Krivošijski ustanci
Krivošijski ustanci ili Bokeljski ustanci bili su ustanci iz 19. vijeka.
Historija[uredi | uredi izvor]
Bile su 4 bune u Boki kotorskoj u 19. vijeku: 1814, 1848, 1869 i 1882. Treća po redu je bila najpoznatija, u narodu poznata kao Prvi Krivošijski ustanak iz 1869. godine, iako su sudjelovali i Grbalj, Pobori, Maine i Brajići. Vođa prva dva Krivošijska ustanka bio je Petar Samardžić. [1] Razlog je bio dolazak na snagu zakona o općoj vojnoj obavezi 1868. godine. Tim su zaknom Bokelji izgubili stare povlastice. Bili su u obavezi da služe u redovnoj austrougarskoj vojsci. Uz to nisu smjeli slobodno nositi oružje. Sama zabrana glavni je povod izbijanja ustanka.
Ustanak je bio žestok i bio je jedan od najznačajnijih pobuna u historiji ovog kraja. Izbijanje ustanka i borba protiv daleko mnogobrojnije, opremljenije i snažnije austro-ugarske vojske, izazivala je istovremeno i čuđenje i divljenje. Ustanak je ugušen u relativno brzom roku. Posljedice su po Austro-Ugarsku, s obzirom na njenu nadmoć, bile velike. 11. januara 1870. godine sklopljen je mir u Knez Lazu. Mirovnim ugovorom svi su Bokelji izuzeti od Zakona o općoj vojnoj obvezi odnosno iako poraženi u ustanku, postigli su uspjeh. Nisu morali služiti austro-ugarski vojsku i garantovala im se sloboda nošenja oružja. Osim toga ustanici su politički amnestirani.
Dobili su uvjerenje (takozvani „knezlački mir” u selu Knežlaz sa Bokeljima) i založenu carsku riječ, da se taj zakon neće sprovoditi u Boki kotorskoj. Na tom osnovu postignut je sporazum i izmirenje Bokelja sa vladom austrijskom. Nekoliko nedjelja je trajala samostalnosti i nezavisnosti Bokelja. Tome je učinjen kraj i Austrija je ponovo počela gospodariti nad oružanim Bokeljima.[2] Ispod najvišeg vrha Siljevika se odigrala prva bitka posljednjeg ustanka (tekst je pisan 1885. pa se misli na Drugi ustanak iz 1882.). Tu je poginuo i austrijski major Rukavina. Malo dalje je Jankov vrh oko kog su se ustaši (ustanici) drugi dan sukobili. Odatle su se morali povući u Bukovicu, preko polja na crnogorsku granicu, odakle su branili sela Dragalj, Bare, Humac, Crne Nugle, Poljkovac i Grdovinu, koja se nižu krajem polja ispod Bukovice. [3]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Томановић 2007, str. 163.
- ^ "Српска независност: орган Народно-либералне странке - 1881 (број 23, 10 новембра 1881)". Arhivirano s originala, 20. 6. 2020. Pristupljeno 15. 8. 2020.
- ^ Томановић 2007, str. 117.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Томановић, Лазар (2007). Путописна проза. Градска библиотека и читаоница Херцег Нови. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)