se može govoriti o osobitostima lirike (posebno u odnosu prema epskoj poeziji), možemo najlakše zapaziti razmotrimo li temu, kompoziciju, jezik i ritmičku organizaciju pjesme. Što se tematike tiče, može se reći da su teme lirskih pjesama, doduše, načelno neograničene – lirika govori o svemu o čemu se uopće može govoriti – ali se poredbenom analizom ipak može ustvrditi:

1. pokušaji da se lirski izraz potpuno odvoji od značenja nisu doveli do uspjelih ostvarenja te, prema tome, svaka lirska pjesma ipak govori o nečemu. To će reći da riječi u njoj zadržavaju neko značenje, premda je to značenje često veoma različito od uobičajenih značenja (upravo se stoga tema lirske pjesme mora uzeti kao element u analizi).

2. određene teme (odnosno grupe tema) ipak se u lirici javljaju češće od ostalih. Tipično lirske teme mijenjaju se, doduše, tokom vremena – variraju od epohe do epohe – ali zadržavaju (barem u lirici europskoga kulturnoga kruga) sklonost prema izražavanju nekih odlučujuće važnih i tipičnih ljudskih situacija te takvih odnosa u kojima je čovjek okrenut vlastitoj unutrašnjosti. To su teme vezane s ljubavlju, smrću (odnosno susretom sa smrću), prolaznošću, zavičajem, s onim što je čovjeku božansko i sveto te, posebno u novije vrijeme, sa samim pjesništvom. Svi su ovi motivi, naravno, vezani zajedničkom temom, osobinama pjesnika, a raspoređeni su u cjelinu tako što se prvi motiv najprije razvija daljim slijedom opisa osobina pjesnika, a zatim zaključuje ponavljanjem prvoga motiva uz određenu varijaciju: u početku «pjesnici su čuđenje u svijetu», na kraju «pjesnici su vječno treptanje u svijetu». Pojednostavljeno rečeno, ovo je jedan od tipičnih načina na koje se povezuju motivi u lirici. U lirici nema pripovijedanja ni dugih opisa, pa prema tome cjelina ne može biti postignuta zatvaranjem «između» početka i završetka onoga što se pripovijeda, niti pak nekom iscrpnošću opisa koji zahvaća cjelinu opisanog. Lirika stoga navodi niz asocijacija uz glavni motiv. Jedan motiv razvija se bilo nizanjem paralelnih motiva s manjim varijacijama, bilo pak određenim kontrastima, pri čemu logika istovjetnosti i suprotnosti u značenjima biva neprihvatljiva i neshvatljiva ne uvažimo li određena ponavljanja u zvuku i određenu zvukovnu organizaciju, a također izuzetna značenja do kojih dolazi kako zbog ritma i zvuka, tako i zbog osobita rasporeda riječi u stihovima te zbog osobita rasporeda stihova u pjesmi. Jezik i ritmička organizacija lirske pjesme pri tome, kao što se vidi i iz navedenog primjera, ne mogu se uopće razmatrati odvojeno od teme i kompozicije. Način na koji je u lirskoj pjesmi obrađena tema potpuno ovisi o uspješnome pronalaženju jedinstva ritma, zvuka i značenja riječi, takvoga jedinstva kakvo omogućuje da sve komponente strukture pjesme ravnopravno djeluju u ostvarivanju onog smisla koji na čitatelja ostavlja najdublji dojam, naravno, ako je on uspio sve izražajne elemente prihvatiti u vlastitom iskustvu i povezati ih tako kao nositelje značenja.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: