Porodična disautonomija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Porodična disautonomija
Drugi naziviRiley–Dayev sindrom[1] i Nasljedna senzorna i autonomna neuropatija tip III (HSAN-III)
Crte lica pacijenta sa porodičnom disautonomijom tokom vremena. Obratiti pažnju na spljoštenost gornje usne. U dobi od 10 godina vidljiva je prominencija donje vilice, a do 19 godina postoji blaga erozija desne nozdrve, uslijed nenamjernog samopovređivanja.
SpecijalnostNeurologija Izmijeni na Wikipodacima
FrekvencijaUkupno 600 slučajeva

Porodična disautonomija (FD) je rijetka,[2] progresivni,[3] recesivni genetički poremećaj autonomnog nervnog sustema[2] koji utiče na razvoj i opstanak čulnog nervnog sistema, simpatičkih i nekih u parasimpatičkih neurona u autonomnom i senzornom nervnom sistemu.

FD rezultira promjenjivim simptomima, uključujući neosjetljivost na bol, nemogućnost stvaranja suza, loš rast i labilan krvni pritisak (epizodna hipertenzija i posturna hipotenzija). Osobe sa FD imaju česte krize povraćanja, pneumoniju, probleme s govorom i kretanjem, otežano gutanje, neodgovarajuću percepciju topline, bola i okusa, kao i nestabilan krvni pritisak i gastrointestinalnu dismotilnost.

O bolesti, prvobitno su izvijestili dr. Conrad Milton Riley i Richard Lawrence Day, 1949.[4] FD je jedan od primjera grupe poremećaja poznatih kao nasljedne senzorne i autonomne neuropatije (HSAN).[5] Sve HSAN karakterizira široko rasprostranjena senzorna disfunkcija i varijabilna autonomna disfunkcija, uzrokovane nepotpunim razvojem senzornih i autonomnih neurona. Vjeruje se da se poremećaji genetički međusobno razlikuju .

Znaci i simptomi[uredi | uredi izvor]

Znakovi i simptomi porodične disautonomije obično počinju u djetinjstvu i pogoršavaju se s godinama, a mogu uključivati: gastrointestinalnu dismotilnost (uključujući neredovno pražnjenje želuca, gastroezofagealni refluks, abnormalnu peristaltiku jednjaka, orofarinksnu nekoordinaciju), (kao slabo sisanje u djetinjstvu) i često gušenje/grcanje, ponavljano povraćanje, slabo povećanje tjelesne težine[6]/growth,[7] odgođeni razvoj (posebno hodanje) i odgođeni pubertet (posebno kod djevojčica), rekurentna aspiratorna pneumonija (zbog udisanja hrane ili povraćanja)[6] sa mogućom sekundarnom hroničnom bolešću pluća,[3] odsustvo prelivanja suza tokom plakanja, čir rožnjače, crvene mrlje na koži i prekomjerno znojenje (često tokom jela ili uzbuđenja), čarolija zastoja daha, nejasan govor/nazalni glas , čirevi na jeziku (od slučajnih samopovređivanja), hiporefleksija (varijabilno odsustvo dubokih tetivnih refleksa [8]), hipotonija, enureza, aritmije, hipertenzija (uključujući epizodnu hipertenziju kao odgovor na emocijski stres ili visceralni bol[3]), hipotenzija (uključujući ortostatsku hipertenziju [7] sa kompenzacijskom tahikardijom (stalno prisutna)[3])[6] poremećena (ali ne i odsutna[3]) temperatura i percepcija bola (što dovodi do čestih slučajnih ozljeda),[2][6] oštećena propriocepcija, glatki sjajni jezik,[6] skolioza (sa mogućom sekundarnom restriktivnom bolešću pluća[3]),[7] abnormalan hod,[9] nizak rast, hronična bubrežna insuficijencija (često), oštećenje vida, promjenjive kognitivne sposobnosti, karakteristične crte lica koje se razvijaju s vremenom, poremećena percepcija vibracija, nedostatak gljivastih papila na jeziku,[3] i oštećena percepcija okusa (posebno za slatkoću).[8]

  • Autonomne krize – Kod djece sa FD mogu se javiti ponavljajuće epizode povraćanja. Takve epizode mogu biti izazvane fizičkim (npr. infekcija) ili emocijskim stresom, mogu se pojaviti svakih 15–20 minuta tokom više od 24 sata, a mogu biti praćene: značajnom hipertenzijom, znojenjem, problemima s disanjem,[6] groznicom, tahikardijom, aspiracijskom pneumonijom,[8] fleke na koži, slinjenje i negativna promjena ličnosti.
  • Neosjetljivost na bol – Neosjetljivost ili ravnodušnost na bolne stimuluse može dovesti do čestih/progresivnih samopovređivanja, opekotina i čireva. Može doći do samopovređivanja jezika (posebno kod male djece tokom nicanja zubića), usana i obraza ili do gubitka zuba. Kompulzivno oralno grizenje može dovesti do čireva ili tumorskih masa (Riga-Fedeova bolest).[8]

Uzrok[uredi | uredi izvor]

Porodična disautonomija je posljedica mutacije gena IKBKAP na hromosomu 9, koji kodira IKAP-protein (protein povezan sa kompleksom IkB kinaze). U IKBKAP-u su identifikovane tri mutacije kod osoba sa FD. Najčešća mutacija koja uzrokuje FD javlja se u intronu 20 gena donora. Konverzija T→C u intronu 20 donorskog gena rezultirala je pomakom prerade koja generira IKAP primarni transkript, kojem nedostaje egzon 20. Translacija ove iRNK rezultira skraćenim proteinom bez svih aminokiselina koje kodiraju egzoni 20-37 . Još jedna manje uobičajena mutacija je konverzija G→C koja rezultira mutacijom jedne aminokiseline u 696, gdje prolin zamjenjuje normalni arginin. Smanjena količina funkcionalnog IKAP proteina u ćelijama uzrokuje porodičnu disautonomiju.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Klinička dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Model autosomno recesivnog nasljeđivanja

Klinička dijagnoza FD je podržana nizom kriterija:

Genetičko testiranje[uredi | uredi izvor]

Genetičko testiranje vrši se na malom uzorku krvi testirane osobe. DNK se ispituje dizajniranom sondom specifičnom za poznate mutacije. Tačnost testa je iznad 99%. Dr Anat Blumenfeld iz medicinskog centra Hadassah u Jerusalemu identifikovao je hromosom 9 kao odgovorni hromosom.

Prenatalno testiranje[uredi | uredi izvor]

Porodična disautonomija nasljeđuje se po autosomno recesivnom obrascu, što znači da su dvije kopije gena u svakoj ćeliji promijenjene. Ako se genetičkim testiranjem pokaže da su oba roditelja heterozigotni nositelji, postoji 25% šanse da će dijete imati FD. Za trudnoće sa povećanim rizikom za FD, moguća je preimplantacijska genetička dijagnoza ili prenatalna dijagnoza amniocentezom (u 15.–17. sedmici) ili analizom horionskih resica]] (u 10. –14. sedmici).

Upravljanje[uredi | uredi izvor]

Još ne postoji lijek za FD. Postoje samo dva centra za liječenje, jedan u New York University Hospital[10] a druga Sheba Medical Center u Izraelu.[11] Jedan je planiran u regiji San Francisca.[12]

Glavni problem je aspiracijska pneumonija. Fundoplikacije (sprečavanjem regurgitacije) i gastrostomske cijevi (za obezbjeđivanje neusne ishrane) smanjile su učestalost hospitalizacije. Ostala pitanja koja se mogu liječiti uključuju FD krize, skoliozu i različita stanja oka zbog ograničenih suza ili bez njih.

Liječenje FD ostaje preventivno, simptomsko i podržavajuće. FD se ne eksprimira na dosljedan način. Tip i težina prikazanih simptoma razlikuju se među pacijentima, pa čak i u različitim dobima kod istih pacijenata, tako da oni trebaju imati specijalizirane individualne planove liječenja. Lijekovi se koriste za kontrolu povraćanja, suhoće očiju i abnormalnog krvnog pritiska. Uobičajene strategije upravljanja uključuju: umjetne suze, odgovarajuću strategiju hranjenja (održavanje adekvatne ishrane, izbjegavanje aspiracije (zadebljana formula i različitog oblika cucla za dojenčad), dnevna grudna fizioterapija (nebulizacija, bronhodilatatori i posturalna drenaža) za hroničnu plućnu bolest, farmaceutsko upravljanje autonomnim karakteristikama (npr. sintravenski ili rektum diazepam ili rektumski hloral-hidrat), sprječavanje slučajnih ozljeda, prevenciju ortostatske hipotenzije (hidratacija, vježbanje nogu, česti mali obroci, dijeta s visokim udjelom soli i lijekovi (npr. fludrokortizon)), liječenje ortopedskih problema, kompenzacija labilnog krvnog pritgiska.

Roditelje i pacijente treba informisati o svakodnevnoj njezi očiju i ranim znacima problema s rožnjačom, kao i o kauterizaciji punktata. Informiranje pacijenata i njegovatelja rezultiralo je smanjenjem ožiljaka na rožnjači i potrebom za agresivnijim hirurškim mjerama kao što su tarzorafija režnja konjunktive i transplantacija rožnjače.

Prognoza[uredi | uredi izvor]

Prosječna starost smrti je u 3. deceniji života, međutim, oboljele osobe mogu doživeti i 7. deceniju života.[3] Smrt se javlja kod 50% oboljeli do 30. godine. Izgledi za pacijente sa FD zavisi od posebne dijagnostičke kategorije. Pacijenti sa hroničnom, progresivnom, generalizovanom disautonomijom u okruženju degeneracije centralnog nervnog sistema imaju općenito lošu dugoročnu prognozu. Smrt može nastupiti od pneumonije, akutne respiratorne insuficijencije ili iznenadnog kardiopulmonalnog zastoja kod takvih pacijenata. Stopa preživljavanja i kvalitet života porasli su od sredine 1980-ih, uglavnom zbog boljeg razumijevanja najopasnijih simptoma. Sada se od pacijenata sa FD može očekivati da samostalno funkcionišu ako se liječenje započne rano i ako se izbjegnu veliki invalidnost

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Porodična disautonomija se viđa gotovo isključivo kod Aškenazi Jevreja i nasljeđuje se na autosomni recesivni način. Oba roditelja moraju biti nositelji da bi dijete bilo pogođeno. Frekvencija nositelja kod Jevreja istočnog i centralnoevropskog (aškenaskog) porijekla je oko 1/30, dok je frekvencija preijenosa kod nejevreja nepoznata. Ako su oba roditelja heterozigotni nositelji, postoji 1/4 ili 25%, šansa za svaku trudnoću za oboljelo dijete. Genetičko savjetovanje i genetičko testiranje preporučuju se porodicama koje mogu biti nositelji gena porodične disautonomije. U svijetu je zabilježeno oko 600 dijagnoza od otkrivanja bolesti, od kojih je oko 350 u 2008. bilo još uvijek živo.[13]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ pediatriconcall.com Arhivirano 30. 4. 2007. na Wayback Machine
  2. ^ a b c "Dysautonomia, Familial". NORD (National Organization for Rare Disorders) (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 22. 10. 2020. Pristupljeno 31. 5. 2020.
  3. ^ a b c d e f g h "Orphanet: Familial dysautonomia". www.orpha.net. Pristupljeno 31. 5. 2020.
  4. ^ Riley CM, Day RL, Greely D, Langford WS (1949). "Central autonomic dysfunction with defective lacrimation". Pediatrics. 3 (4): 468–77. PMID 18118947.
  5. ^ Axelrod FB (2002). "Hereditary sensory and autonomic neuropathies. Familial dysautonomia and other HSANs". Clin Auton Res. 12. Suppl 1 (7): I2–14. doi:10.1007/s102860200014. PMID 12102459. S2CID 44306353.
  6. ^ a b c d e f Publishing, Harvard Health. "Familial Dysautonomia". Harvard Health. Pristupljeno 30. 5. 2020.
  7. ^ a b c Reference, Genetics Home. "Familial dysautonomia". Genetics Home Reference (jezik: engleski). Pristupljeno 30. 5. 2020.
  8. ^ a b c d Neonatal and infant dermatology. Eichenfield, Lawrence F.,, Frieden, Ilona J.,, Mathes, Erin F.,, Zaenglein, Andrea L. (Third izd.). London. 5. 9. 2014. ISBN 978-1-4557-2639-4. OCLC 885376300.CS1 održavanje: others (link)
  9. ^ Portnoy, Sigal; Maayan, Channa; Tsenter, Jeanna; Ofran, Yonah; Goldman, Vladimir; Hiller, Nurit; Karniel, Naama; Schwartz, Isabella (26. 4. 2018). "Characteristics of ataxic gait in familial dysautonomia patients". PLOS ONE. 13 (4): e0196599. Bibcode:2018PLoSO..1396599P. doi:10.1371/journal.pone.0196599. ISSN 1932-6203. PMC 5919612. PMID 29698477.
  10. ^ Dysautonomia Treatment and Evaluation Center Arhivirano 14. 1. 2006. na Wayback Machine
  11. ^ "Sheba Medical Center". Arhivirano s originala, 20. 8. 2019. Pristupljeno 21. 1. 2022.
  12. ^ "San Francisco To Get a Genetics Center - Forward.com". Pristupljeno 2. 11. 2007.
  13. ^ "Archived copy". Arhivirano s originala, 18. 4. 2009. Pristupljeno 2. 4. 2009.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Šablon:Autonomne bolesti

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Porodična_disautonomija&oldid=3496482"