Mardarije Uskoković (mitropolit)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Mardarije Uskoković poznat i kao Mardarije Kornečanin bio je mitropolit cetinjski od 1637-1659 godine.

Rođen je u selu Kornet blizu Podgorice, Lješanska nahija. Poznat je po potpisivanju crkvene unije s katoličkom crkvom 1640. godine, da bi kasnije bio kamenovan od naroda, a u crkvenim knjigama su izbrisani svi tragovi o njemu. Mlečani i Turci su u političkim odnosima ignorisali cetinjskog vladiku, a Crnu Goru su posmatrali kao kraj koji će pripasti nekome od njih. Mitropolit Mardarije nije vidio drugi izlaz iz takvog položaja, osim da Crna Gora prizna protektorat neke od tih država. Crnu Goru je htjeo staviti u zavisnost od pape. Daniele Farlati je pisao da se Mardarije povezao s papom Urbanom VIII, i sa svojim potpisima poslao mu opunomoćenike - arhiđakona Visariona, svog sinovca, i još jednog cetinjskog jeromonaha. Imali su zadatak, pošto se poklone stopama rimskog prvosvećenika, da svečano iskažu svoju vjernost i predanost jerarhu većeg dijela zapadnog hrišćanstva. Njih je papa primio veoma blagonaklono i u Crnu Goru su se vratili s pismom od 12. maja 1640., u kojem papa iskazuje radost zbog Mardarijevog postupka i daje mu različite pouke za njegov prelazak u katoličanstvo.

Cetinjski ljetopis ime vladike Mardarija samo pominje 1638. godine, bez navođenja da se on obraćao papi. Iako u srpskim pismenim dokumentima nema više podataka o Mardariju, u narodu je o njemu ostalo ružno sjećanje. Narodno predanje, koje je zabilježio Rus Pavle Rovinski, kaže da je vladika Mardarije imao dijete sa djevojkom koja je služila kod njega. Taj grijeh je želio da prebaci na mladog monaha Vasilija, kasnijeg svetog Vasilija ostroškog, koji je kod Mardarija živio u cetinjskom manastiru. Zbog toga se u Crnoj Gori sačuvala izreka, kada neko svoje grijehove želi da prenese na drugoga: "On hoće kao kornetski vladika!" Po istom narodnom predanju, vladika Mardarije je na kraju kamenovan od naroda i zatrpan pod gomilom kamenja, koju su u doba Pavla Rovinskog (kraj 19. vijeka) pokazivali u selu Kornet. [1] Cetinjski ljetopis spominje jedan spor plemena Humci i vladike Mardarija. Zetski vladar Ivan Crnojević je Humce postavio na crkvenu baštinu, u Gornje polje na Cetinju. Pošto su radili na crkvenoj imovini, imali su obavezu četvrtinu prihoda davati manastiru. 1638 godine su htjeli sebi prisvojiti tu baštinu, pa ih je vladika Mardarije tužio kadiji. Kao dokaz crkvenog vlasništva imovine priložio je hrisovulje Ivana Crnojevića i druge knjige. Kadija je osudio Humce i istjerao ih s imanja, a crkvi je potvrdio vlasništvo. Humci su odbili poslušati i kadiju pa su manastir krali i palili, a obratili su se paši u Podgorici i pašine čauše su doveli na to imanje. Vladika i bratstvo manastira je pozvalo knezove i vlastelu od Crne Gore, i svi zajedno, s pašinim čaušima su pregledali uvrđene međe. Ustanovljeno je da je vladika bio u pravu, a predstavnici Humaca su zavezani i čauši su ih, po tadašnjoj pravdi, tukli toljagama. Morali su crkvi platiti odštetu od 46 groša. [2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ровински, Павле (1993). Црна Гора у прошлости и садашњости, I том. str. 369.-372. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ^ Šekularac, Božidar (1996). Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis. Cetinje. str. 116.-119. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)