Polimer

Polimeri su prirodne ili vještačke materije koje se sastoje od velikih molekula sa povezanim serijama ponovljenih jednostavnih monomera, kao što su ostaci aminokiselina naprimjer.^[1]^[2]

Tipovi polimera[uredi | uredi izvor]

Primjeri prirodni polimera su: proteini, celuloza, škrob, nukleinske kiseline i drugi. Veštački polimeri se označavaju j kao sintetske smole. Polimeri su spojevi velike molekulske mase čiji se molekule sastoje od od nekoliko stotina pa do nekoliko hiljada molekula. Ovako velike molekule su tipske makromolekule.

Termoplastični polimeri su: polietilen, polivinilhlorid, polimetilakrilat, polivinilacetat i poliizobutilen.
Termostabilni polimeri su: fenolaldehidi, epoksidi, poliestri, poliuretani i silicijevi organski polimeri.

U polimere se ubrajaju i kaučuk i guma.^[3] ^[4]^[5]

Svojstva[uredi | uredi izvor]

Reakcija dobijanja polimera iz odgovarajućih monomera naziva se polimerizacija. Općenito, struktura polimera je u amorfna, što znači da u okviru ovih supstanci nema pravilan raspored gradivnih jedinica. Modifikacijom polimera, koja se postiže na razne načine, dobija se širok spektar materijala sa općim naziv om plastične mase. Polimere proučava nauka o materijalima.

Sinteza[uredi | uredi izvor]

Makromolekulski spojeve nastaju od monomera na dva načina: polimerizacijom i polikondenzacijom.

Polimerizacija je poseban oblik adicijske u kojoj se spaja veliki broj monomernih molekula, sa višestrukom vezom bez izdvajanja sporednih produkata. Zbog toga monomeri i polimeri imaju isti elementarni hemijski sastav.
Polikondenzacija je u suštini proces supstitucije, kada polimer nastaje uz izdvajanje sporednih produkata, najčešće malih molekula (naprimjer H₂O, NH₃). U polikondenzacij monomeri moraju sadržavati najmanje dvije funkcijske grupe. Produkt polikondenzacije uključuje različit elementarni sastav od polaznih monomera.

Reference[uredi | uredi izvor]

^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th ed.). Oxford University Press
^ Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.
^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London, ISBN 0-12-361811-8.
^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Logo Commonsa

Polymers na Wikimedia Commonsu.

[1] Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.

[2] Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th ed.). Oxford University Press

[3] Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.

[4] Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London, ISBN 0-12-361811-8.

[5] Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]