Katatona shizofrenija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Riječ katatonija izvorno označava psihomotornu napetost i uzbuđenost (catatein-zatezati), a upotrebljava se za označavanje hiper- i hipopsihomotornih fenomena. Najčešće se javlja između 20. i 30. godine života. Početak je obično nagao. Tok je intermitentan, uz recidive i dobre remisije. Prognoza je povoljnija nego kod drugih oblika. Ovaj oblik se rijetko viđa.

Osnovni simptomi shizofrenije su pokriveni simptomima poremećenog psihomotiliteta koji dominiraju kliničkom slikom. Simptomi se mogu ispoljavati u dva osnovna oblika: kao katatoni stupor i kao katatono uzbuđenje.

Psihomotorne hipokinezije[uredi | uredi izvor]

Stupor (akinezija) je stanje krajnje motorne zakočenosti u kome pacijent niti govori (mutizam), niti reaguje na spoljašnje draži (autističko ponašanje), ne uzima hranu. Ima se utisak da ne čuje riječi kojima mu se obraća. To je prividno, jer je pacijent u stuporu shizofrene geneze bistrog senzorijuma, a to znači da pacijent ne samo da čuje i razumije što mu se govori, već sve prati i registruje šta se dešava u njegovoj okolini. Nakon izlaska iz stuporoznog stanja može se doznati od pacijent šta je sve doživljavao za vrijeme stupora.

Razlikuje se pasivni stupor koji se označava kao stanje potpunog nedostatka vitalnih poriva, i negativistički stupor sa aktivnim kočenjem i ometanjem motornih i misaonih aktivnosti. Negativistički stupor se može prekinuti naglim, impulsivnim postupcima pacijenta, koji zbune okolinu. Tada pacijent može biti jako opasan po sebe i okolinu (katatona pomama, raptus). U nekim slučajevima raptus se može objasniti zapovjednim slušnim halucinacijama.

U katatonom stanju može biti prisutan negativizam, koji se izražava kao otpor prema svojim vlastitim ili tuđim namjerama. Ova pojava može se smjenjivati sa automatskom pokornošću sa krajnjom pokornošću prema naredbama i molbama bez obzira od koga dolaze.

Katalepsija je pojava kada pacijent svoje tijelo ili pojedine dijelove tijela dovede u neprirodan, bizaran položaj zadržavajući taj položaj dugo i prividno bez umora (npr. fenomen "psihičkog jastuka"). Pokušajem sa strane da se vrate npr. ekstremiteti u prirodan, normalan položaj nailazi se na otpor mišića, podsjećajući na savijanje voska, te je ovaj fenomen nazvan flexibilitas cerea (voštana savitljivost).

Psihomotorne hiperkinezije[uredi | uredi izvor]

Psihomotorni katatoni nemir ispoljava se besciljnom bujicom pokreta i jakom uzbuđenošću bolesnika. Pacijent viče, atakira na ljude iz svoje okoline, spreman je da uništi svaku prepreku, krajnje napetog izraza lica, užagrenih očiju. Pritom se zapažaju stereotipni pokreti koji mogu biti jednostavni (cupkanje nogama, prstima ruku, trzanje glavom, i dr.) ili složeni u vidu shematiziranih jednoličnih mehaničkih radnji (npr. odlazi u sobu, popravlja krevet, vraća se i sjeda na ivicu stolice, i to ponavlja stalno na isti način). Stereotipija može biti izražena i u govoru, kada na isti način stalno verbalizira istu frazu, iste rečenice ili riječi (verbigeracija). Pokreti mogu biti manirirani koji se izvode na teatralan, neprirodan i vještački način, pa sve do potpune bizarnosti.

Kada imitira pokrete ili govor koje vidi ili čuje u svojoj okolini onda se te pojave nazivaju ehopraksija i eholalija.

Katatona shizofrenija naravno obuhvata i ostale psihopatološke fenomene: halucinacije, poremećaje mišljenja i afektiviteta idr., samo što su u kliničkoj slici dominantni poremećaji psihomotorike.

Katatone pojave mogu biti udružene sa oneroidnim stanjima (stanjima nalik na san) sa živim scenskim halucinacijama.

Perniciozna ili smrtna katatonija je rijedak oblik katatone shizofrenije kada pacijenti rapidno gube na tjelesnoj težini, imaju sivkasto-zemljanu boju lica, visoku temperaturu koja se ne može kupirati antipireticima i antibioticima, i unutar dvije do tri sedmice uslijed neke rekurentne infekcije i teške iscrpljenosti dolazi do letalnog ishoda. Kod manjeg broja slučajeva postoje prodromalni znaci nekoliko sedmica prije početka bolesti, a manifestuju se bezvoljnošću, osjećajem odbačenosti, zakočenim misaonim tokom, raznim tjelesnim tegobama, naročito upornom glavoboljom. Pacijent može biti jako uznemiren, uzbuđen, čupa kosu, udara glavom o zid, ili se povlači u sebe, amimičan, mutističan.