Evropski sud za ljudska prava

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Evropski sud za ljudska prava (eng. European Court of Human Rights, fr. Cour europeenne des Droits de l' Homme) je sudska institucija Vijeća Evrope, osnovana 1959. godine, za zaštitu prava i sloboda koje se garantiraju Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (1950).


Sud je postao stalna institucija zaštite ljudskih prava u Evropi 1. novembra 1998. godine, kada je stupio na snagu Protokol 11. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Prije uvođenja ovog protokola, sudsku funkciju je, pored Suda, obavljala i Evropska komisija za ljudska prava (1954). Protokol je ukinuo Komisiju, ali je ona nastavila sa radom do 31. oktobra 1999. godine radi okončanja tekućih postupaka. U prve tri godine samostalnog postojanja Evropskog suda za ljudska prava, broj sporova je uvećan za oko 130%. Tokom 1998. godine bilo je evidentirano 5.979 predmeta, a 2001. godine 13.858.

Pitanje reforme sudskog sistema otvoreno je 2000. godine, pa je Protokol 14. predložen kao mehanizam rasterećenja Suda i unapređenja njegove efikasnosti. Protokol predviđa prijenos nadležnosti s vijeća na suce pojedince, smanjenje broja članova vijeća, pooštravanje uvjeta za pokretanja međunarodnih sporova.

Sjedište Suda nalazi se u Strasbourgu u Francuskoj.

Suci[uredi | uredi izvor]

Suce bira Parlamentarna skupština Vijeća Evrope na vrijeme od 6 godina, a broj sudaca (46) odgovara broju članica Vijeća Evrope.

Organizacija i nadležnost[uredi | uredi izvor]

Organizacija, sastav i nadležnost Suda uređeni su Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Poslovnikom Suda (eng. Rules of Court) , koji je na snazi od 2005. godine.

Sud u punom sastavu bira predsjednika, dva potpredsjednika i predsjednike odjela na vrijeme od tri godine. Predsjednik predstavlja Sud i upravlja sudskom upravom. Na plenarnoj sjednici, suci, shodno ravnopravnoj geografskoj, spolnoj i pravnoj zastupljenosti, formiraju najmanje četiri odjela.

Sud odlučuje u odboru od tri suca, vijeću od sedam sudaca ili Velikom vijeću od 17 sudaca. U sastav odbora ulaze suci istog odjela, a funkcija odbora traje dvanaest mjeseci. Sedmočlano sudsko vijeće čine suci istog odjela i predsjednik odjela. Veliko vijeće se bira na tri godine i sastoji se od 17 sudaca u koje spadaju predsjednik i potpredsjednici suda, predsjednici vijeća i 3 rezervna suca.

Odbori odlučuju o prihvatljivosti predstavke, vijeće o biti spora, a Veliko vijeće o tumačenju Konvencije ili Protokola i o odlukama vijeća neusklađenim sa sudskom praksom. Odluke se donose većinom glasova. Sudac ima pravo na izdvojeno mišljenje ako se u cijelini ili djelomično ne slaže sa većinskom odlukom. Ukoliko su glasovi podijeljeni, glasa se ponovo, a ako se situacija ponovi, odluku donosi predsjednik. Za glasanje u odborima mjerodavna je većina prisutnih sudaca, a za glasanje u vijeću i Velikom vijeću većina od ukupnog broja sudaca. Suzdržavanje od glasanja nije dozvoljeno u konačnom odlučivanju o prihvatljivosti predstavke ili biti pravne stvari.

Postupak[uredi | uredi izvor]

Inicijalni akt za pokretanje spora pred Sudom je predstavka (eng. Application). Predstavke su sredstva kojima se traži zaštita u slučaju kršenja ljudskih prava i sloboda od strane države potpisnice Evropske konvencije o ljudskim pravima i članice Vijeća Evrope.

Individualne predstavke Sudu upućuju pojedinci, grupe osoba ili nevladine organizacije, a međudržavne predstvke zemlje članice Vijeća Evrope. Predstavke se dostavljaju na posebnom formularu, koji sadrži podatke o Sudu, podnosiocu predstavke, državi koja je prekršila obavezu preuzetu Evropskom konvencijom, činjenicama i dokazima kršenja ljudskih prava.

Rasprava je pismena, ali Sud može odlučiti da se vodi usmeni postupak radi izvođenja određenih dokaza. Stranka koja nije u stanju da snosi troškove postupka ima pravo na besplatnu pravnu pomoć. Besplatnu pravnu pomoć osigurava Sud osobi koje priloži dokaze o nedostatku financijskih sredstava za isplatu sudske naknade.

Suđenje se obavlja u sjedištu Suda, u Strasbourgu, s tim što se neke radnje mogu vršiti i izvan sudske zgrade, Strasbourga i Francuske, ukoliko to nalažu potrebe postupka.

Presuda postaje pravnomoćna ako se stranke odreknu zahtjeva za iznošenje predmeta pred Veliko vijeće ili ako, po proteku roka od tri mjeseca, ne zahtjevaju da se predmet uputi Velikom vijeću. Pravnomoćna odluka se objavljuje i proslijeđuje Vijeću ministara Vijeća Evrope koji vrši nadzor nad izvršenjem pravnomoćnih presuda.

Stranka nezadovoljna ishodom sudskog spora, može, u roku od 12 mjeseci, od vijeća zahtjevati tumačenje ili ispitivanje presude. Preispitivanje se može tražiti zbog naknadnog otkrivanja činjenica koje nisu bile poznate Sudu i stranci u vrijeme donošenja odluke, a mogle su bitno uticati na sadržaj meritorne odluke.

Pravnomoćne i izvršne sudske odluke postaju izvor prava, odnosno osnova svih budućih odlučivanja.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: