Pećina Lascaux

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Pećinski crtež sivo-zlatnog konja u Lascauxu

Lascaux (pećina Lascaux, fon. Lasko) jest kompleks pećina u jugozapadnoj Francuskoj poznat po svojim paleolitskim pećinskim crtežima. Prvobitne pećine nalaze se u blizini sela Montignac u francuskom departmanu Dordogne. One sadrže neke od najpoznatijih crteža gornjeg paleolita. Procijenjuje se da su ti crteži stari oko 17.300 godina.[1][2] Crteži se pretežno sastoje od slika velikih životinja, od kojih su većina poznati samo iz fosila, da su živjele u tim područjima u vrijeme kad su crteži načinjeni. Lascaux je dodan na UNESCOv spisak Svjetske baštine 1979. zajedno sa drugim prahistorijskim nalazištima u dolini rijeke Vézère.[3]

Historija od otkrića[uredi | uredi izvor]

Dana 12. septembra 1940. ulaz u pećinu Lascaux otkrio je 18-ogodišnji Marcel Ravidat. Nakon otkrića, Ravidat se ponovno vratio u pećinu sa svoja tri prijatelja Jacquesom Marsalom, Georges Agnelom i Simonom Coencasom, te ušao u pećinu kroz dugi tunel. Mladići su tada pronašli da su zidovi pećine prekriveni crtežima životinja.[4][5] Kompleks pećina otvoren je za javnost 1948. godine.[6] Do 1955. zbog ugljik-dioksida, vrućine, velike vlažnosti i drugih štetnih utjecaja koji su posljedica oko 1200 posjetilaca dnevno, crteži su bili vidno oštećeni, a po zidovima su počeli rasti lišaji. Nedugo poslije, pećine su zatvorene za posjetioce 1963. da bi se očuvali crteži. Nakon zatvaranja crteži su restaurirani u njihovo prvobitno stanje te su nadgledani svakog dana. Prostorije u sobi nazvane su, između ostalog, Dvorana bikova, Komora tigrova, Rov, Prolaz i slično.

Reprodukcije nekih umjetničkih djela u pećini Lascaux II

Lascaux II, replika Velike dvorane bikova i Oslikane galerije nalazi se samo 200 metara od originalne pećine, a otvorena je za javnost 1983. godine, tako da posjetioci mogu vidjeti naslikane crteže bez opasnosti da će se originali oštetiti.[5] Reprodukcije drugih umjetničkih crteža iz Lascauxa mogu se vidjeti u Centru prehistorijske umjetnosti u Le Thotu, Francuska.

Od 1998. zidove pećine napale su gljivice, a mnogi su za to krivili novoinstalirani sistem za prečišćavanje zraka u pećinama, zatim korištenje prejakog osvjetljenja te prisustvo prevelikog broja posjetilaca.[7] Prema stanju iz 2008. pećina je sadržavala crnu plijesan Stachybotrys koju su naučnici tada kao i danas pokušavali držati podalje od crteža. U januaru 2008. vlasti su zatvorile pećinu na tri mjeseca, čak i za naučnike i restauratore. Bilo je dopušteno da samo jedna osoba uđe u pećinu na dvadeset minuta jednom sedmično, kako bi nagledala klimatske uslove u njoj. Danas je dopušteno vrlo malom broju naučnika da rade unutar pećine i to samo na par dana tokom mjeseca, tako da su napori za uklanjanje plijesni ostavili i tamne mrlje i oštećenja pigmenta na zidovima.[8]

Geografski položaj[uredi | uredi izvor]

Sliv rijeke Vézère obuhvata približno četvrtinu departmana Dordogne, najsjevernijeg područja crnog Périgorda (Périgord Noir). U geološkom smislu, najrasprostranjenije su sedimentne stijene. Prije svog ušća u rijeku Dordognu u blizini Limeuila, Vézère teče u jugozapadnom smjeru. U svom srednjem dijelu, tok rijeke je karakterističan po jednoj seriji okuka (meandera) okruženih visokim krečnjačkim stijenama koje su obilježje tog kraja. Uzvodno od ovog mjesta, u blizini Montignaca i neposrednoj okolini Lascauxa, konture krajolika su znatno blaže, dolina oko rijeke je šira, a obale znatno gube svoje strmine.

Dolina Lascaux se nalazi nešto podalje u guste koncentracije ukrašenih pećina i drevnih naselja, od kojih je najveći broj otkriven dalje nizvodno. U okolini sela Eyzies-de-Tayac Sireuil postoji čak 37 ukrašenih pećina i skrovišta, te još veći broj drevnih prahistorijskih naselja iz vremena gornjeg paleolita. Ta paleolitska naselja nalaze se na otvorenom, najčešće u podnožju stijena koje su ih štitile s jedne strane, ili u blizini ulaza u neke od kraških pećina u tom području. Ovo je također i najviša koncentracija takvih naselja u zapadnoj Evropi.

Crteži[uredi | uredi izvor]

Megaloceros sa linijom u vidu tačaka

Pećina sadrži gotovo 2.000 nacrtanih figura, koje se mogu grupirati u tri osnovne kategorije: životinje, figure čovjeka i apstraktni znaci. Crteži ne sadrže obrise okolnog područja niti biljke iz tog vremena.[9] Većina većih slika je naslikana na zidovima pomoću mineralnih pigmenata, mada su neki od crteža ugravirani u kamenu. Mnogi od crteža su isuviše izblijedili pa se vrlo teško mogu raspoznati, dok su neki čak potpunosti uništeni.

Preko 900 crteža mogu se identificirati kao životinje, od čega se na 605 creža može tačno raspoznati vrsta životinje. Od tih crteža, postoje tačno 364 crteža konja i 90 crteža jelena. Također, postoje crteži goveda i bizona, koji obuhvataju oko 4 do 5% svih crteža. Na ostalim crtežima prikazane su ptice, medvjedi, nosorozi, ljudi i sedam crteža mačaka. Na crtežima nisu prikazani irvasi, iako su oni bili osnovni izvor hrane za stvaraoce ovih crteža.[10] Osim toga, na zidovima se mogu naći i geometrijske slike.

Jedan od najpoznatijih dijelova pećine je Velika dvorana bikova, gdje su naslikani bikovi, konji i jeleni. Među 36 životinja naslikanih u tom dijelu, dominiraju crteži četiri crna bika. Jedan od crteža bikova dug je 5,2 metra, što predstavlja jedan od najvećih pećinskih crteža neke životinje ikad pronađen. Osim toga, bikovi na crtežima su prikazani u pokretu.[10]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Capelo Holly (juli 2010). "Symbols from the Sky: Heavenly messages from the depths of prehistory may be encoded on the walls of caves throughout Europe.". Seed Magazine. Pristupljeno januar 2011. 
  2. ^ merlynne6 (2009). "What the Lascaux Cave Paintings Tell Us About How Our Ancestors Understood the Stars". Pristupljeno januar 2011. 
  3. ^ "Prehistoric Sites and Decorated Caves of the Vézère Valley". UNESCO World Heritage Center. Pristupljeno 30.12.2012. 
  4. ^ Thomas Jr., Robert McG. (31.3.1995). "Marcel Ravidat is Dead at 72; Found Lascaux Paintings". The New York Times. Pristupljeno 30.12.2012. 
  5. ^ a b Bahn, Paul G. (2007). Cave Art: A Guide to the Decorated Ice Age Caves of Europe. London: Frances Lincoln. str. str. 81–85. ISBN 0711226555. 
  6. ^ Littlewood, Ian (2005). Justin Wintle, ur. The timeline history of France. New York: Barnes & Noble. str. str. 296. ISBN 0760779759. 
  7. ^ Lichfield, Paul (12.7.2008). "Six months to save Lascaux". The Independent. Pristupljeno 30.12.2012. 
  8. ^ Moore, Molly (1.7.2008). "Debate Over Moldy Cave Art Is a Tale of Human Missteps". The Washington Post. Pristupljeno 30.12.2012. 
  9. ^ Nechvatal, Joseph (2011). Immersion Into Noise. Ann Arbor: Open Humanities Press. str. str. 74–76. ISBN 978-1-60785-241-4. Pristupljeno 30.12.2012. 
  10. ^ a b Curtis, Gregory (2006). The Cave Painters: Probing the Mysteries of the World's First Artists (1. iz.). New York: Alfred A. Knopf. str. str. 96–97, 102. ISBN 1400043484. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Dubowski, Mark (2010). Discovery in the Cave (Children's early reader). New York, New York, USA: Random House. ISBN 0375858938. 
  • Curtis, Gregory (2006). The Cave Painters: Probing the Mysteries of the World's First Artists. New York, New York, USA: Knopf. ISBN 1-4000-4348-4. 
  • Lewis-Williams, David (2004). The Mind in the Cave: Consciousness and the Origins of Art. Thames and Hudson. ISBN 0-500-28465-2. 
  • Bataille, Georges (2005). The Cradle of Humanity: Prehistoric Art and Culture. New York, New York: Zone Books. ISBN 1-890951-55-2. 
  • Joseph Nechvatal, Immersive Excess in the Apse of Lascaux, Technonoetic Arts 3, no3. 2005
  • B.et G. Delluc (dir.), Le Livre du Jubilé de Lascaux 1940-1990, Société historique et archéologique du Périgord, supplément au tome CXVII, 1990, 155 str., ill.
  • B. et G. Delluc, 2003 : Lascaux retrouvé. Les recherches de l'abbé André Glory, Pilote 24 izd., 368 str., ill.
  • B. et G. Delluc, 2006 : Discovering Lascaux, Sud Ouest, nouvelle édition entièrement revue et très augmentée, 80 str., ill. plans et coupe.
  • B. et G. Delluc, 2008 : Dictionnaire de Lascaux, Sud Ouest, Bordeaux. Plus de 600 entrées et illustrations. Bibliographie (450 referenci). ISBN 978-2-87901-877-5.
  • B. et G. Delluc, 2010 : Lascaux et la guerre. Une galerie de portraits, Bull. de la Soc. historique et arch. du Périgord, CXXXVI, 2e livraison, 40 str., ill., bibliographie.
  • A. Glory, 2008 : Les recherches à Lascaux (1952-1963). Documents recueillis et présentés par B. et G. Delluc, XXXIXe suppl. à Gallia-Préhistoire, CNRS, Paris.
  • Joseph Nechvatal, 2011: Immersion Into Noise, University of Michigan Library's Scholarly Publishing Office. Ann Arbor.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Koordinate: 45°02′57″N 1°10′34″E / 45.04917°N 1.17611°E / 45.04917; 1.17611