Nelipići

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Nelipići (ili Nelipčići), hrvatska plemićka porodica koja vuče porijeklo od starohrvatskog plemena Snačića (ili Svačića), naseljenog na području nekadašnje Cetinske županije, odnosno Cetinske krajine. U historijskim izvorima porodica se javlja od sredine 13. vijeka.

Historija[uredi | uredi izvor]

Prvi poznati član porodice bio je Nelipac I. koji se pominje 1244. godine. Njegov sin Izan I. dobio je od kralja Bele IV. županiju Drežnik, koju je kasnije izgubio u korist Babonića (kasnijih knezova Blagajskih). Uspon porodice počinje početkom 14. vijeka, kada Nelipići obavljaju visoke funkcije na dvoru hrvatskog bana Mladena II Bribirskog.[1]

Godine 1322., nakon poraza Mladena II Bribirskog u bitki kod Bliske (danas Blizna u zaleđu Trogira), kada je hrvatsko-ugarski kralj Karlo I Robert Anžujski pokušao uspostaviti svoju vlast u južnoj Hrvatskoj, knez Nelipac II. zauzeo je grad Knin i zasjeo u njemu. Odbivši sljedećih godina u više navrata napade svojih protivnika, on se učvrstio na položaju kninskog kneza, te proširio svoju vlast na širem području kninske, cetinske i psetske županije.

Poslije smrti Nelipca II. 1344. godine novi kralj Ludovik I Anžujski poslao je veliku vojsku na Knin koji je branila Nelipčeva udovica Vladislava od roda Gusića. Svjesna da neće moći trajno odolijevati napadima kraljevih snaga, kneginja je povela pregovore s kraljem kako bi spasila baštinu svome sinu Ivanu. Naposlijetku je godine 1345. Ludovik I. oduzeo Nelipićima Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac, a ostavio im utvrdu Sinj sa cetinskom županijom, Brečevo i djedovski grad Kamičac na Krki, te Ključić i Nečven. Time je bila slomljena moć Nelipića, koji su otada bili vjerni kraljevi vazali.[2]

Knez Ivan Nelipić je 1358. godine za svoje zasluge u ratu protiv Venecije od kralja dobio župansku vlast u Klisu. Godine 1372. stekao je i gradove Novi na Neretvi i Imotski s kneževinom Hum.

Nasljedio ga je sin Ivaniš, koji je učestvovao u građanskom ratu između Anžuvinaca i Luksemburgovaca, isprva podržavajući kralja Ladislava Napuljskog. Od njega je dobio gradove Skradin i Klis. Poslije je prešao na stranu Žigmunda Luksemburškog, zbog čega je izgubio Skradin, ali je zadržao Klis. Godine 1416. došao je u posjed Omiša s okolnim područjem. Umro je 1434. godine ne ostavivši muškog potomka.

Iza Ivaniša ostale su njegove dvije kćerke, Katarina i Margarita. Nasljednica porodičnih posjeda bila je Katarina, udana za kneza Ivana Anža Frankopana. Kralj Žigmund je, međutim, zatražio da mu se preda baština Nelipića te je poslao slavonskog bana Matka Talovca da izvrši primopredaju. Budući da je u međuvremenu 1436. godine umro Katarinin muž Anž, ona je bez protivljenja predala baštinu kralju, a ovaj je najveći dio te baštine prepustio Talovcima.[3]

Bilješke[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Opća i nacionalna enciklopedija, str. 226.
  2. ^ Šišić, F. str. 216..
  3. ^ Povijest Hrvata, str. 241.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, Zagreb, 2007.
  • Povijest Hrvata - srednji vijek, skupina autora, Zagreb, 2003.
  • Šišić, F., Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526, prvi dio, Split, 2004.