Minimalna plaća

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Translation Latin Alphabet-cs.svg Ovom članku je neophodan prijevod sa srpskog na bosanski jezik.
Ovaj članak je napisan na nekom drugom jeziku, umjesto na bosanskom. Ako je članak bio predviđen za čitaoce Wikipedije na tom jeziku, premjestite ga na odgovarajući projekt. Pogledajte i spisak Wikipedijinih jezičkih projekata.

Minimalna plata je utvrđena minimalna zarada po satu, danu, sedmici ili mjesecu (godini) koju poslodavac može (treba) platiti svom zaposleniku i za koju zaposlenik može legalno prodati svoj rad.

Minimalna plata se može uspostaviti pravno i neformalno, na primer, potpisivanjem sektorskog sporazuma između sindikata i konsolidovanog poslodavca (tarifni sporazum).

Iako se minimalna plata primjenjuje u mnogim zemljama, ne postoji jednoznačno mišljenje o koristima i šteti koju uspostavlja takav minimum.

Nisu sve zemlje ratifikovale konvenciju međunarodne organizacije rada Organizacije Ujedinjenih nacija br. 131 „O minimalnoj zaradi, 1970.“.[1] (Minimum Wage Fixing Convention, 1970).[2][3] Do kraja 2015. godine 52 zemlje su ratifikovale Konvenciju br. 131, uključujući 11 zemalja nakon 2000. godine. Preko 90% zemalja članica međunarodne organizacije rada uspostavilo je jednu ili više minimalnih zarada putem odgovarajućih zakona ili obavezujućih kolektivnih ugovora. To ne znači da u svim zemljama minimalna zarada pokriva većinu radnika ili je predmet redovne revizije, ali pokazuje da je minimalna plaća važeća u većini zemalja svijeta.[4] U mnogim od ovih zemalja predmet političke debate nije toliko svrsishodnost minimalne zarade, koliko načina za postizanje efikasnosti odgovarajućeg mehanizma.

Ciljevi minimalne plate[uredi | uredi izvor]

Minimalna zarada utiče na rad najniže plaćenih radnika. Po prvi put, ovaj način regulisanja je predložen kao sredstvo za borbu protiv industrijskih postrojenja, jer se smatralo da njihovi vlasnici, koji imaju tržišnu moć, postavljaju “nepoštenu” cijenu rada svojih zaposlenih. Koreni ovog načina rješavanja problema leže u uvjerenju da tržište nije u stanju samostalno utvrditi "fer" cijenu za rad najmanje sposobnih radnika. Shodno tome, jedini način da se taj problem reši je administrativna promena strukture plata i redistribucija prihoda. U tom smislu, minimalna plata se smatra jednim od načina borbe protiv siromaštva.

Glavni razlozi za uvođenje minimalne zarade su:

  • Povećava životni standard najsiromašnijih i najugroženijih ljudi i povećava prosječan životni standard.
  • Smanjuje socijalne troškove od strane države zbog povećanih prihoda najsiromašnijih segmenata stanovništva.
  • Stimuliše potrošnju kroz povećanje ponude novca u rukama siromašnih, što pozitivno utiče na ekonomski rast
  • Stimuliše produktivnost rada, jer je poslodavac zainteresovan da dobije veći proizvod za veliki novac.
  • Ona motiviše i inspiriše radnike da rade više (za razliku od socijalnih programa i drugih sličnih isplata)[5].
  • Preduzeće može manje trošiti na obuku svojih zaposlenih zbog smanjenog broja zaposlenih[6].

Sporovi oko minimalne plate[uredi | uredi izvor]

Iako se ciljevi kojima se nastoji utvrditi minimalna plaća generalno smatraju ispravnima, postoje neslaganja u pogledu prevladavanja pozitivnih efekata nad negativnim posljedicama primjene minimalne plaće. Od nastanka pravnog okvira za minimalnu platu, ovi zakoni izazivaju političku debatu.

Klasičan pogled na nedostatke minimalne zarade kao sredstva za borbu protiv siromaštva predložio je George Stigler 1946. godine. Jedan broj ekonomista smatra da je minimalna plata manje efikasna u borbi protiv siromaštva i da uzrokuje više štete za poslovanje od drugih metoda[6].

Istraživanja Američkog ekonomskog udruženja iz 2007. godine pokazala su da 73% ekonomista vjeruje da će značajno povećanje minimalne zarade u Sjedinjenim Državama dovesti do pada zaposlenosti, a samo 6% vjeruje da je minimalna plaća efikasan način borbe protiv siromaštva.[7]. Ali kasnije, u toku debate u SAD oko povećanja minimalne plate koju je predložio Obama, sedam dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju - Kenneth Arrow, Peter Diamond, Eric Maskin, Thomas Schelling, Robert Solow, Michael Spence i Joseph Stiglitz - govorili su za podizanje minimalne zarade. Potpisali su pismo u kojem se navodi:[8]

Poslednjih godina u naučnoj literaturi postignut je značajan napredak u proučavanju efekata povećanja minimalne zarade na zapošljavanje, sa značajnim brojem činjenica koje pokazuju da povećanje minimalne zarade nije imalo ili uopšte nije imalo efekta na zapošljavanje radnika sa minimalnim zaradama. rada.

Smanjenje zaposlenosti[uredi | uredi izvor]

Glavna tema sporova oko minimalne zarade je odnos između minimalne zarade i nezaposlenosti. Protivnici korišćenja minimalne zarade, zasnovani na neoklasičnoj teoriji, insistiraju da povećanje minimalne zarade dovodi do pada zaposlenosti.

Neoklasična teorija[uredi | uredi izvor]

Wage labour 2.svg

Prema neoklasičnoj ekonomskoj teoriji, uspostavljanje minimalne zarade iznad tačke ravnoteže dovodi do povećanja nezaposlenosti, što je zbog činjenice da više radnika želi da radi za taj novac i manje poslodavaca je spremno da ih plati. U ovom slučaju, minimalna zarada se ponaša slično kao i cijena. Kao i cijena, minimalna plaća stvara višak ponude radne snage, koja se, za razliku od robe, ne uništava i ne otkupljuje od države, i posljedično, formira nezaposlenost. Ova situacija je posljedica činjenice da umjetno visoke minimalne stope radne snage povećavaju troškove preduzeća, koje, u cilju održavanja nivoa profitabilnosti ili profitabilnosti poslovanja, u načelu moraju zaposliti manje zaposlenih. U najgorem slučaju, to može dovesti do isključivanja određenih grupa sa tržišta rada.[9]. Smanjenje potražnje za radnom snagom, osim smanjenja broja radnih mjesta, može dovesti do smanjenja radnog vremena.[10][11]. Prema tome, može se tvrditi da uspostavljanje minimalne zarade poboljšava živote ljudi čije su stope povećane, ali šteti interesima onih koji su pali pod redu. Međutim, zagovornici minimalne plate smatraju da je sve mnogo komplikovanije nego u teoriji. Jedan od tih faktora je mogućnost monopsonije na tržištu rada, i iako je situacija u jednom gradu rijetka u ekonomiji, nedostatak informacija, individualne karakteristike i niska osobna mobilnost mogu stvoriti tržišnu moć nekog poslodavca u određivanju visine nadnica.

Kritika neoklasične teorije[uredi | uredi izvor]

Brojni ekonomisti, kao što su Pierangelo Garegnani[12], Robert L. Viennau[13], Arrigo Orocher i Jan Steedman[14] oslanjajući se na rad Piero Sraffa, odbacuju jednostavan model ponude i potražnje za tržištem rada, tvrdeći da je to logički netočno. Gary Fields, profesor na Univerzitetu Cornell, smatra da ovaj model ponude i potražnje pogrešno mjeri tržište rada samo u jednom sektoru. Po njegovom mišljenju, dvo-sektorski model tržišta rada, koji pokazuje moguću mobilnost između sektora samozaposlenih, koji ne podliježu minimalnoj plaći, i sektoru pokrivenom minimalnom zaradom, pruža mogućnost za precizniju analizu. Na osnovu ovog modela, on zaključuje da "budući da sektor koji nije pokriven (minimalna plaća) postoji uz svuda, predviđanje modela iz udžbenika ne može biti pouzdano."[15] Kao što je već pomenuto, još jedan slučaj netočnosti izjave neoklasične teorije je monopson poslodavca, kako u slučaju tajnog dogovora između poslodavaca tako iu slučaju objektivnih preduslova, kao što je niska mobilnost stanovništva. U slučaju monopsonije, graf potražnje postaje strmiji, što znači da se ravnotežna cijena pomiče u desno, što dovodi do smanjenja stopa u odnosu na konkurentno tržište. U ovom slučaju, dobro uspostavljena minimalna zarada može povećati stope bez smanjenja zaposlenosti i, eventualno, povećati je. Međutim, u slučaju monopsonije, ne postoje objektivni podaci za utvrđivanje minimalne zarade na nivou ravnotežne cijene, a efekat minimalne zarade na zapošljavanje u potpunosti zavisi od vizije političke odluke. Generalno, u ovom slučaju, primjerenije je primijeniti antimonopolske zakone, a ne minimalnu plaću. Drugi slučaj u kojem uspostavljanje minimalne zarade ne utiče na zaposlenost je niska cjenovna elastičnost potražnje za proizvodima pojedinih industrija. U ovom slučaju, uspostavljanje minimalne zarade jednostavno dovodi do povećanja cene proizvoda koji se proizvodi, a koji kupac još mora kupiti. Međutim, u globalnoj ekonomiji, sa razlikama u regulaciji minimalne zarade u različitim zemljama, moguća je supstitucija uvoza proizvoda, što će dovesti do zatvaranja preduzeća ove industrije u zemlji, a samim tim i do povećanja nezaposlenosti. Primjer je industrija ugljena u Francuskoj, gdje je dugoročni rast socijalnih naknada za rudare, uključujući plaće, i niz drugih problema doveo ovu industriju do nedostatka konkurentnosti i zatvaranja posljednjeg rudnika uglja La-Ouv 2004. godine. Alan Blinder je naveo tri razloga zašto uspostavljanje minimalne zarade ne utiče na zapošljavanje: visoke stope smanjuju fluktuaciju osoblja i, posljedično, troškove obuke zaposlenih; povećanje minimalne zarade može izložiti potencijalni problem zapošljavanja radnika po stopi većoj od trenutnih zaposlenih; Troškovi zaposlenih koji primaju minimalnu platu mogu biti tako mali dio ukupnih troškova da ih se može zanemariti. Blinder priznaje da nije siguran u ispravnost svojih izjava, ali smatra da "lista pokazuje da neko može podijeliti nove empirijske podatke i da i dalje ostaje punopravni ekonomista".[16]

Inflacija[uredi | uredi izvor]

Neki ekonomisti ističu da minimalna zarada može dovesti do inflacije cijena, jer posao nastoji da nadoknadi gubitke tako što će ih uključiti u cijenu[17][18].

Vrednost minimalne zarade je značajan faktor za cene, ali generalno, druge determinante utiču na inflaciju. Porast nezaposlenosti uslijed povećanja minimalne plaće, što je također naznačeno, po pravilu, protivnici minimalne plaće, smanjuje inflatorni pritisak, kao što se pokazuje u prvoj aproksimaciji Phillipsovom krivuljom. Generalno, centralna banka je odgovorna za inflaciju i može prilagoditi svoju politiku na osnovu promena minimalne zarade. Ekonomista Peter Tulip svodi pitanje minimalne plate na studiju njenog uticaja na NAIRU (stopa nezaposlenosti, ne ubrzavajući inflaciju)[19], koju centralne banke uzimaju u obzir prilikom razvoja monetarne politike.

Negativan uticaj na ekonomski razvoj[uredi | uredi izvor]

  • Slično protekcionizmu, minimalna zarada smanjuje konkurenciju na tržištu rada, sprečava kompanije da smanje troškove tokom ekonomskih kriza, dovodi do neefikasnosti ekonomije, nezaposlenosti, siromaštva, povećanja cijena i disfunkcije uopšte[20].
  • Boli mali biznis, a ne veliki[21].

Demotivacija[uredi | uredi izvor]

  • Ohrabruje najsiromašnije i najmanje produktivne radnike na račun produktivnijih i kvalificiranih radnika[22].
  • Demotivira najsiromašnije slojeve stanovništva, uključujući i sticanje dodatnog obrazovanja, garantujući im mogućnost da dobiju posao.[6].

Rezultati istraživanja[uredi | uredi izvor]

Statistička tačnost studije i rezultirajuća elastičnost između minimalne plate i zaposlenosti.[23]

Jedna od najpoznatijih studija u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje efekat povećanja minimalne zarade na zapošljavanje nije pronađen, je rad Alana Kruegera i Davida Carda "Minimalne plaće i zapošljavanje: studija slučaja iz sektora brze hrane u New Jerseyu i Pennsylvaniji"[24].

Svaka država u Sjedinjenim Državama određuje svoju minimalnu plaću. To omogućava ekonomistima da provedu komparativnu analizu po državama. Studije su pokazale da je godišnji i prosječni platni spisak preduzeća rastao, a nivo zaposlenosti je porastao ili se nije mijenjao u državama u kojima je minimalna plaća postavljena iznad[25][26].

Christ Dukulyagos i T. Stanley proučavali su 64 studije o minimalnim plaćama objavljene između 1972. i 2007. godine koje mjere utjecaj minimalnih plaća na zapošljavanje adolescenata u Sjedinjenim Državama. Kada su iscrtali svaku procjenu zaposlenosti sadržanu u ovim studijama (ukupno više od 1000), procjenjujući svaku procjenu prema statističkoj točnosti, otkrili su da su najtočnije procjene bile jako grupirane s gotovo nultim učinkom na zaposlenost.[23]

U Nemačkoj je minimalna plata u iznosu od 8,50 evra uvedena 1. januara 2015. godine. Broj zaposlenih koji zarađuju manje od 8,50 eura činio je do 17% zaposlenih. Već 2014. godine, nakon usvajanja zakona o minimalnoj plaći, kompanije su se počele prilagođavati zahtjevima zakona. Godinu dana nakon uvođenja minimalne zarade, ekonomisti u Njemačkoj su u osnovi zaključili da se "predviđena katastrofa sa poslom nije dogodila". Suprotno tome, na kraju 2015. Nemačka je zabilježila najnižu stopu nezaposlenosti od početka 90-ih.[27].

Studija britanskog tržišta pokazala je da cijene rastu brže u sektorima reguliranim minimalnom plaćom nego u drugim sektorima[28]. Isto tako, studija Komisije za nisku plaću pokazala je da se umjesto smanjenja broja radnih mjesta, poslodavci odlučuju za smanjenje cijena, radno vrijeme, povećanje cijena i pronalaženje načina za povećanje produktivnosti.[29].

Alternative minimalnoj plaći[uredi | uredi izvor]

Ekonomisti i politički posmatrači nude druge alternative minimalnoj plaći za koju smatraju da će biti u stanju da izdrži siromaštvo bez povećanja nezaposlenosti.

Garantovani minimum[uredi | uredi izvor]

Jedan od efikasnih metoda borbe protiv siromaštva je garantovani minimalni ili negativni porez na dohodak, kada svaki stanovnik prima određeni iznos novca za koji može da živi na osnovu više kriterijuma. Poseban slučaj garantovanog minimuma je osnovni dohodak, gdje je jedini kriterij za dobijanje novca prisustvo državljanstva.

Godine 1968. James Tobin, Paul Anthony Samuelson, John Kenneth Galbraith i više od tisuću ekonomista potpisali su apel američkom kongresu pozivajući ga da razvije sistem sigurnosti prihoda u ovoj godini[30]. Tobin i Samuelson su se također protivili minimalnoj plaći[31].

Glavni nedostatak takvog rješenja je poticanje zavisnih stavova u društvu i nedostatak poticaja za razvoj među najsiromašnijim segmentima stanovništva.

Povraćaj poreza[uredi | uredi izvor]

Glavna razlika između ove metode i negativnog poreza na dohodak je u tome što za dobijanje takvog kredita prvo morate zaraditi određeni minimum.

Kolektivni ugovor[uredi | uredi izvor]

Primjeri zemalja gdje se ovaj metod uspješno koristi su Njemačka, Švedska i Danska. U ovim zemljama ne postoji zakonski regulisana minimalna zarada, a ona je uspostavljena kolektivnim ugovorom. Međutim, ovaj metod ne zamjenjuje minimalnu plaću, već samo uspostavlja efikasniji način da se to utvrdi.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "КОНВЕНЦИЯ 131". www.ilo.org. Pristupljeno 2018-11-25. 
  2. ^ "1.4. Основные конвенции МОТ" (jezik: ruski). 2011-07-13. Pristupljeno 2018-11-25. 
  3. ^ "Ratifications of ILO conventions: Ratifications by Convention". www.ilo.org. Pristupljeno 2018-11-25.  Nepoznat parametar |lang= ignorisan (predloženo: |language=) (pomoć)
  4. ^ "1.2. Сколько стран ввели у себя МРОТ?" (jezik: ruski). 2011-07-13. Pristupljeno 2018-11-25. 
  5. ^ Richard B. Freeman (1994). "Minimum Wages – Again!". International Journal of Manpower. 
  6. ^ a b c A blunt instrument, The Economist, October 26, 2006Šablon:En icon
  7. ^ "Employment Policies Institute | Majority of Labor Economists Believe Minimum Wage Hikes Cause Unemployment". Employment Policies Institute (jezik: engleski). Pristupljeno 2018-11-25. 
  8. ^ "Over 600 Economists Sign Letter In Support of $10.10 Minimum Wage: Economist Statement on the Federal Minimum Wage". Economic Policy Institute (jezik: en-US). Pristupljeno 2018-11-25. 
  9. ^ Williams, Walter (1989). South Africa's War Against Capitalism. New York: Praeger. ISBN 027593179X. 
  10. ^ Tupy, Marian L. Minimum Interference, National Review Online, May 14, 2004
  11. ^ "The Wages of Politics". Wall Street Journal. 
  12. ^ P. Garegnani, «Heterogeneous Capital, the Production Function and the Theory of Distribution», Review of Economic Studies, V. 37, N. 3 (Jul. 1970): 407—436
  13. ^ Robert L. Vienneau, «On Labour Demand and Equilibria of the Firm», Manchester School, V. 73, N. 5 (Sep. 2005): 612—619
  14. ^ Arrigo Opocher and Ian Steedman, «Input Price-Input Quantity Relations and the Numeraire», Cambridge Journal of Economics, V. 3 (2009): 937—948
  15. ^ Gary Fields, "The Unemployment Effects of Minimum Wages, " International Journal of Manpower, Vol. 15, issue 2 (1994), pp. 74-81.
  16. ^ Alan S. Blinder, "The $5.15 Question, " The New York Times, 23 May 1996, p. A29.
  17. ^ Increasing the Mandated Minimum Wage: Who Pays the Price?
  18. ^ kanopiadmin (2006-11-03). "Why Wal-Mart Matters | Art Carden". Mises Institute (jezik: engleski). Pristupljeno 2018-11-25. 
  19. ^ Šablon:Статья
  20. ^ Abbott, Lewis F. Statutory Minimum Wage Controls: A Critical Review of their Effects on Labour Markets, Employment, and Incomes. ISR Publications, Manchester UK, 2nd. edn. 2000. ISBN 978-0-906321-22-5. [1]
  21. ^ kanopiadmin (2005-10-27). "Wal-Mart Warms to the State | Llewellyn H. Rockwell Jr.". Mises Institute (jezik: engleski). Pristupljeno 2018-11-25. 
  22. ^ «Будет иметь только негативные последствия для распределения социальной справедливости. Законодательство о Минимальной заработной плате, по самой своей природе, поощряет одних за счёт наименее опытных, наименее производительных и бедных работников.» (Cato)
  23. ^ a b Šablon:Статья
  24. ^ Šablon:Статья
  25. ^ Fiscal Policy Institute, "States with Minimum Wages Above the Federal Level have had Faster Small Business and Retail Job Growth, " March 30, 2006.
  26. ^ Šablon:Статья
  27. ^ Šablon:Статья
  28. ^ Wadsworth, Jonathan (September 2009). "Did the National Minimum Wage Affect UK Prices". 
  29. ^ Low Pay Commission (2005). National Minimum Wage — Low Pay Commission Report 2005 Archived 2013-01-16 at the Wayback Machine.
  30. ^ Steensland, Brian (2007). The failed welfare revolution. Princeton University Press. pp. 70-78. ISBN 0-691-12714-X, 9780691127149.
  31. ^ Emerson Schmidt, «Union Power and the Public Interest», EP Dutton, 1980 as cited in [2]

Napomene[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]