Polimer

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Struktura polipropilena

Polimeri su prirodne ili vještačke materije koje se sastoje od velikih molekula sa povezanim serijama ponovljenih jednostavnih monomera, kao što su ostaci aminokiselina naprimjer.[1][2][3][4][5][6][7]

Tipovi polimera[uredi | uredi izvor]

Primjeri prirodni polimera su: proteini, celuloza, škrob, nukleinske kiseline i drugi. Veštački polimeri se označavaju j kao sintetske smole. Polimeri su spojevi velike molekulske mase čiji se molekule sastoje od od nekoliko stotina pa do nekoliko hiljada molekula. Ovako velike molekule su tipske makromolekule.

U polimere se ubrajaju i kaučuk i guma.[8] [9][10]

Osobenosti[uredi | uredi izvor]

Reakcija dobijanja polimera iz odgovarajućih monomera naziva se polimerizacija. Općenito, struktura polimera je u amorfna, što znači da u okviru ovih supstanci nema pravilan raspored gradivnih jedinica. Modifikacijom polimera, koja se postiže na razne načine, dobija se širok spektar materijala sa općim naziv om plastične mase. Polimere proučava nauka o materijalima.

Sinteza[uredi | uredi izvor]

Makromolekulski spojeve nastaju od monomera na dva načina: polimerizacijom i polikondenzacijom.

  • Polimerizacija je poseban oblik adicijske u kojoj se spaja veliki broj monomernih molekula, sa višestrukom vezom bez izdvajanja sporednih produkata. Zbog toga monomeri i polimeri imaju isti elementarni hemijski sastav.
  • Polikondenzacija je u suštini proces supstitucije, kada polimer nastaje uz izdvajanje sporednih produkata, najčešće malih molekula (naprimjer H2O, NH3). U polikondenzacij monomeri moraju sadržavati najmanje dvije funkcijske grupe. Produkt polikondenzacije uključuje različit elementarni sastav od polaznih monomera.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
  2. ^ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.
  3. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  4. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  5. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  6. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  7. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press
  8. ^ Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.
  9. ^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London, ISBN 0-12-361811-8.
  10. ^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]