Operacija Trio

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Neke riječi u sljedećem pasusu trebaju prijevod sa hrvatskog jezika na bosanski jezik.
Ako smatrate da ste sposobni da prevedete sporne riječi, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o stilu i pravopisu bosanskog jezika.
Operacija Trio/Treća neprijateljska ofanziva
Drugi svjetski rat
Datum 1.-25. april 1942.
Lokacija Istočna Bosna, tada NDH
Ishod Taktička pobjeda Osovine, veliki gubitci četnika i partizana
Sukobljene strane
Flag of German Reich (1935–1945).svg Njemački Wehrmacht
Flag of Independent State of Croatia.svg Ustaška vojnica
Hrvatsko domobranstvo
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italijanska vojska
Flag of SFR Yugoslavia.svg Jugoslavenski partizani Chetniks Flag.svg Jugoslavenska vojska u otađbini-četnici
Komandanti
njemački general Paul Bader, italijanski general Vittorio Ambrosio, ustaški bojnik Jure Francetić partizanski vrhovni komandant Josip Broz Tito četnički major Jezdimir Dangić
Žrtve
Nijemci-4 mrtva i 11 ranjenih, ustaše i domobrani-9 mrtvih i 11 ranjenih, Italijani-3 mrtva i 1 ranjeni 80 mrtvih i 786 zarobljenih oko 3000 mrtvih i ranjenih

Operacija Trio je bila prva velika protivustanička akcija Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu na prostoru Nezavisne države Hrvatske. Provedena je u dvije faze u istočnoj Bosni od 1. aprila do 10. maja 1942. godine. Cilj operacije bio je uništenje svih pobunjenika na prostoru između Sarajeva i rijeke Drine u istočnoj Bosni.

Operacija nije postigla potpun uspjeh zbog nekoliko faktora: kašnjenja italijanskih jedinica, slabe koordinacije između njemačkih i hrvatskih zapovjednika s jedne strane te italijanskih s druge, te prikrivenih namjera i jednih i drugih. Međutim, operacijom je ipak postignuto smirivanje ciljanog područja, pobunjenicima su naneseni teški gubitci, te je među njima došlo do nepovratne podjele na velikosrpski nastrojene četnike i komunističke partizane.

Stanje u istočnoj Bosni[uredi | uredi izvor]

Nedugo nakon rušenja Kraljevine Jugoslavije i stvaranja Nezavisne države Hrvatske, na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru sredinom 1941. buknuo je ustanak protiv njemačkih i italijanskih okupacijskih snaga te s njima povezanih novoformiranih država i režima. Na teritoriju Srbije pod njemačkom vojnom upravom ustanak su vodili komunistički orjentirani partizani pod komandom Josipa Broza Tita, te srpski nacionalistički četnici pod komandom Draže Mihailovića. Krajem godine, zbog neslaganja vodstva ova dva pokreta oko državnog uređenja buduće obnovljene Jugoslavije, među njima dolazi do razdora i otvorenih sukoba. Četnici Draže Mihailovića tada započinju tajnu saradnju sa vojnim jedinicama generala Milana Nedića, šefa marionetske srbijanske vlade, a preko njega indirektno i sa njemačkim okupacijskim snagama, a sve radi uništenja komunističkog partizanskog pokreta. Prilikom uništenja partizanskog teritorija poznatog kao Užička Republika krajem 1941. i početkom 1942., srbijanski četnici su se otvoreno borili uz Nijemce protiv partizana.

Istovremeno, u istočnoj Bosni je situacija bila drugačija. Tamo nije postojala jasna podjela pobunjenika na partizane i četnike. Iako su komandanti pobunjeničkih jedinica nosili partizanske tj. četničke oznake, većina boraca bili su Srbi kojima je jedina želja bila boriti se protiv vlasti Nezavisne države Hrvatske, bez puno zanimanja za komunizam ili klasnu borbu koju su zagovarali komunisti. Partizanska ideja o multietničkoj borbi (koja bi uključivala i bosanske muslimane), nije nailazila na plodno tlo. Usprkos tome, formiran je zajednički partizansko-četnički operativni štab za istočnu Bosnu.[1]

Početkom januara 1942., partizanski vrhovni štab, povlačeći se pred nadirućim njemačkim snagama u Srbiji, se prebacio u istočnu Bosnu. Uz partizanske jedinice koje su se povukle iz Srbije, na prostoru Jahorine, Foče, Vlasenice, i Srebrenice je tada djelovalo nekoliko hiljada pobunjenika. Partizani su reorganizirali svoje borce i formirali "udarne čete", "udarne bataljone", i "udarne brigade", među njima i Drugu proletersku brigadu. Partizanski vrhovni štab je tada dopustio formiranje jedinica od boraca koji se nisu željeli nazivati partizanima. Te jedinice dobile su naziv Dobrovoljačka vojska Jugoslavije, te iako su je formalne oznake bile jugoslavenske trobojnice, mnoge su nastupale pod srpskom zastavom.[2] Bilo je slučajeva gdje je jedini komunist u jedinici bio njen komandant. Do kraja marta 1942., jačina Dobrovoljačke vojske Jugoslavije bila je oko 7000 boraca.

Istovremeno, pod uticajem oficira bivše Jugoslavenske vojske, poput majora Jezdimira Dangića, koji je početkom februara bio poslan u istočnu Bosnu direktno iz štaba Draže Mihailovića, srpski pobunjenici su provodili teror nad lokalnim muslimanskim stanovništvom.[1] Promovišući srpski nacionalizam i četničku ideologiju, Dangić je počeo formirati isključivo četničke jedinice. Osim toga, Dangić je uspostavio kontakte sa vladom Milana Nedića tražeći od njega oružje za borbu protiv vlasti Nezavisne države Hrvatske. Zahvaljujući njegovom agitiranju, vojna vrijednost i odanost Dobrovoljačke vojske Jugoslavije partizanskim ciljevima bila je vrlo ograničena.[3]

S druge strane, muslimansko stanovništvo istočne Bosne, izbjeglo pred srpskim terorom i nasiljem, je bježalo prema Sarajevu, stavljajući se pod zaštitu njemačkih vojnih vlasti kao i vlasti Nezavisne države Hrvatske. Mnogi izbjeglice, visokomotivirani za osvetu, su u Sarajevu pristupali redovima hrvatskih oružanih snaga tj. Domobranstva i Ustaške vojnice. Na prijemu muslimanskih izbjeglica u ustaške redove posebno se istakao Jure Francetić, povjerenik Glavnog ustaškog stana za Bosnu.

Planiranje operacije[uredi | uredi izvor]

Njemački general Paul Bader bio je glavni komandant operacije

Zbog pojačanih partizanskih aktivnosti, te njihovih brojnih diverzija na željezničkim prugama, Nijemci odlučuju pojačati napore za pacifikaciju NDH. Djelovanje pobunjenika prijetilo je prekidanjem velikih saobraćajnih tokova koji su za njemačke ratne napore na istočnom frontu bili posebno važni.[4] 2. i 3. marta 1942. u Opatiji je održan sastanak njemačkih, italijanskih i hrvatskih vojnih komandanata radi dogovaranja operacije s ciljem gušenja ustanka u Hrvatskoj.

Sastanku su prisustvovali njemački generali Paul Bader (njemački vojni komandant Srbije), Enno Rintelen (njemački oficir za vezu s Italijanima) i Walter Kuntze (vojni komandant jugoistoka), italijanski generali Vittorio Ambrosio (načelnik glavnog štaba italijanske vojske) i Mario Roatta (komandant italijanske druge armije) i Antonio Gandin, te domobranski general Vladimir Laxa (načelnik glavnog štaba Hrvatskog domobranstva). Već na samom početku sastanka u Opatiji Laxa je prigovorio italijanskom prijedlogu korištenja bosanskohercegovačkih četnika u planiranim operacijama, te uz podršku Nijemaca, ova ideja je u začetku odbačena. Detaljno planiranje operacije Trio dovršeno je na sastanku u Ljubljani 28. i 29. marta 1942. godine. Laxa, Roatta, i Bader dogovorili su kompromis koji je Italijanima dopuštao privremene dogovore sa hercegovačkim četnicima, ali ne i s bosanskim četničkim grupama pod Dangićevom komandom. Prema dogovoru, etape operacije bile su sljedeće:

  • Trio I - uništenje pobunjeničkih snaga između Han Pijeska, Višegrada, Goražda, Foče, Dobrog Polja, i Sokolca.
  • Trio II - uništenje pobunjeničkih snaga u luku Drine, oko Srebrenika, te Vlasenice.
  • Trio III - uništenje pobunjeničkih snaga na planini Ozren, te između rijeka Krivaje, Bosne, i Spreče.

Značajno otezanje u dogovoru operacije bilo je uzrokovano neslaganjima oko toga gdje započeti, ko će biti glavni komandant operacije, kako se odnositi prema liniji razgraničenja između njemačke i italijanske zone uticaja u NDH, kao i o uspostavi civilne vlasti u područjima očišćenim od pobunjenika. Konačno je donesena odluka da će meta napada biti svi pobunjenici između Sarajeva i Drine, podjednako partizani i četnici. Međutim, to su Italijani iskoristili da zatraže slobodan prijelaz linije razgraničenja i proširenje svoje zone uticaja. Bader je na kraju pristao na nekoliko najvažnijih italijanskih zahtjeva, uključujući i vojnu kontrolu nad civilnom vlasti na području operacije, kao i to da se četnici koji ne pružaju otpor tretiraju kao ratni zarobljenici.[5] Međutim, predstavnici NDH su bili zabrinuti zbog njemačkih i italijanskih pregovora sa Dangićem, kao i sa mogućnosti da Nijemci dopuste Italijanima i njihovim četničkim saveznicima da koriste Sarajevo kao bazu.[6]

Zbog toga su maršal Slavko Kvaternik i ministar Mladen Lorković intervenisali kod generala Kuntzea rekavši mu da Hrvatska ne može pristati na trajan ostanak italijanske vojske u Bosni, a kamoli na italijansku vojnu upravu na području operacija. General Edmund Glaise von Horstenau je rekao da bi prisutnost Italijana u Sarajevu bila vrlo nepovoljna za prestiž Nijemaca.[7] I sam Bader je ocjenio da Italijane ne zanima borba nego ostvarenje političkih ciljeva.[8]

Pripreme[uredi | uredi izvor]

Italijanski general Mario Roatta bio je formalni komandant operacije, ali nije imao nikakav uticaj na djelovanje njemačkih i hrvatskih jedinica.

Operaciji je dano ime "Trio" simbolizujući saradnju njemačkih, italijanskih i hrvatskih snaga. General Bader je imenovan taktičkim komandantom kombiniranih snaga (poznate kao Kampfgruppe Bader-Bojna grupa Bader) tokom operacije, ali da bi se udovoljilo Italijanima, snage su formalno bile pod sveukupnom komandom italijanske Druge armije, kojom je komandovao Roatta.[7]Kampfgruppe Bader se sastojala od 718. pješačke divizije (jedina cjelovita njemačka divizija stacionirana u NDH u to vrijeme), italijanske 22. pješačke divizije, 1. alpske divizije, 5. brdske divizije, te 28 hrvatskih bojni. Od 18. februara, 718. pješadijska divizija je bila odgovorna za osiguravanje područja omeđenog rijekama Savom i Bosnom na sjeveru, Drinom na istoku, i njemačko-italijanskom linijom razgraničenja na jugu.

Iako je planirani datum početka operacije bio 15. april, morao je biti pomaknut jer su Italijani imali problema sa postavljanjem svojih jedinica na dogovorene početne položaje. Kasnije su imali problema sa uspostavljanjem linije komunikacije od obale Jadrana do unutrašnjosti, zbog čega je operacija odgođena za 25. april.

Partizanski vrhovni štab, koji se u to vrijeme nalazio u Foči, uočio je pripreme neprijatelja za ofanzivu u istočnoj Bosni. U drugoj polovini marta, poslije prikupljanja Prve i Druge proleterske brigade oko Han-Pijeska, Sokolca i Rogatice, Tito je naredio da dijelovi ove dvije brigade opkole i napadnu domobranski garnizon u Rogatici. Time su partizani nastojali stvoriti slobodnu teritoriju u istočnoj Bosni i na sjeveru Crne Gore.

Operacija[uredi | uredi izvor]

Ustaški pohod na Drinu[uredi | uredi izvor]

Jure Francetić komanduje artiljerijom Crne legije u napadu na četničke položaje kod Han Pijeska

Operacija od samog početka nije krenula po planu. Kako su domobranske jedinice u Rogatici bile opkoljene od nadmoćnijih pobunjeničkih snaga (dva bataljona 2. proleterske brigade i jedna četa Drinskog narodnooslobodilačkog dobrovoljačkog odreda), hrvatska strana odlučila je izvesti pohod ne čekajući Nijemce. Odluku o napadu je na svoju ruku donio ustaški major Jure Francetić, koji je već prošle godine od mnogobrojnih muslimanskih izbjeglica formirao elitnu ustašku jedinicu, Crnu legiju. Za potrebe pohoda je komandant Ustaške nadzorne službe Eugen Dido Kvaternik samoinicijativno opskrbio Francetićevu jedinicu uniformama, municijom, te sa tri stotine mitraljeza. Legija je opremljena i sa jednim vodom brdske artiljerije.[9]

29. marta, Francetić je legiju premjestio u Mokro, dvadeset kilometara istočno od Sarajeva. O pokretima je obavjestio komandanta njemačke 718. divizije, generala Johanna Fortnera, koji mu je zabranio daljnje napredovanje. Ignorišući Fortnerove zapovjedi, u noći sa 31. marta na 1. aprila, Francetić je započeo napad na četničke položaje kod Han Pijeska. Nakon brzog marša u pravcu Romanije i Glasinačkog polja, dio Crne legije je iz Sokolca krenuo na sjever i zauzeo Vlasenicu, komandno mjesto Dangićevih četnika. Nanjevši velike gubitke četnicima, Francetić je 8. aprila zauzeo Drinjaču a 9. aprila Bratunac i Srebrenicu, te 10. aprila izbio na Drinu.[9] Time je odmah izvršio ono što je bilo planirano za izvođenje tek u drugom dijelu operacije. Partizani su ustašama pružili samo ograničen otpor, jer je Crna legija u izravnim sukobima nanjela znatne gubitke Vlaseničkom i Srebreničkom narodnooslobodilačkom odredu. Francetić je sa obale Drine poglavniku Anti Paveliću u Zagreb uputio čuturicu vode iz Drine te slijedeći telegram:

Citat „Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“
(Jure Francetić)

[10]

Uspjeh operacije Francetiću je tih dana donio promaknuće u čin potpukovnika. S druge strane, srpsko civilno stanovništvo u osvojenim krajevima, bojeći se osvete svojih dojučerašnjih muslimanskih susjeda, započelo je masovan bijeg preko Drine u Srbiju. Među mnogima koji su prešli rijeku ubrzo se proširila glad i tifus. Na njemačke optužbe o ustaškim zločinima nad Srbima, Francetić je odgovorio da zločine vrše "pripadnici Hadžiefendićeve milicije".[11]

Do 20. aprila, ustaške su snage čvrsto zaposjele prostor od Zvornika do Višegrada. [12] Francetić je imao na raspolaganju 2200 boraca okupljenih u pet ustaških bataljona. Po jedan bataljon je postavio u Vlasenicu, Srebrenicu, i Bratunac, a kao rezervu za daljnje operacije je držao jedan pješački ustaški bataljon i jedan bataljon Željezničke ustaške vojnice.[11]

Raskol u pobunjeničkim redovima[uredi | uredi izvor]

Koča Popović, zapovjednik partizanske 2. proleterske brigade tokom operacije

Istodobno sa početkom ustaškog pohoda, netrpeljivosti između propartizanskih i pročetničkih pristaša u Dobrovoljačkoj vojsci Jugoslavije dosežu vrhunac. Na Ozrenu izbija prvi sukob kada je partizanski komandant Vukmanović ubio četničkog pristašu Bogdana Jovičića. 18. aprila pročetnička struja u Ozrenskom dobrovoljačkom odredu prevladava te je Vukmanović bio prisiljen pobjeći sa nekoliko odanih boraca.[13] Do kraja aprila uslijedili su još neki sukobi. Partizanski politički komesari u gotovo svim dobrovoljačkim odredima bili su ubijeni.[3] Zbog svega toga, partizani počinju sa otvorenim sukobima sa četnicima, izbjegavajući borbe s ustašama. Igrom slučaja, partizani su napali četničke položaje kod Vlasenice u isto vrijeme kad i ustaše, zbog čega su se četnici našli uhvaćeni između dvije vatre.[14]

Dangić je u međuvremenu 30. marta otputovao u Beograd te ondje boravio do 2. aprila. Od Milana Nedića Dangić je dobio oružje i opremu za planirani veliki srpski ustanak protiv NDH. Doprema ratnog materijala njegovim četnicima obavljana je pod maskom tzv. "pomoći za izbjeglice".[11] Također je održao nekoliko sastanaka sa četničkim komandantima u Srbiji, nastojeći pripremiti teren za buduće pripajanje istočne Bosne Srbiji kao dijela stvaranja Velike Srbije. Na povratku u Bosnu, Dangića su 12. aprila zarobili pripadnici njemačke 741. pješačke pukovnije pod komandom potporučnika Rahna.[14] Dangić je odmah prebačen u Beograd a 23. aprila zajedno sa još 128 oficira bivše Jugoslavenske vojske poslan u zarobljenički logor u Poljskoj.[15]

Njemačko napredovanje[uredi | uredi izvor]

19. aprila u Sarajevu je održan sastanak njemačkih i hrvatskih predstvanika na kojem su bili prisutni general Edmund Glaise von Horstenau, general Paul Bader, i general Johann Fortner sa njemačke strane, te ministar Mladen Lorković, Eugen Dido Kvaternik, domobranski general Ivan Prpić, i Jure Francetić sa hrvatske strane. Njemački komandant jugoistoka, general Walter Kuntze, je već ranije naredio Baderu da iskoristi Francetićev prodor prema Drini radi smirivanja područja.[9] Odlučeno je da se ojača Francetićeve postrojbe koje bi zadržale kontrolu nad hrvatsko-srpskom granicom, dok bi njemačke i domobranske postrojbe iz Sarajeva deblokirale Rogaticu. Hrvatski predstavnici su obećali ublažavanje politike prema Srbima što bi doprinjelo smirivanju situacije. Također je odlučeno da se nastoji onemogućiti dolazak Italijana u istočnu Bosnu a njima predloži temeljito čišćenje njihove okupacijske zone te sprječavanje povlačenje pobunjenika u italijansku zonu. Eventualno bih ih se zatražilo čišćenje prostora južno od Sarajeva. Nakon deblokiranja Rogatice operativni štab Borbene grupe Bader bio bi rasformiran.[15]

Njemačke i domobranske snage krenule su 22. aprila iz Han Pijeska prema Vlasenici, odbacivši partizane i deblokiravši Rogaticu. Istodobno su time spriječili Italijane da istočnu Bosnu uključe u svoj okupacijski pojas. Partizani su se povukli prema Zelengori.[9] Nakon Rogatice, njemačke snage ušle su i u Prač i Goražde. Do 27. aprila Nijemci su potpuno očistili prostor Drine od partizana.

Nastupanje Italijana[uredi | uredi izvor]

21. aprila Bader je imao sastanak sa Roattom u Mostaru. Na sastanku je Bader rekao Roatti da je zajednička njemačko-italijanska operacija sada suvišna, s obzirom na do sada postignute njemačko-hrvatske rezultate. Roatta se s time u načelu složio, ali je rekao da bi započeti pokreti italijanskih jedinica trebali biti dovršeni, jer je "moguće da će se na ljeto situacija pogrošati".[16]

Italijanski komandant se zapravo s razlogom bojao da preuranjena njemačko-hrvatska operacija služi sprječavanju italijanskog ulaska u istočnu Bosnu, što bi zaustavilo širenje njihovog utjecaja. Italijanska 5. divizija "Pusteria" je zato 23. aprila zarobila Čajniče i stigla u okolicu Goražda. Zbog partizanskog otpora u sukobima sa 22. italijanskom divizijom, Italijani nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, te su partizani iskoristili priliku da se povuku južnije, u italijansku zonu utjecaja.[17]

Nakon italijanskih pritužbi, Bader je 5. maja predao komandu nad operacijom Roatti.[18] No do tada je već bilo prekasno da Italijani išta postignu. Zbog uspješnih akcija hercegovačkih partizana italijanske snage nisu na vrijeme zauzele dogovorena područja što je omogućilo partizanima povlačenje južno od linije Kalinovik-Foča.

Rezultati i posljedice operacije[uredi | uredi izvor]

Eugen Dido Kvaternik, Jure Francetić, i Mladen Lorković na mostu na Drini u Zvorniku pred kraj operacije.

Kako je službeno operacija bila prekinuta 25. aprila odmah zatim slijedila je improvizirana Operacija Foča u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini u kojoj su sudjelovale samo njemačke i italijanske snage. Rezultat "Operacije Trio" bio je uništenje istočnobosanskih četnika i protjerivanje partizana sa prostora istočne Bosne te uspostava kontrole ustaških vlasti nad istočnom granicom NDH ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju.

Zbog uspjeha operacije Jure Francetić je bio odlikovan Redom Željeznog trolista III. stepena s hrastovim grančicama.[12] Nedugo nakon operacije, vlasti NDH su o njoj dale snimiti dokumentarni film Straža na Drini. Film je nagrađen na filmskom festivalu u Veneciji iste godine.

U poslijeratnoj historiografiji komunističke Jugoslavije uz Operaciju Trio će se vezivati i kasnije italijansko-četničke akcije protiv partizana u Hercegovini te su one uz Operaciju Trio smatrane zajedničkom ofanzivom koja je nazivana "trećom neprijateljskom ofenzivom". No tu se zapravo radilo o dvije odvojene operacije tj. dvije odvojene ofanzive.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Jozo Tomašević – Četnici u Drugom svjetskom ratu, Sveučilišna naklada Liber, 1979., str. 148
  2. ^ Jozo Tomašević – Četnici u Drugom svjetskom ratu, Sveučilišna naklada Liber, 1979., str. 150
  3. ^ a b Jozo Tomašević – Četnici u Drugom svjetskom ratu, Sveučilišna naklada Liber, 1979., str. 151
  4. ^ Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 277
  5. ^ Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 283
  6. ^ Bader je početkom februara u Beogradu pregovarao sa Dangićem oko smirivanja istočne Bosne ali su tom prilikom predstavnici vlasti NDH odbili dati ustupke četnicima.
  7. ^ a b Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 280
  8. ^ Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 281
  9. ^ a b c d Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 285
  10. ^ Ivan KošutićRađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH, Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 303
  11. ^ a b c Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 322
  12. ^ a b Ivan KošutićRađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH, Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 310
  13. ^ Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 315
  14. ^ a b Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 267
  15. ^ a b Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 352
  16. ^ Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 340
  17. ^ Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 279
  18. ^ Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 284