Opći izbori u Crnoj Gori 1992/1993.

Opći izbori u Crnoj Gori 1992/1993.

20. decembar 1992. (prvi krug) 10. januar 1993. (drugi krug)
Izlaznost	68,95% (prvi krug) 59,11% (drugi krug)
Predsjednik Crne Gore
Kandidat Momir Bulatović Branko Kostić Stranka DPS nezavisni Broj glasova 158.722 92.045 Postotak 63,29% 36,71%
Skupština Crne Gore
Stranka Lider % Mandati +/– Demokratska partija socijalista Momir Bulatović 43,78 46 −37 Narodna stranka Novak Kilibarda 13,08 14 +1 Liberalni savez Crne Gore Slavko Perović 12,40 13 Nova Stranka srpskih radikala Duško Sekulić 7,76 8 Nova Socijaldemokratska partija Miodrag Marović 4,53 4 Nova Ovo je spisak stranaka koje su osvojile mandate. Pogledajte konačne rezultate ispod. Premijer prije izbora Premijer nakon izbora Milo Đukanović (DPS) Milo Đukanović (DPS)

Opći izbori u Crnoj Gori, u to vrijeme konstitutivnoj republici Jugoslavije, održani su 20. decembra 1992. Drugi krug predsjedničkih izbora održan je 10. januara 1993. Izbori su smatrani referendumom o nezavisnosti Crne Gore, a pobijedila je tadašnja srpsko-crnogorska unionistička stranka lijevog centra Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS), koja se također zalagala za veću autonomiju unutar federacije sa Srbijom. Na predsjedničkim izborima pobijedio je lider DPS-a Momir Bulatović, koji je u drugom krugu osvojio 63% glasova. Rezultat parlamentarnih izbora bila je pobjeda DPS-a, koja je naslijedila vladajući Savez komunista Crne Gore. DPS je osvojio 46 od 85 poslaničkih mjesta.

Pozadina

Raspad Jugoslavije postavio je nove granice na crnogorskoj političkoj sceni. Savez komunista Crne Gore formalno je promijenio svoj identitet i promijenio ime u Demokratsku partiju socijalista. Nakon što je predsjednik DPS-a, Momir Bulatović, u početku pokazao podršku Carringtonovom mirovnom planu iz 1991, Borisav Jović i Slobodan Milošević pozvali su ga u Beograd, a kasnije su ga nagovorili da odustane od svoje obaveze prema Carringtonu. Kao rezultat toga, Bulatović više nije težio ka crnogoskoj nezavisnosti po Carringtonovom modelu i pristao je na održavanje referenduma o nezavisnosti 1992. Iako je postojao bojkot među onima koji su željeli nezavisnost, crnogorski glasači su se odlučili za ostanak u Jugoslaviji. Uprkos tome, Bulatovićeva kratka podrška Carringtonovom planu duboko je poljuljala Miloševićevo povjerenje u njega kao političkog saveznika. Milošević je na kraju podržao Branka Kostića, također iz DPS-a, prije drugog kruga predsjedničkih izbora 1993.

Rezultati

Skupština

Skupština Crne Gore

#	Politički subjekt	Skr.	Broj glasova	%	Mandati
1.	Demokratska partija socijalista Crne Gore	DPS	125.578	43,78	46
2.	Narodna stranka	NS	37.532	13,08	14
3.	Liberalni savez Crne Gore	LSCG	35.564	12,40	13
4.	Stranka srpskih radikala	SRS	22.265	7,76	8
5.	Socijaldemokratska partija Crne Gore	SDP	12.994	4,53	4
Ukupno			233.933		85

Predsjednik

Predsjednik Crne Gore

#	Kandidat	Politički subjekt	Prvi krug		Drugi krug
			Broj glasova	%	Broj glasova	%
1.	Momir Bulatović	Demokratska partija socijalista Crne Gore	123.183	42,82	158.722	63,29
2.	Branko Kostić	Nezavisni kandidat	68.296	23,74	92.045	36,71
3.	Slavko Perović	Liberalni savez Crne Gore	52.736	18,33
4.	Novak Kilibarda	Stranka srpskih radikala	25.979	9,03
5.	Dragan Hajduković	Nezavisni kandidat	10.270	3,57
Ukupno			280.464		250.767

Posljedice

Ubrzo nakon izbora, Socijaldemokratska partija reformista (SDPR) se ujedinila sa Socijalističkom partijom Crne Gore i formirala Socijaldemokratsku partiju (SDP). Četiri zastupnika SDPR-a formirala su novoosnovanu parlamentarnu grupu SDP-a.

Također pogledajte

• Izbori u Crnoj Gori
• Predsjednik Crne Gore
• Skupština Crne Gore

Literatura

• Morrison, Kenneth (2009). Nationalism, Identity and Statehood in Post-Yugoslav Montenegro. London: I.B. Tauris & Co Ltd. ISBN 978-1-84511-710-8.

Vanjski linkovi

• Skupština Crne Gore