Idi na sadržaj

Id, ego i super-ego

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Metafora ledenog brijega često se koristi za objašnjavanje odnosa između različitih dijelova psihe

Id, ego i super-ego predstavljaju tri međusobno povezana i međudjelujuća dijela psihičkog aparata, opisana u strukturnom modelu psihe Sigmunda Freuda. Ovi pojmovi su teorijski konstrukti koje je Freud koristio kako bi objasnio osnovnu strukturu psihičkog života onako kako se ona ispoljava u psihoanalitičkoj praksi. Freud je koristio njemačke izraze das Es, Ich i Über-Ich, koji doslovno znače ″ono″, ″ja″ i ″nad-ja″. Latinski termini id, ego i super-ego uvedeni su u prijevodima njegovih djela te su ostali u širokoj upotrebi.

Strukturni model uveden je u Freudovom djelu S one strane principa zadovoljstva iz 1920, a dodatno je razrađen i formalizovan u kasnijim djelima, među kojima je i Ego i Id iz 1923. Sigmund Freud razvio je ovaj model kao odgovor na nejasnoće koje su se pojavile u vezi s pojmovima ″svjesno″ i ″nesvjesno″ u njegovom ranijem topografskom modelu psihe.[1][2]

U najširem smislu, id predstavlja nesvjesni skup nagonskih potreba, impulsa i želja koje nisu međusobno usklađene. Super-ego je dio psihe koji sadrži internalizirane društvene norme, pravila i vrijednosti, oblikovane prvenstveno pod utjecajem roditeljskih zahtjeva, zabrana i očekivanja tokom djetinjstva. Ego je psihička instanca koja nastoji uskladiti zahtjeve ida, ograničenja vanjske stvarnosti i moralne zahtjeve super-ega te na osnovu toga usmjerava ponašanje pojedinca.

Objašnjavajući odnos između ega i ida, Sigmund Freud uporedio je ego s jahačem, a id s konjem. Prema toj analogiji, jahač mora obuzdavati i usmjeravati znatno snažniju energiju konja, istovremeno mu povremeno dopuštajući ostvarenje njegovih nagona u granicama onoga što je moguće i prihvatljivo. Na sličan način, ego nastoji upravljati energijama ida i usmjeravati ih prema djelovanju koje je prilagođeno stvarnosti. Freud je stoga smatrao da ego ″ima običaj pretvarati volju ida u djelovanje kao da je riječ o njegovoj vlastitoj volji″.[3]

Historija i prijevod termina

[uredi | uredi izvor]

Izrazi id, ego i super-ego nisu termini koje je koristio sam Sigmund Freud, nego latinizirani oblici koje je uveo njegov prevodilac James Strachey. Freud je u svojim djelima koristio njemačke izraze das Es, das Ich i das Über-Ich,[4] koji doslovno ″ono″, ″ja″ i ″nad-ja″. Zbog toga su ovi pojmovi njemačkim čitaocima bili relativno lako razumljivi i povezani sa svakodnevnim jezikom.

Izraz das Es prvobitno je koristio Georg Groddeck, čije su ideje privukle Freudovu pažnju. U engleskim prijevodima Groddeckovih djela ovaj termin preveden je kao the It (″ono″).[5]

Termin ego preuzet je neposredno iz latinskog jezika, u kojem predstavlja nominativ prvog lica jednine lične zamjenice i doslovno znači ″ja″.

Način na koji su Freudovi termini prevedeni na engleski jezik bio je predmet kritika. Tako je Bruno Bettelheim smatrao da su engleski prijevodi otežali razumijevanje Freudovih ideja jer su svakodnevni i neposredni jezik njegovih originalnih njemačkih tekstova zamijenili formalizovanom stručnom terminologijom.[6]

Id

[uredi | uredi izvor]

Sigmund Freud smatrao je da je id nesvjesni izvor tjelesnih potreba, impulsa i želja, posebno onih povezanih s agresivnošću i seksualnim nagonom.[7] Id djeluje u skladu s principom zadovoljstva — psihičkom načelom usmjerenim ka trenutnom zadovoljenju impulsa i želja.[8]

Freud je id opisivao kao ″tamni, nepristupačni dio naše ličnosti″. Prema njegovom mišljenju, id nije moguće neposredno spoznati, već se o njemu može zaključivati uglavnom na osnovu analize snova i neurotskih simptoma. Budući da djeluje izvan svjesnog iskustva, može se opisati prvenstveno kroz njegov odnos i suprotnost prema egu. Freud je smatrao da id nema organizovanu strukturu niti jedinstvenu volju. Njegovo djelovanje usmjereno je isključivo na zadovoljenje nagona u skladu s principom zadovoljstva.[9] U idu ne postoje logičko rasuđivanje ni pretpostavke koje karakterišu svjesni mentalni život. Suprotstavljeni impulsi mogu postojati istovremeno, bez međusobnog poništavanja, a u njemu ne postoji ništa što bi odgovaralo pojmovima negacije ili vremena. Freud je također isticao da id ne poznaje vrijednosne sudove, moralna načela niti razlikovanje dobra i zla. Prema njegovom shvatanju, id se sastoji od nagonskih ulaganja psihičke energije koja teži neposrednom pražnjenju i zadovoljenju.[9]

Sa razvojnog stanovišta, id prethodi egu. Prema Freudovom shvatanju, id se sastoji od osnovnih nagonskih pobuda koje su prisutne od rođenja, ukorijenjene u tjelesnoj organizaciji pojedinca i vođene isključivo principom zadovoljstva.[10][11] Freud je smatrao da psihički aparat u početku postoji kao nediferencirani id. Tokom razvoja, iz jednog njegovog dijela postepeno se oblikuje strukturirani ego, odnosno doživljaj vlastitog ja kao integrisane cjeline. Za razliku od ida, ego svoje djelovanje ne zasniva samo na principu zadovoljstva, već uzima u obzir i zahtjeve vanjske stvarnosti, odnosno princip realnosti.

Freud je id opisivao kao ″veliki rezervoar libida″, odnosno psihičke energije želje, koja se u psihoanalitičkoj teoriji najčešće povezuje sa seksualnim nagonima.[12] Libido predstavlja energiju životnih nagona, usmjerenih na održavanje, obnavljanje i razvoj života. Kasnije je Freud u svoju teoriju uveo i koncept nagona smrti, za koji je smatrao da teži vraćanju organskog života u neživo stanje.[12] Prema njegovom mišljenju, nagon smrti djelimično se ispoljava kao ″nagon destrukcije″ usmjeren prema vanjskom svijetu i drugim živim bićima, prvenstveno kroz agresivno ponašanje.[12] Budući da id obuhvata sve nagonske impulse, Freud je smatrao da su i destruktivni nagoni i Eros, odnosno životni nagoni, sastavni dijelovi ida.[9]

Ego

[uredi | uredi izvor]
″Ego nije jasno odvojen od ida; njegov donji dio stapa se s njim. Potisnuti sadržaji također se stapaju s idom i predstavljaju njegov dio. Od ega su jasno odvojeni jedino otporima potiskivanja, ali s egom mogu komunicirati posredstvom ida.″ (Sigmund Freud, 1923)

Ego djeluje u skladu s principom realnosti. Njegova funkcija je da obrađuje i organizuje opažaje, misli, sjećanja i snove, povezujući ih u logički koherentne cjeline i usmjeravajući ponašanje pojedinca. Budući da su nagoni ida često u sukobu s moralnim normama, društvenim pravilima i kulturnim zahtjevima,[13][14] ego nastoji usmjeriti nagonsku energiju i omogućiti zadovoljenje nagona na način koji je usklađen sa zahtjevima stvarnosti.[15] Freud je ego opisivao kao posrednika između ida i vanjskog svijeta. U toj ulozi ego pokušava pomiriti nagonske zahtjeve ida sa ograničenjima stvarnosti, pri čemu često racionalizuje ili prikriva nesvjesne impulse ida. Prema Freudu, ego je nerijetko ″primoran prikrivati nesvjesne zahtjeve ida vlastitim racionalizacijama, prikrivati sukobe između ida i stvarnosti te stvarati privid da uvažava zahtjeve stvarnosti čak i onda kada id ostaje nepopustljiv i nepromijenjen″.[9]

Freud je u početku izraz ego koristio za označavanje osjećaja vlastitog ja, ali je kasnije njegovo značenje proširio tako da obuhvati različite psihičke funkcije, uključujući prosuđivanje, toleranciju, provjeru stvarnosti, kontrolu, planiranje, odbrambene mehanizme, sintezu informacija, intelektualno funkcionisanje i pamćenje. U tom smislu, ego predstavlja organizacijsko načelo na kojem se zasnivaju mišljenje i tumačenje stvarnosti.[16]

Prema Freudu, ego je dio ida koji je oblikovan neposrednim utjecajem vanjskog svijeta. Za razliku od ida, koji sadrži nagonske strasti i impulse, ego predstavlja ono što se može nazvati razumom i zdravim razumom. Freud je odnos između ega i ida ponovo ilustrovao metaforom jahača i konja. Kao što jahač mora obuzdavati i usmjeravati snažnijeg konja, tako i ego nastoji upravljati energijama ida. Međutim, za razliku od jahača koji koristi vlastitu snagu, ego se pri tome služi energijom koju posuđuje od ida.[12] Freud je također smatrao da ego istovremeno služi ″trojici strogih gospodara″: vanjskom svijetu, super-egu i idu.[9] Njegova osnovna zadaća jeste održavanje ravnoteže između nagonskih zahtjeva ida, ograničenja koja nameće stvarnost i moralnih zahtjeva superega. U tom smislu, ego je usmjeren na samoodržavanje, nastojeći nagonske impulse ida zadržati u granicama koje su prilagođene stvarnosti i prihvatljive superegu.

Prema Freudu, ego se nalazi između suprotstavljenih zahtjeva ida, superega i vanjske stvarnosti te nastoji održati ravnotežu među njima. Takav položaj čini ga izloženim različitim oblicima anksioznosti: realističkoj, moralnoj i neurotskoj. Realistička anksioznost povezana je s opasnostima iz vanjskog svijeta, moralna proizlazi iz zahtjeva super-ega, dok neurotska nastaje kao posljedica pritiska nagonskih impulsa ida.[9] Freud je smatrao da ego često pokušava ublažiti sukobe između ida i stvarnosti prikrivajući ili preoblikujući određene aspekte realnosti. Istovremeno, super-ego kontroliše njegovo djelovanje i reaguje osjećajima krivice, anksioznosti i manje vrijednosti kada procijeni da ego nije postupio u skladu s internalizovanim moralnim normama.

Kako bi se nosio s unutrašnjim konfliktima i anksioznošću, ego koristi odbrambene mehanizme. Njihova funkcija je smanjenje psihičke napetosti i anksioznosti tako što prikrivaju, preoblikuju ili usmjeravaju impulse koji se doživljavaju kao prijeteći.[17] Među odbrambenim mehanizmima koje je opisao Sigmund Freud nalaze se poricanje, pomjeranje, intelektualizacija, maštanje, kompenzacija, projekcija, racionalizacija, reaktivna formacija, regresija, potiskivanje i sublimacija. Freudova kćerka, Anna Freud, dodatno je proširila teoriju odbrambenih mehanizama opisujući poništavanje, supresiju, disocijaciju, idealizaciju, identifikaciju, introjekciju, preokretanje, somatizaciju, cijepanje i supstituciju kao dodatne načine psihološke odbrane.

U dijagramu koji prikazuje strukturni i topografski model psihe, ego je predstavljen kao instanca koja se jednim dijelom nalazi u svjesnom, jednim dijelom u predsvjesnom, a jednim dijelom u nesvjesnom području psihe. Prema tom prikazu, približno polovina ega pripada svjesnom, četvrtina predsvjesnom, a četvrtina nesvjesnom dijelu psihe.

Super-ego

[uredi | uredi izvor]

Super-ego predstavlja dio psihe koji odražava internalizaciju društvenih normi, moralnih pravila i kulturnih vrijednosti. Ovi sadržaji prvenstveno se usvajaju od roditelja, ali i od drugih autoriteta te šire kulturne sredine. Sigmund Freud razvio je koncept super-ega nadovezujući se na ranije pojmove ego-ideala i posebne psihičke instance koja kontroliše ostvarivanje ego-ideala i djeluje kao ono što nazivamo savješću.[12] Freud je smatrao da se super-ego razvija kroz identifikaciju s roditeljima. Tokom razvoja, on ne usvaja samo roditeljske norme i vrijednosti nego i utjecaje drugih osoba koje preuzimaju roditeljsku ulogu, kao što su odgajatelji, nastavnici i uzori koje pojedinac idealizuje.

Dječiji super-ego zapravo nije izgrađen prema uzoru na roditelje, nego prema uzoru na super-ego roditelja. Sadržaji koji ga ispunjavaju isti su, te on postaje nosilac tradicije i vrijednosnih sudova koji se na taj način prenose s generacije na generaciju.[9]

Super-ego teži savršenstvu.[17] On predstavlja dio strukture ličnosti, uglavnom, ali ne u potpunosti nesvjestan, koji obuhvata ego-ideal, moralne i duhovne ciljeve pojedinca, kao i psihičku instancu koja se najčešće naziva savješću. Savjest kritikuje, procjenjuje i ograničava izražavanje nagona, fantazija, osjećaja i postupaka. U tom smislu, super-ego djeluje suprotno idu. Dok id teži neposrednom zadovoljenju nagonskih potreba, super-ego predstavlja internalizovani mehanizam koji nastoji usmjeriti ego prema ponašanju koje je prihvatljivo sa stanovišta društvenih i moralnih normi.[18]

Razvoj ega i super-ega povezan je s dva važna faktora: djetetovom bespomoćnošću i razrješenjem Edipovog kompleksa.[19] Kod dječaka se super-ego formira tokom razrješenja Edipovog kompleksa, kroz proces identifikacije s ocem. Do toga dolazi nakon odustajanja od majke kao objekta ljubavi, uslijed straha od kastracije. Freud je smatrao da super-ego zadržava osobine očinske figure te da njegova snaga zavisi od intenziteta Edipovog kompleksa i načina na koji je on razriješen. U tom kontekstu navodi:

Super-ego zadržava karakter oca, a što je Edipov kompleks bio snažniji i što je brže podlegao potiskivanju (pod utjecajem autoriteta, religijskog odgoja, školovanja i čitanja), to će kasnije dominacija super-ega nad egom biti stroža – u obliku savjesti ili možda nesvjesnog osjećaja krivice.[20]

U djelu Ego i id Freud opisuje ego-ideal kao instancu koja se odlikuje strogošću i sklonošću nametanju zahtjeva pojedincu. Prema njegovom mišljenju, oblikovanje super-ega usko je povezano s načinom na koji dijete doživljava roditelje tokom ranog razvoja. Budući da dijete u najranijim godinama roditelje doživljava kao izuzetno moćne i autoritativne figure, upravo ta rana iskustva imaju presudan utjecaj na formiranje super-ega.

...ne treba zaboraviti ni to da dijete različito procjenjuje svoje roditelje u različitim razdobljima života. U vrijeme kada Edipov kompleks ustupa mjesto super-egu, roditelji su za dijete gotovo veličanstvene figure. Kasnije, međutim, gube veliki dio te idealizovane slike. Tada dolazi i do identifikacije s roditeljima kakvi se doživljavaju u tom kasnijem periodu, a te identifikacije redovno značajno doprinose oblikovanju karaktera. Međutim, one utječu samo na ego i više ne djeluju na super-ego, koji je već oblikovan najranijim roditeljskim slikama.

– Nova uvodna predavanja iz psihoanalize[9]

Kada dijete doživljava roditelja kao suparnika ili autoritativnu figuru, ono se suočava s osjećajem zabrane i obaveze koji Freud opisuje kao diktatorsko ″Moraš″. Taj osjećaj povezan je s roditeljskim imagom, odnosno unutrašnjom psihičkom predstavom roditelja.[21] Prema psihoanalitičkoj teoriji, utjecaj roditeljskog imaga može se ispoljavati na različitim nivoima psihoseksualnog razvoja, uključujući autoerotsku, narcističku, analnu i falusnu fazu.[22] Odnosi uspostavljeni u tim razvojnim fazama povezani su s formiranjem različitih obrazaca emocionalnih i agresivnih impulsa, koji imaju važnu ulogu u razvoju ličnosti.[23]

Koncept Edipovog kompleksa, koji se prema Freudu internalizira u super-egu i koji je povezao s hipotetičkim ubistvom praoca darvinističke horde od strane njegovih sinova, bio je predmet kritika zbog navodnog seksizma. Freud je razvoj super-ega povezao sa strahom od kastracije i identifikovanjem s ocem, smatrajući da se taj proces kod dječaka i djevojčica odvija različito zbog anatomskih razlika. Zbog toga je tvrdio da se super-ego kod žena ne razvija na isti način kao kod muškaraca te da je prosuđivanje kod žena češće pod utjecajem osjećaja privrženosti ili neprijateljstva nego straha od kastracije, koji je prema njegovoj teoriji imao ključnu ulogu u razvoju super-ega kod muškaraca.[24]

Ovakva tumačenja kasnije su često kritikovana kao rodno pristrasna. Ipak, Freud je naknadno ublažio vlastito stajalište ističući da većina muškaraca također ne odgovara u potpunosti idealizovanom modelu muškosti. Smatrao je da svaka osoba, bez obzira na spol, u sebi objedinjuje i muške i ženske osobine, koje je opisivao kao općeljudske karakteristike.[24]

Psihički aparat

[uredi | uredi izvor]
Freudov strukturni ili troinstancijski model psihe, zasnovan na metafori jahača i konja. Ljudska glava simbolizuje ego, a životinja id. Libidna energija proizlazi iz ida i usmjerava se prema psihičkim procesima spoznaje i tjelesnom djelovanju. Ego putem opažanja, prosuđivanja i kontrole ponašanja nastoji zadovoljiti zahtjeve ida, dok super-ego internalizuje iskustva i društvene norme stečene tokom djetinjstva. Kada su zahtjevi super-ega u skladu s nagonima ida, pojedinac postiže psihičku ravnotežu. Freud je smatrao da granice između svjesnog i nesvjesnog nisu oštro određene, što je izrazio poznatom formulacijom: ″Gdje je bio id, treba da nastane ego.″[3][25]

Kako bi prevladao poteškoće u razumijevanju psihičkih procesa, Sigmund Freud razvio je koncept ″metapsihologije″, koji je Jacques Lacan opisao kao tehničku razradu modela psihe.[26] U okviru tog pristupa Freud je psihički aparat prikazao kao sistem sastavljen od tri međusobno povezane instance: ida, ega i super-ega. Id je smatrao izvornom psihičkom strukturom iz koje se tokom razvoja diferenciraju ego i super-ego. Pokretačku snagu psihičkog života predstavlja libido, energija nagona koju je Freud dovodio u vezu s Platonovim Erosom.[27][28]

Freud je smatrao da se psihički procesi mogu proučavati iz više perspektiva, uključujući topografski, dinamički i ekonomski aspekt. Vjerovao je da će takav metapsihološki okvir omogućiti usklađivanje psihoanalize s biologijom i evolucijskom teorijom te pružiti naučnu osnovu za razumijevanje mentalnog zdravlja i psihičkog razvoja. U tom kontekstu razvio je teoriju psihoseksualnog razvoja kroz oralnu, analnu i genitalnu fazu.[29]

Važno mjesto u Freudovim kasnijim razmatranjima zauzima hipoteza o pračoporu, koju je izložio u djelu Totem i tabu. Prema toj pretpostavci, najranije ljudske zajednice bile su organizovane oko dominantnog oca koji je imao monopol nad ženama. Nakon njegovog nasilnog uklanjanja, sinovi su uspostavili nova pravila zajedničkog života, uključujući zabranu incesta i različite moralne norme. Freud je smatrao da su iz takvih procesa postepeno nastali osnovni oblici društvene organizacije, moralnosti i religije. Ova hipoteza povezana je i s njegovim tumačenjem Edipovog kompleksa, porijekla totemizma te kasnijim razmatranjima kulture i civilizacije.[30][13]

Međutim, Freud je pred kraj života naglašavao da su takve rekonstrukcije rane ljudske historije ostale hipotetičke. U djelu Mojsije i monoteizam ukazao je na nedostatak empirijskih saznanja o ponašanju primata i ranim oblicima ljudske društvene organizacije, zbog čega njegove pretpostavke o pračoporu nije bilo moguće neposredno potvrditi ili opovrgnuti.[31] Ipak, smatrao je da vrijednost jedne hipoteze ne zavisi isključivo od neposredne provjerljivosti, nego i od njene sposobnosti da poveže i objasni različite pojave u novim područjima istraživanja.[28]

Strukturni model i neuropsihoanaliza

[uredi | uredi izvor]
Tri instance Freudovog strukturalnog modela, kombinovane s nalazima moderne neurologije

Freudova osnovna metapsihološka pretpostavka bila je da se psihički život, sa svojim potrebama, sviješću i pamćenjem, može posmatrati kao psihički aparat kojem se mogu pripisati ″prostorna rasprostranjenost i sastavljenost od više dijelova″, te čije je mjesto smješteno u mozgu, odnosno nervnom sistemu.[32]

Razvoj savremenih neuroloških metoda omogućio je posmatranje bioelektrične aktivnosti neurona u živom mozgu.[33] Takva istraživanja doprinijela su boljem razumijevanju moždanih područja povezanih s osnovnim potrebama i nagonima, poput potrebe za hranom ili tjelesnim kontaktom, kao i regija odgovornih za složene procese svjesnog mišljenja, koji se najčešće povezuju s funkcijama frontalnog režnja. Istovremeno, utvrđeno je da su pojedini dijelovi mozga specijalizovani za pohranjivanje i obradu pamćenja, što pojedini autori dovode u vezu s funkcijama koje je Freud pripisivao super-egu.

Za ovakvo shvatanje značajno je bilo Freudovo djelo Nacrt naučne psihologije, napisano 1895. U njemu je iznio pretpostavku da se iskustva pohranjuju u neuronskoj mreži putem trajnih promjena nastalih nakon određenog događaja. Iako je Freud ubrzo napustio ovaj pokušaj povezivanja psihologije i neurofiziologije, te rukopis nije objavio za života, on predstavlja jedan od prvih pokušaja objašnjenja psihičkih procesa na osnovu funkcionisanja nervnog sistema.[34] Spoznaje o neuronskim procesima koji omogućavaju trajno pohranjivanje iskustava u mozgu pripadaju području fiziologije i neuronauke. Takva istraživanja usmjerena su na objašnjavanje mehanizama nastanka i pohranjivanja tragova pamćenja, dok se psihoanaliza prvenstveno bavi pitanjem odnosa između svjesnih i nesvjesnih psihičkih procesa. Prema Freudu, svijest je neposredno dostupna iskustvu, ali se ne može u potpunosti objasniti fiziološkim procesima. Smatrao je da se o psihičkom životu sa sigurnošću mogu utvrditi dvije činjenice: postojanje mozga i nervnog sistema kao njegovog biološkog osnova te postojanje svjesnih iskustava. Između ta dva pola postoje brojne pojave koje se mogu lokalizovati i proučavati, ali samo njihovo neurološko smještanje ne pruža potpuno objašnjenje prirode svijesti.[29]

Prednosti strukturnog modela

[uredi | uredi izvor]

U svom ranijem, ″topografskom modelu″ psihe Freud je razlikovao tri psihička sistema: svjesno, predsvjesno i nesvjesno. Svjesno obuhvata sadržaje koji su u određenom trenutku prisutni u svijesti, uključujući informacije koje dolaze iz vanjskog okruženja i unutrašnjih psihičkih procesa. Predsvjesno sadrži sadržaje koji trenutno nisu prisutni u svijesti, ali mogu postati svjesni bez većih poteškoća. Nesvjesno obuhvata ideje, želje i impulse koji su potiskivanjem učinjeni nedostupnim svijesti. Uvođenjem ″strukturnog modela″ Freud je nastojao prevazići ograničenja topografskog prikaza psihe. Smatrao je da pojam nesvjesnog ne treba koristiti samo za označavanje posebnog psihičkog područja, nego i za opisivanje procesa koji djeluju unutar različitih dijelova psihičkog aparata. Zbog toga je koncept nesvjesnog kao zasebnog sistema djelimično zamijenio pojmom ida, koji predstavlja izvor nagona i psihičke energije.[9] Za razliku od topografskog modela, koji psihu dijeli na svjesno, predsvjesno i nesvjesno, strukturni model razlikuje id, ego i super-ego. Ove instance ne odgovaraju direktno pojedinim nivoima svijesti, jer svaka od njih može sadržavati svjesne, predsvjesne i nesvjesne elemente. Na taj način strukturni model presijeca raniju podjelu na ″svjesno″ i ″nesvjesno″ te omogućava složenije objašnjenje psihičkog funkcioniranja.

Freud je razvio strukturni model psihe jer je smatrao da omogućava precizniji i složeniji prikaz psihičkog funkcionisanja od ranijeg topografskog modela. Prema tom shvatanju, sadržaji ida su prvenstveno nesvjesni, iako neki sadržaji mogu postati nesvjesni i naknadnim procesom potiskivanja. Nasuprot tome, sadržaji ega, poput mišljenja i percepcije, kao i sadržaji super-ega, uključujući savjest, vrijednosti i sjećanja, mogu djelovati na svjesnom, predsvjesnom i nesvjesnom nivou. Freud je smatrao da novi model omogućava naučno osnovanije opisivanje strukture i funkcija psihičkog aparata, kako kod psihički zdravih osoba tako i kod osoba s mentalnim poremećajima. Zbog toga je strukturni model smatrao korisnim dijagnostičkim okvirom za razumijevanje različitih oblika psihopatologije. U tom kontekstu Freud je tvrdio da se pojedini psihički poremećaji mogu razumjeti kao posljedica sukoba između različitih psihičkih instanci. Tako transferne neuroze proizlaze iz sukoba između ega i ida, narcističke neuroze iz sukoba između ega i super-ega, dok psihoze nastaju kao posljedica sukoba između ega i vanjske stvarnosti.[29]

Iako je uveo nove psihičke instance – id, ego i superego – Freud ih nije posmatrao kao potpuno odvojene od svojih ranijih koncepata. Naprotiv, one su bile usko povezane s prethodnim teorijskim formulacijama. Tako je id u velikoj mjeri odgovarao onome što je ranije nazivao sistemskim nesvjesnim, dok je super-ego predstavljao daljnji razvoj pojmova savjesti i idealnog ega.[35]

Freud pritom nije odbacio ni svoju raniju podjelu psihe na svjesno, predsvjesno i nesvjesno. Međutim, naglašavao je da se topografski i strukturni model ne podudaraju u potpunosti. Drugim riječima, tri nivoa svijesti ne odgovaraju direktno trima psihičkim instancama, jer svaka od njih može sadržavati svjesne, predsvjesne i nesvjesne elemente. Zbog toga je Freud smatrao da odnos između nivoa svijesti i psihičkih instanci nije jednostavan niti strogo određen, nego predstavlja složenu mrežu međusobno povezanih funkcija i procesa.[9]

Metafora ledenog brijega, koju je predložio G. Stanley Hall, vizuelno prikazuje odnos između ida, ega i super-ega u Freudovom strukturnom modelu psihe te svjesnog i nesvjesnog u njegovom topografskom modelu. Prema toj metafori, cjelokupni id, kao i dijelovi ega i superega, nalaze se ispod površine vode i predstavljaju nesvjesni dio psihe. Iznad površine prikazani su samo oni dijelovi ega i superega koji pripadaju području svijesti.[7]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Bullock, Alan; Trombley, Stephen, ured. (1999). The New Fontana Dictionary of Modern Thought (jezik: engleski) (3. izd.). London: HarperCollins Publishers. ISBN 978-0-00-255869-3. Pristupljeno 10. 6. 2026.
  2. ↑ Freud, Sigmund (1920). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Volume XVIII (1920–1922): Beyond the Pleasure Principle, Group Psychology and Other Works (PDF) (jezik: engleski). London: The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis. Pristupljeno 10. 6. 2026.
  3. 1 2 Freud, Sigmund (1966). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Volume XIX (1923–1925): The Ego and the Id and Other Works (jezik: engleski). Preveo James Strachey. London: The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  4. ↑ Laplanche, Jean; Pontalis, J.-B. (1974). The Language of Psycho-Analysis (jezik: engleski). Preveo Donald Nicholson-Smith. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-01105-0. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  5. ↑ Groddeck, Georg (1928). The Book of the It: Psychoanalytic Letters to a Friend (jezik: engleski). New York: Nervous and Mental Disease Publishing Company. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  6. ↑ Symington, Neville (2018). Narcissism: A New Theory (PDF) (jezik: engleski). London: Routledge. ISBN 978-1-85575-047-0. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  7. 1 2 Martin, G. Neil; Carlson, Neil R.; Buskist, William (2010). Psychology (PDF) (jezik: engleski) (4. izd.). Harlow, Essex: Pearson Education Limited. ISBN 978-0-273-72011-9. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  8. ↑ Schacter, Daniel L.; Gilbert, Daniel T.; Wegner, Daniel M. (2009). Psychology (jezik: engleski) (2. izd.). New York City: Worth Publishers. ISBN 978-1-4292-3719-2. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  9. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Freud, Sigmund (1933). New Introductory Lectures On Psycho-analysis (jezik: engleski). New York: Carlton House. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  10. ↑ Lapsley, Daniel K.; Stey, Paul C. (2012). "Id, Ego, and Superego" (PDF). u Ramachandran, V. S. (ured.). Encyclopedia of Human Behavior (jezik: engleski) (2. izd.). San Diego: Academic Press. str. 393–399. doi:10.1016/B978-0-12-375000-6.00199-3. ISBN 978-0-08-096180-4. Arhivirano s originala (PDF), 13. 12. 2016. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  11. ↑ Freud, Sigmund (1949). An Outline of Psycho-Analysis (jezik: engleski). London: The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  12. 1 2 3 4 5 Freud, Sigmund (1984). Richards, Angela (ured.). On Metapsychology: The Theory of Psychoanalysis. The Pelican Freud Library (jezik: engleski). 11. Preveo James Strachey. Harmondsworth: Penguin Books. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  13. 1 2 Freud, Sigmund (1930). Das Unbehagen in der Kultur (jezik: njemački). Wien: Internationaler Psychoanalytischer Verlag. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  14. ↑ Freud, Sigmund (1927). Die Zukunft einer Illusion (jezik: njemački). Wien / Leipzig / Zürich: Internationaler Psychoanalytischer Verlag. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  15. ↑ Noam, Gil G.; Hauser, Stuart T.; Santostefano, Sebastiano; Garrison, William; Jacobson, Alan M.; Powers, Sally I.; Mead, Merrill (1984). "Ego Development and Psychopathology: A Study of Hospitalized Adolescents". Child Development (jezik: engleski). 55 (1): 184–194. doi:10.1111/j.1467-8624.1984.tb00283.x. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  16. ↑ Snowden, Ruth (2005). Freud (jezik: engleski). London: Teach Yourself. ISBN 978-0-340-88402-7. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  17. 1 2 Myers, David G. (2015). Psychology in Modules (jezik: engleski). New York: Worth Publishers, A Macmillan Education Imprint. ISBN 978-1-4641-6752-2. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  18. ↑ Calian, Florian (2012). Plato's Psychology of Action and the Origin of Agency (jezik: engleski). L'Harmattan. str. 17–19. ISBN 978-963-236-587-9. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  19. ↑ Sedat, Jacques (2005). Freud (jezik: engleski). New York: Other Press. ISBN 978-1-59051-168-8. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  20. ↑ Freud, Sigmund (1927). The Ego and the Id (jezik: engleski). Prevod: Riviere, Joan. London: The Hogarth Press & The Institute of Psycho-Analysis. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  21. ↑ "APA Dictionary of Psychology: Imago" (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  22. ↑ Pederson, Trevor C. (2015). The Economics of Libido: Psychic Bisexuality, the Superego, and the Centrality of the Oedipus Complex (jezik: engleski). Karnac Books. ISBN 9781781814376. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  23. ↑ Hommel, Bernhard (2019-10-01). "Affect and control: A conceptual clarification". International Journal of Psychophysiology (jezik: engleski). 144: 1–6. doi:10.1016/j.ijpsycho.2019.07.006. hdl:1887/81987. ISSN 0167-8760. PMID 31362029. S2CID 198998249. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  24. 1 2 Freud, Sigmund (1977). On Sexuality: Three Essays on the Theory of Sexuality and Other Works (jezik: engleski). Harmondsworth; New York: Penguin Books. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  25. ↑ Freud, Sigmund (1933). Neue Folge der Vorlesungen zur Einführung in die Psychoanalyse. Kleinoktavausgabe (jezik: njemački). Wien: Internationaler Psychoanalytischer Verlag. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  26. ↑ Lacan, Jacques (1988). Miller, Jacques-Alain (ured.). The Seminar of Jacques Lacan: Book 1: Freud's Papers on Technique 1953-1954 (jezik: engleski). Preveo John Forrester. New York / London: W. W. Norton & Company. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  27. ↑ Plato (2008). Howatson, M. C.; Sheffield, Frisbee C. C. (ured.). The Symposium (jezik: engleski). Prevela M. C. Howatson. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-68298-5. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  28. 1 2 Freud, Sigmund (1921). Massenpsychologie und Ich-Analyse (jezik: njemački). Wien / Leipzig / Zürich: Internationaler Psychoanalytischer Verlag. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  29. 1 2 3 Freud, Sigmund (1948). Gesammelte Werke. Chronologisch geordnet. XIV. Band. Werke aus den Jahren 1925-1931 (jezik: njemački). London: Imago Publishing Co. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  30. ↑ Freud, Sigmund (2004). Totem and Taboo (jezik: engleski). Preveo James Strachey. London / New York: Routledge (Taylor & Francis e-Library). ISBN 0-203-16470-9. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  31. ↑ Freud, Sigmund (1939). Der Mann Moses und die monotheistische Religion: Drei Abhandlungen (jezik: njemački). Amsterdam: Verlag Allert de Lange. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  32. ↑ Freud, Sigmund (2010). Abriss der Psychoanalyse. Reclams Universal-Bibliothek (jezik: njemački). Stuttgart: Reclam. ISBN 978-3-15-018728-9. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  33. ↑ Solms, Mark; Turnbull, Oliver H. (2011). "What Is Neuropsychoanalysis?". Neuropsychoanalysis (jezik: engleski). 13 (2): 133–145. doi:10.1080/15294145.2011.10773670. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  34. ↑ Freud, Sigmund (1966). "Project for a Scientific Psychology". u Strachey, James (ured.). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Volume III (1893-1899): Early Psycho-Analytic Publications (PDF) (jezik: engleski). Originalno napisano 1895. godine. London: Hogarth Press. str. 347–445. Pristupljeno 11. 6. 2026.
  35. ↑ Richards, Angela (1984). "Editor's Introduction". On Metapsychology: The Theory of Psychoanalysis. The Penguin Freud Library (jezik: engleski). 11. Harmondsworth: Penguin Books. Pristupljeno 11. 6. 2026.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Id,_ego_i_super-ego&oldid=3899732"