Imunski odgovor

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Imunski odgovor predstavlja fiziološki odgovor organizma koji započinje aktivacijom imunog sistema prispjelim antigenom, a uključuje (korisni) imunitet na patogene mikroorganizme, naprimjer, ali i štetni (auto)imunitet na vlastite antigene, alergije i '(auto)transplantate.[1]

Imunska reakcija se ispoljava u interakciji specifičnog antigena i odgovarajućeg antitijela. Opća svojstvenost antigena, prema tome, jest sposobnost iniciranja produkcije antitijela i vezivanja za njih. Potpuni antigeni posjeduju oba svojstva, a nepotpuni isključivo reagiraju s antitijelima. Prema porijeklu, antigene dijelimo u prirodne (proteini, polisaharidi, mukopolisaharidi, izvjesni liposaharidi itd.) i sintetičke (poliaminokiseline: polifenilalanin, politriptofan itd.).[2][1][3][4]

U imuni odgovor organizma poglavito su uključeni T– i B–limfociti i makrofagi. T–ćelije produciraju limfokine koji utiču na aktivnost drugih ćelija organizma–domaćina, dok B–limfociti sazrijevaju do produkcije imunoglobulina ili antitijela koji inter–reaguju sa različitim antigenima. Makrofagi "procesuiraju" antigene do imunogenih jedinica koje, s jedne strane, stimuliraju sazrijevanje B–limfocita u plazmocite koje produciraju antitijela, a, s druge, podstiču oslobađanje limfokina iz T– ćelija.

Komplement je grupa "normalnih" serumskih proteina koji potpomažu imunitet organizma, a aktivirani su reakcijom antigen antitijelo. [Već prvi kontakt organizma sa antigenom izaziva senzibilizaciju i pobuđuje primarni imuni odgovor. Ponovni kontakt senzibiliziranog organizma s istim antigenom, čak i na vremenskoj distanci od nekoliko sedmica, mjeseci ili godina, rezultira bržom i intenzivnijom reakcijom koja je okarakterizirana kao sekundarni imuni odgovor (poznat i kao anamnestička reakcija ili "booster" – pojačani odgovor). Sekundarni imuni odgovor se prati mjerenjem nivoa cirkulirajućih antitijela u serumu. Imuni odgovor je moguće prenijeti iz senzibiliziranih u nesenzibilizirane jedinke preko seruma ili ćelija. Za imuni odgovor bitno je naglasiti da je visoko specifičan za pobuđujući antigen te da je, u normalnim okolnostima, usmjeren samo na strane (nevlastite) antigene.

Proces[uredi | uredi izvor]

Proizvedena antitijela u imunom procesu (imunoantitijela) će trajno reagirati sa provocirajućim antigenom svaki puta kada se on pojavi u organizmu ili ako se antigen i specifična antitijela izmiješaju u epruveti. Ponekad su antitijela permanentno prisutna i bez invazije odgovarajućeg antigena (npr., u ABO sistemu krvnih grupanormoantitijela).

Općenito uzevši, registrirano je više specifičnih oblika reakcije antigen – antitijelo, a koji se tretiraju kao sekundarne manifestacije istoznačnog osnovnog fenomena. Kada se kao antigen javlja određeni dio ćelije, ova reakcija izaziva njegovu aglutinaciju (sljepljivanje, zgrušavanje) ili lizu (razgradnju). Ponekad se takva reakcija može detektirati i taloženjem (precipitacijom), što je relativno česta pojava. Pored toga, u imunim reakcijama se javljaju i neutralizacija (inaktivacija toksičnih antigena) i opsonizacija (povećavanje osjetljivosti antigena na fagocitozu, specijalnim imunim tijelima – opsoninima). Prema tome, na osnovu izloženog, možemo rezimirati da se imunitet organizma definira kao stanje otpornosti na određenu bolest (ili stranu organsku supstancu) koja se realizira putem imunog sistema (T– i B–limfociti i njihovi proizvodi: limfokini i imunoglobulini). Aktivni imunitet se razvija u organizmu kao rezultat imunog odgovora na specifični antigen. Pasivni imunitet je stečeni imunitet koji se ostvaruje injekcijom antitijela ili imunoćelija porijeklom iz drugog organizma. Za potpunije razumijevanje prirode i razvoja imuniteta, između ostalog, neophodno je i poznavanje još nekoliko temeljnih procesa i pojava, odnosno već pomenutih i drugih pojmova koji ih definiraju.[1]

Odbrambena svojstva leukocita zasnivaju se na fagocitozi. Taj fenomen se ogleda u sposobnosti da prilikom prve invazije određenog antigena prvo reagiraju fagocitarne ćelije – neutrofilni granulociti i monociti, koje intracelularno razlažu prispjele antigene. Budući da se na istovjetan način eliminiraju svi antigeni, ovaj proces je označen kao nespecifična imuna reakcija. U daljem razvoju imunog odgovora, pomenutim fagocitima se pridružuju i limfociti koji kontaktno reagiraju s dijelovima fagocitiranog antigena i skupa sa spomenutim fagocitima luče niz aktivnih supstanci (kina). Pritom fagociti i limfociti djeluju interaktivno i stimuliraju blastnu transformaciju limfocita. Blasti su relativno male ćelije s izrazito visokim mitotskim indeksom. Njihovom ubrzanom diobom u limfnim organima se ostvaruju uvjeti za nastanak ekskluzivnih antitijela za diferenciranu eliminaciju određenih antigena, tj. javljaju se specifične imune reakcije.[1]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Hadžiselimović R, Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.
  2. ^ Rieger R., Michaelis A., Green M. M. (1991): Glossary of Genetics and Cytogenetics – Classical and Molecular. Springer–Verlag , Berlin.
  3. ^ Litwin S. D. (1989): Human immunogenetics: basic principles and clinical relevance. Dekker, New York.
  4. ^ Rosen F. S., Steiner L. A., Unanue E. R. (1989): Macmillan Dictionary of Imunology. The Macmillan Press, London and Blasingstoke, London.