Gordon Brown

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Gordon Brown
Premijer Ujedinjenog Kraljevstva
Vrijeme na vlasti
27. juni 2007 – 11. maj 2010.
PrethodnikTony Blair
NasljednikDavid Cameron
Rođenje
James Gordon Brown

(1951-02-20) 20. februar 1951 (73 godine)
Giffnock, Škotska
Politička strankaLaburistička stranka
Porodica
SuprugaSarah Macaulay (2000–danas)
Djeca3
ObrazovanjeUniverzitet u Edinburghu

James Gordon Brown (rođen 20. februara 1951) britanski je političar, bivši premijer Ujedinjenog Kraljevstva i vođa Laburističke stranke od 2007. do 2010. godine. Prethodno je vršio funkciju ministra finansija u vladi Tonya Blaira od 1997. do 2007. godine. Bio je član parlamenta za Dunfermline East od 1983. do 2005. i, nakon promjena granica, Kirkcaldy i Cowdenbeath od 2005. do 2015. godine.

Kao ministar finansija, Brown je imao visok rejting, a anketa politikologa ga je ocijenila kao najuspješnijeg ministra finansija u smislu obezbjeđivanja ekonomske stabilnosti, rada nezavisno od premijera i ostavljanja trajnog nasljeđa britanskoj ekonomiji.[1][2] Tokom prva četiri mjeseca svog premijerskog mandata, Brown je uživao značajno vodstvo u anketama, ali nakon što nije uspio raspisati vanredne izbore 2007. godine, njegova popularnost je značajno opala tokom ostatka njegovog mandata. Njegovo premijersko mjesto općenito se smatra prosječnim na historijskim rang listama i javnom mnijenju britanskih premijera.

Rani život i karijera[uredi | uredi izvor]

Rođen 20. februara 1951. godine u Škotskoj, Brown je studirao historiju na Univerzitetu u Edinburghu, gde je izabran za rektora 1972. godine. Svoju ranu karijeru proveo je radeći i kao predavač na fakultetu za dalje obrazovanje i kao televizijski novinar. Brown je izabran u Donji dom britanskog parlamenta 1983. kao poslanik Dunfermline Easta, a kasnije je postao poslanik za Kirkcaldy i Cowdenbeath 2005. godine. Nakon pobjede Laburista na općim izborima 1997. godine, njihove najveće pobjede na općim izborima u historiji, Brown je imenovan za ministra finansija, čime je postao najduži nosilac te funkcije u modernoj historiji.

Ministar finansija (1997–2007)[uredi | uredi izvor]

Brownov period kao ministar finansija u vladi Tonya Blaira obilježen je velikom reformom britanske monetarne i fiskalne politike, prenošenjem ovlasti za određivanje kamatnih stopa na Englesku Banku, širokim proširenjem ovlasti Trezora da pokrije veći dio domaće politike i prijenosom odgovornosti za nadzor banaka Upravi za finansijske usluge. Brown je predsjedavao najdužim periodom održivog ekonomskog rasta u britanskoj historiji.[3][4] On je naveo pet ekonomskih testova koji su se odupirali Ujedinjenom Kraljevstvu usvajanju valute eura. Kontroverzni potezi uključivali su ukidanje olakšica akontacije poreza na dobit (ACT) u njegovom prvom budžetu,[5][6] prodaju britanskih zlatnih rezervi od 1999. do 2002. i uklanjanje iz njegovog konačnog budžeta početne stope od 10% ličnih porez na dohodak koji je uveo 1999. godine.[7]

Premijer (2007–2010)[uredi | uredi izvor]

Barack Obama, Princ Charles, Brown, kanadski premijer Stephen Harper i Nicolas Sarkozy na 65. godišnjici iskrcavanja u Normandiji, 6. juni 2009.

Nakon ostavke Tonya Blaira 2007. godine, Brown bez protivljenja je izabran da ga zamijeni, postavši vođa Laburističke stranke 24. juna, a premijer tri dana kasnije, 27. juna. Pod Brownom, stranka je nastavila koristiti oznaku kampanje Novi Laburisti, iako se Brownov stil vladavine razlikovao od Blairovog. Brownova vlada uvela je pakete spašavanja 2008. i 2009. godine kako bi pomogla bankama da opstanu tokom globalne finansijske krize, a kao rezultat toga državni dug se dramatično povećao. Vlada je preuzela većinsko učešće u kompanijama Northern Rock i Royal Bank of Scotland, koje su imale ozbiljne finansijske poteškoće, i ubacila velike količine javnog novca u nekoliko drugih banaka, uključujući Lloyds Banking Group, koja je nastala akvizicijom HBOS-a od strane Lloyds TSB-a 2009. godine. Brownova vlada je donijela prvi svjetski Zakon o klimatskim promjenama 2008. godine, te je uvela Zakon o jednakosti 2010.

Uprkos početnim porastima istraživanja javnog mnijenja nakon što je Brown postao premijer, popularnost Laburista je opala s početkom Velike recesije, što je dovelo do loših rezultata na lokalnim i evropskim izborima 2009. godine.[8][9][10] Na općim izborima 2010. godine, Laburisti su izgubili 91 mjesto u parlamentu, što je najveći gubitak parlamentarnih mjesta na nekim općim izborima od 1931. godine rezultirajući u izbornom rezultatu u kojem je Konzervativna stranka osvojila najviše mjesta u parlamentu. Brown je ostao premijer dok su Liberalni demokrati ušli u odvojene pregovore s Laburistima i Konzervativcima s ciljem formiranja koalicione vlade. Nakon što su Konzervativci formirali koalicionu vladu sa Liberalnim demokratima, Browna je na poziciji premijera naslijedio vođa Konzervativaca David Cameron, a na čelu Laburističke stranke Ed Miliband.

Kasnija karijera[uredi | uredi izvor]

Nakon što je napustio funkciju premijera, Brown se vratio u parlamentarne klupe, nastavljajući da predstavlja Kirkcaldy i Cowdenbeath sve dok nije napustio parlament 2015. godine. Od tada je vršio povremene političke intervencije, a objavio je i nekoliko knjiga s političkim temama.[11] Brown je imao istaknutu ulogu u kampanji za održavanje unije između Škotske i Ujedinjenog Kraljevstva tokom referenduma o nezavisnosti Škotske 2014. godine, a 2022. je napisao izvještaj o decentralizaciji za lidera Laburista Keira Starmera.[12] Od kada je napustio parlament, Brown je služio kao specijalni izaslanik Ujedinjenih nacija za globalno obrazovanje i kao ambasador za globalno finansiranje zdravstva za Svjetsku zdravstvenu organizaciju.[13]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Rishi Sunak is most popular chancellor since Gordon Brown". The Independent (jezik: engleski). 10. 7. 2020. Pristupljeno 11. 1. 2023.
  2. ^ "Brown Most Successful Chancellor, Say British Political Scientists".
  3. ^ "Budgeting for stable economic growth". www.esrcsocietytoday.ac.uk. Arhivirano s originala, 28. 5. 2007.
  4. ^ Glover, Julian (17. 3. 2005). "His record – 304 years and counting". The Guardian. London. Arhivirano s originala, 22. 9. 2007. Pristupljeno 28. 4. 2010.
  5. ^ Halligan, Liam (16. 10. 2006). "Brown's raid on pensions costs Britain £100 billion". The Daily Telegraph. Arhivirano s originala, 9. 2. 2009. Pristupljeno 27. 2. 2009.
  6. ^ Stewart, Heather (22. 7. 2002). "Pension blame falls on Brown". The Guardian. Arhivirano s originala, 6. 12. 2008. Pristupljeno 4. 8. 2008.
  7. ^ Dawar, Anil (21. 4. 2008). "Q&A: 10p tax rate cut". The Guardian. Arhivirano s originala, 25. 4. 2008. Pristupljeno 4. 8. 2008.
  8. ^ "New British PM gives party biggest poll lead in two years". The Philippine Star. 15. 7. 2007. Arhivirano s originala, 17. 3. 2014. Pristupljeno 19. 7. 2009.
  9. ^ Sherman, Jill; Yeoman, Fran; Hamilton, Fiona (6. 6. 2009). "Labour suffers wipeout in its worst local election results". The Times. Pristupljeno 21. 6. 2009.
  10. ^ "Labour slumps to historic defeat". BBC News. London. 8. 6. 2009. Arhivirano s originala, 10. 6. 2009. Pristupljeno 14. 10. 2012.
  11. ^ "A reborn Gordon Brown could be the man who saved the union". Financial Times. 17. 9. 2014. Arhivirano s originala, 21. 9. 2014. Pristupljeno 19. 9. 2014.
  12. ^ Britton, Paul (5. 12. 2022). "Keir Starmer and Gordon Brown reveal big plans for Britain". Manchester Evening News (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 1. 2023.
  13. ^ "Gordon Brown | The Office of Gordon & Sarah Brown". gordonandsarahbrown.com. Pristupljeno 9. 2. 2023.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Gordon_Brown&oldid=3554022"