Idi na sadržaj

920.

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa 920)
Godine:

◄◄ | ◄ | 916. | 917. | 918. | 919. | 920. | 921. | 922. | 923. | 924. | ► | ►►

Decenije:

◄ | 890-e | 900-e | 910-e | 920-e | 930-e | 940-e | 950-e | ►

Vijekovi:

◄ | 9. vijek | 10. vijek | 11. vijek | ►

920. u drugim kalendarima
Gregorijanski kalendar920
CMXX
Ab Urbe condita1673
Asirski kalendar5670
Bengalski kalendar327
Berberski kalendar1870
Budistički kalendar1464
Burmanski kalendar282
Bizantijski kalendar6428–6429
Kineski kalendar己卯年 (Zemljani Zec)
3616 ili 3556
    — do —
庚辰年 (Metalni Zmaj)
3617 ili 3557
Koptski kalendar636–637
Diskordijanski kalendar2086
Etiopijski kalendar912–913
Hebrejski kalendar4680–4681
Hindski kalendari
 - Vikram Samvat976–977
 - Šaka Samvat842–843
 - Kali Juga4021–4022
Holocenski kalendar10920
Iranski kalendar298–299
Islamski kalendar307–308
Julijanski kalendar920
CMXX
Korejski kalendar3253
Minguo kalendar992 prije Tajvana
民前992年
Seleukidska era1231/1232 AG
Tajlandski solarni kalendar1462–1463

Godina 920. (CMXX) bila je prijestupna godina koja počinje u subotu u julijanskom kalendaru. Oznaka 920. za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavnom metodom označavanja godina.

Događaji

[uredi | uredi izvor]

Bizantijsko Carstvo

[uredi | uredi izvor]
  • 20. maj: Roman I. Lakapen krunisao je svog sina Kristofa za basileusa od strane konstantinopolskog patrijarha.
  • 9. juli: Konstantinopolski patrijarh, Nikola Mistik, priznao je legitimitet Konstantina VII. Porfirogeneta, a osudio je četvrti brak Leona VI.
  • 17. decembar – Roman I krunisan je za suvladara Bizantijskog Carstva. Dijeli prijestolje sa 15-godišnjim Konstantinom VII (svojim zetom) i gradi alternativnu palatu u Konstantinopolu sa susjednim manastirom u blizini Velike palate. Iako Konstantin zadržava svoju formalnu poziciju prvog na protokolarnoj listi, Roman postaje jedini vladar (sve do 944. godine).[1]

Evropa

[uredi | uredi izvor]
  • Plemići Lotaringije pod Gilbertom, vojvodom od Lorene, pobune se protiv kralja Karla III („Prostodušnog“). Priznaju kralja Henrika I („Ptičara“) za svog suverena. Karlo napada Lotaringiju sve do Pfeddersheima (blizu Wormsa), ali se povlači kada sazna da Henrik mobiliše vojsku za napad na Zapadnofranačko Kraljevstvo.[2]
  • Henrik I osvaja Utrecht (današnja Holandija), koji je bio u posjedu Vikinga 70 godina. Balderik, biskup Utrechta, premješta svoje sjedište iz Deventera u Utrecht (približan datum).
  • Monasi iz Saint-Melainea u Rennesu pobjegli su u Touraine pred pljačkama Normana.[3]

Britanija

[uredi | uredi izvor]
  • Visoki upravitelj Ealdred I, vladar bivšeg kraljevstva Bernicia (Northumbria), i njegov brat Uhtred, podvrgavaju se vrhovnoj vlasti kralja Edvarda Starijeg (približan datum).
  • Velški vladar Hywel Dda ("Dobri") spaja Dyfed i Seisyllwg, osnivajući novo kraljevstvo poznato kao Deheubarth.

Islamsko Carstvo

[uredi | uredi izvor]
  • 20. februar: Abasidski vezir Mu'nis napušta Bagdad i odlazi u Egipat, uz podršku 25 brodova iz sirijske flote iz Tarsa, opremljenih grčkom vatrom, pod komandom evnuha Thamala.[4]
  • 12. mart: Sirijska eskadra uništava fatimidsku flotu u blizini Aboukira.
  • 25. maj: Mu'nis ulazi u Fustat s pojačanjem abasidske vojske.
  • 26. juli — U bici kod Valdejunquere, muslimanske snage emira Abdurahmana III od Kordobe porazile su krišćanske vojske kralja Ordoña II od Leóna i kralja Sanča I od Pamplone. Odlučujuća bitka kod Val de Junquere odvijala se nakon Emirovog preventivnog udara i njegove invazije na gornju dolinu Douro i zauzimanja Osme. Arapska vojska nastavila je prema gornjem Ebru, obnavljajući i popunjavajući garnizone Emevida u regiji.[5]
  • 30. juli: Fatimidski Al-Qaim napušta Aleksandriju i ponovo okupira Fayyum.

Afrika

[uredi | uredi izvor]
  • Zlatno doba Ganskog carstva počinje u Africi (približan datum).
  • Car Taizu iz Kitanskog carstva naređuje usvajanje znakovnog pisma od strane Kitana, što je rezultiralo stvaranjem Kitanskog "Velikog pisma".

920. u temama

[uredi | uredi izvor]

Klimatologija

[uredi | uredi izvor]
  • Muslimanski hroničari u Bagdadu bilježe neuobičajeno hladno ljeto.[6]
  • Adso iz Montier-en-Dera, franački benediktinski opat (umro 992.)
  • Atanazije Atonski, bizantijski monah (približan datum)
  • Dunash ben Labrat, španski jevrejski komentator (umro 990.)
  • Fudživara no Morotada, japanski državnik (umro 969.)
  • Gao Baorong, kralj Nanpinga (Deset kraljevstava) (umro 960.)
  • Goltregoda, franačka grofica i regentka (umro 963.)
  • Guntram "Bogati", osnivač kuće Habsburg (umro 973.)
  • Haakon I, kralj Norveške (približan datum)
  • Hugo od Vermandoisa, franački nadbiskup (umro 962.)
  • Li Džingsui, princ Južnog Tanga (umro 958.)
  • Liu Bin, car Južnog Hana (umro 943.)
  • Liu Šeng, car Južnog Hana (umro 958.)
  • Liutprand od Cremone, lombardijski biskup (umro 972.)
  • Luj IV, kralj Zapadnofranačkog kraljevstva (ili 921.)
  • Megingoz, grof od Gueldersa (približan datum)
  • Menahem ben Saruq, španski jevrejski filolog (umro 970.)
  • Minamoto no Masanobu, japanski plemić (umro 993.)
  • Miró III, grof od Cerdanye i Besalúa (umro 984.)
  • Oliba Cabreta, franački plemić (približan datum)
  • Ratna Pala, kralj Kamarupe (Indija) (umro 960.)
  • Reginar III, franački plemić (približan datum)
  • Rogvolod, knez od Polocka (približan datum)
  • Abdullah Mikali, abasidski guverner
  • Abu Sa'id al-anadi, arapski učenjak
  • Æthelweard, sin Alfreda Velikog (ili 922.)
  • Ahmed ibn Sahl, samanidski guverner
  • Brahma Pala, kralj Kamarupe
  • Georgios I, vladar Makurije (Egipat)
  • Harumiči no Tsuraki, japanski pjesnik
  • Mael Macduach, kralj Hy Fiachracha (Irska)
  • Raymond I, grof od Pallarsa i Ribagorze (Španija)
  • Stefan od Liègea, franački biskup
  • Jang Longjan, kralj Vua (r. 897.)

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Louis Bréhier, Vie et mort de Byzance, Paris, Albin Michel, 1946, 596 p.
  2. ↑ Timothy Reuter (1999). The New Cambridge Medieval History: Volume III, p. 314. ISBN 978-0-521-36447-8.
  3. ↑ Chédeville, Jean Delumeau Histoire des diocèses de France: nouvelle série, Volume 10, Éditions Beauchesne, 1979 (ISSN 0336-0539)
  4. ↑ Heinz Halm The empire of the Mahdi, Partie 1, Volume 26, BRILL, 1996 (ISBN 978-90-04-10056-5)
  5. ↑ Timothy Reuter (1999). The New Cambridge Medieval History: Volume III, p. 675. ISBN 978-0-521-36447-8.
  6. ↑ Domínguez-Castro, Fernando; Vaquero, José Manuel; Marín, Manuela; Gallego, María Cruz; García-Herrera, Ricardo. "How useful could Arabic documentary sources be for reconstructing past climate?" Weather 67(3): 76-82 doi:10.1002/wea.835

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]