Panevropska unija Bosne i Hercegovine

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Panevropska unija Bosne i Hercegovine je nevladina organizacija, bosanskohercegovačka članica Međunarodne panevropske unije.

Historija Panevropske unije[uredi | uredi izvor]

Osnivač Panevropske unije je grof Richard Coudenhove – Kalergi, (1894. – 1972).

U berlinskim novinama Vossische Zeitung 15. 11. 1922. i u bečkim Neue Freie Presse 17. 11. 1922. objavio je članak pod nazivom Panevropa – jedan prijedlog. U njemu je tražio, kao posljedicu Prvog svjetskog rata, kojeg je on definirao kao katastrofalni građanski rat između Evropljana, političko i ekonomsko jedinstvo evropskih država.

Coudenhove je počeo svojom idejom oduševljavati političare i druge važne osobe toga vremena. Intelektualci kao što su Heinrich i Thomas Mann, Stefan Zweig, Gerhard Hauptmann, Reiner Maria Rilke, Franz Werfel i dr. podupirali su njegove ideje. Čehoslovački državni predsjednik Masaryk pripadao je pristalicama tih ideja kao i austrijski savezni kancelar Ignaz Seipel ili francuski ministar vanjskih poslova Aristide Briand. Oko 2.000 osoba prisustvovalo je prvom Panevropskom kongresu koji je održan od 3. do 6.10.1926. godine u Beču.

Aristid Briand je na zahtjev Coudenhove-Kalergia 5.9.1929. u govoru pred Ligom naroda predložio stvaranje Federacije evropskih nacija. Njemački ministar vanjskih poslova Gustav Stresemann također je podržavao ovu inicijativu.

Razvoj situacije u Njemačkoj krenuo je kobnim putem, koji je završio već poznatim scenarijem, dolaskom na vlast nacional-socijalista i naposljetku Drugim svjetskim ratom. Panevropska je unija bila zabranjena u Njemačkoj, a Coudenhove se koncentrisao na održanje nezavisnosti Austrije od koje je, prema njegovom mišljenju, ovisila budućnost cijele Europe.

Drugi svjetski rat Coudenhove-Kalergi, kao i njegov nasljednik u funkciji predsjednika Panevropske unije, nadvojvoda dr. Otto von Habsburg, proveo je u SAD-u.

Nakon rata, Coudenhove je uvidio kako najveća opasnost Evropi prijeti od imperijalističkog komunizma. Godine 1947. osnovao je Evropsku parlamentarnu uniju i počeo s obnovom Panevropske unije. Kao i prije rata opet je glavni cilj organizacije bila borba protiv svih vrsta totalitarizama i ujedinjenje Evrope.

Dr. Otto von Habsburg izabran je 1957. za potpredsjednika Panevropske unije, Otto von Habsburga nakon smrti Coudenhove-Kalergija 1972. godine, a na prijedlog francuskog državnog predsjednika Georgesa Pompidoua, izabran je za predsjednika Međunarodne panevropske unije.

Po pitanju evropskog ujedinjenja Panevropska unija dala je jasno do znanja kako nije spremna priznati Jalta-granicu, željeznu zavjesu, kao granicu Evrope koji je dijelio na istok i zapad. Uspostavljeni su kontakti s različitim grupama tadašnjeg istočnog bloka.

Nakon izbora dr. Otta von Habsburga u Evropski parlament 1979. godine (prvi direktni izbori), panevropska misao počela se u ovom demokratskom parlamentu sve više etablirati. Tako je u Evropskom parlamentu osnovana i panevropska radna grupa koja danas broji oko 100 članova tj. poslanika.

Prva inicijativa Habsurga bila je postavljanje prazne stolice u plenarnoj sali Evropskog parlamenta kao simbol pripadnosti naroda Srednje i Istočne Evrope evropskoj porodici, a koji su tada bili pod sovjetskim režimom.

Panevropski parlamentarci su se, između ostalog, zalagali za uvođenje jedinstvenog evropskog pasoša, izgradnju graničnih kontrola ili čak za dvanaest zvjezdica na plavoj zastavi kao službenom simbolu Europe.

Dana 19.8.1989. godine, na historijskom panevropskom pikniku, poslana je jasna poruka kako se Evropa mora ujediniti. Započet je kraj sovjetskog komunizma u Istočnoj i Srednjoj Evropi.

Još u oktobru 1989. godine u bivšem istočnom bloku osnovane su prve panevropske grupe. U Mađarskoj je postojao jedan odjel još 1988. godine.

Nakon pada željezne zavjese, Panevropa se zauzela za osnivanje panevropskih grupacija u zemljama Srednje i Istočne Evrope. Politički se koncentrisala na produbljivanju, proširivanju i duhovnoj obnovi Evropske unije.

Godine 2004. zakazani termin za novo proširenje Evropske unije Panevropa je smatrala veoma bitnim korakom za ponovno ujedinjenje Evrope. Dalja ujedinjenja tj. ulazak ostalih zemalja Jugoistočne Evrope, koje još uvijek nisu članice EU, bitan su cilj Panevropske unije. Panevropa se zalaže na ustrajnom učvršćivanju evropskog mnoštva.

U decembru 2004. na generalnoj Skupštini u Stasbourgu za novog predsjednika Međunarodne paneuropske unije izabran je Alain Terrenoire, a za počasnog je predsjednika izabran nadvojvoda Habsburg.

Panevropska unija danas ima svoje organizacije u ovim zemljama: Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crnka Gora, Češka, Engleska, Estonija, Finska, Francuska, Hrvatska, Italija, Kosovo, Letonija, Luxemburg, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Rumunija, San Marino, Slovačka, Slovenija, Srbija, Španija, Švedska, Švicarska,

Historija Panevropske unije Bosne i Hercegovine[uredi | uredi izvor]

Panevropska unija Bosne i Hercegovine nastajala je 1994. godine pod nazivom Bosanskohercegovačka panevropska unija. Godine 2006. preregistrovala se na državnom nivou i od tada djeluje pod sadašnjim imenom. Vijeće ministara BiH dalo je dozvolu da Panevropska unija u svom imenu koristi ime Bosne i Hercegovine čime je pokazala kolika je važnost ove organizacije kojoj je glavni cilj što skoriji ulazak BiH u veliku evropsku porodicu.

Svoj rad koncentrisala je na organizacije različitih okruglih stolova i konferencija.

Također, predstavnici Panevropske unije BiH redovito učestvuju na skupštinama Međunarodne panevropske unije, kao i drugim sastancima i konferencijama širom Evrope, a uvijek s ciljem promovisanja Bosne i Hercegovine kao zemlje koja ima što ponuditi Evropi.

U okviru Panevropske unije BiH djeluje i podgrupa za mlade.

Predsjednici Panevropske unije Bosne i Hercegovine[uredi | uredi izvor]

1994. - 2010. Franjo Topić

2010. - 2014. Dražen Gagulić

2014. - 2017. Vanja Gavran

2017. - 2018. Haris Ćutahija (v. d.)

2018.- danas Osman Topčagić[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Paneuropska unija BiH | O nama" (jezik: hrvatski). Arhivirano s originala, 6. 8. 2019. Pristupljeno 6. 8. 2019.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]