Klasični japanski jezik

Klasični japanski jezik (jap. chūko nihongo) naziv je za japanski jezik korišten između 794. i 1185, u razdoblju poznatom kao Period Heijan. On je nasljednik starojapanskog.

Historija

Budući da je starojapanski preuzeo i prilagodio kinesko pismo za pisanje japanskog jezika, tokom klasičnog perioda pojavila su se dva nova pisma: hiragana i katakana. Ovaj razvoj uprostio je pisanje i donio novo doba u književnosti s klasicima, kao što su Priča o Gendžiju (源氏物語, Genji Monogatari), Priča o sjekaču bambusa (竹取物語; Taketori Monogatari), Priče o Isi (伊勢物語, Ise monogatari) i mnoge druge.

Fonemi

Glavne fonološke promjene su karakteristika ovog perioda.

a	i	u	e	o
ka	ki	ku	ke	ko
ga	gi	gu	ge	go
sa	shi	su	se	so
za	ji	zu	ze	zo
ta	chi	tsu	te	to
da	ji(du)	zu(du)	de	do
na	ni	nu	ne	no
ha	hi	hu	he	ho
ba	bi	bu	be	bo
ma	mi	mu	me	mo
ya		yu		yo
ra	ri	ru	re	ro
wa		wo		n

Fonetika

Vokali

• /a/: [a]
• /i/: [i]
• /u/: [u]
• /e/: [je]
• /o/: [wo]

Konsonanti

/k, g/

/k, g/: [k, g]

/s, z/

Teorije za /s, z/ uključuju [s, z], [ts, dz] i [ʃ, ʒ]. Moglo je varirati u zavisnosti od sljedećeg vokala, kako to biva u modernom japaskom.

/t, d/

/t, d/: [t, d]

/n/

/n/: [n]

/h/

/h/ je nastavio fonetički postojati kao [ɸ]. Postojao je jedan izuzetak: U 11. stoljeću međuvokalno /h/ izgovaralo se kao w].

/m/

/m/: [m]

/y/

/y/: [j]

/r/

/r/: [r]

/w/

/w/: [w]

Vanjski linkovi

• Wp/jpn-classical