Giuseppe Tomasi di Lampedusa

Giuseppe Tomasi di Lampedusa (Đuzepe Tomazi di Lampeduza), rođen 23. decembra 1896, umro 23. jula 1957. Italijanski pisac čiji je najpoznatiji i jedini roman Gepard (prvi put objavljen posthumno 1958.), čija je radnja smještena u sredinu 19. stoljeća za vrijeme italijanskog ujednjenja. Šutljiv i povučen, većinu svog vremena provodio je u čitanju i razmišljanju, i za sebe običavao govoriti da je „bio dječak koji je volio samoću, koji je više volio društvo stvari nego ljudi.“

Biografija

Mladost

Tomasi je rođen u Palermu, od oca Gulia Marie Tomasija, princa od Lampeduse, i majke Beatrice Mastrogiovanni Tasca di Cuto. Nakon smrti sestre (od difterije) postao je jedinac. Bio je veoma povezan s majkom, ženom jake osobnosti koja je imala jak utjecaj na njega, posebno zbog toga što je otac bio hladan i distanciran. Kao dijete poduvačan je u njihovoj kući u Palermu od strane privatnog učitelja (uključujući književnost i engleski jezik), od strane majke (koja ga je učila francuskom), i nene, koja mu je čitala romane Emilia Salgaria. U malom pozorištu u kući prvi put je gledao izvedbu Hamleta, odigranu od strane družine putujućih glumaca.

Prvi svjetski rat

1915. Tomasi je mobiliziran i poslan u rat, gdje je zarobljen od strane austrougarske vojske i zatvoren u logor za ratne zarobljenike, odakle je uspio pobjeći i vratiti se u Italiju. Nakon što je u činu poručnika otpušten iz vojske, vratio se na Siciliju, naizmjenično se odmarajući i putujući s majkom, i nastavio s proučavanjem strane književnosti. U to vrijeme mu je prvi put naumpala ideja o budućem romanu Gepard. Prvotna je ideja bila da se radnja romana smjesti u jedan dan, slično slavnom modernističkom romanu Uliks Jamesa Joycea.

Supruga iz Latvije

U Rigi se 1932. oženio Alexandrom Wolff, baltičkom plemićkom i studenticom psihoanalize. Bračna ceremonija obavljena je u pravoslavnoj crkvi. U početku su živjeli s di Lampedusinom majkom u Palermu, ali je ubrzo nekompatibilnost između dviju žena Alexandru odvela nazad u Latviju. 1934. umire Tomasijev otac i on nasljeđuje prinčevsku titulu. 1940. je nakratko pozvan u vojsku, ali je, kao upravitelj naslijeđene poljoprivredne plantaže, poslan kući da se brine o svojim poslovima. Jedno vrijeme je s majkom proveo u izbjeglištvu u Capo d'Orlandu, gdje se ponovo spojio s Alexandrom; oni su preživjeli rat, ali njihova palača u Palermu nije. Nakon majčine smrti 1946. Di Lampedusa se sa suprugom vratio u Palermo. 1953. se počeo družiti s grupom mladih intelektualaca, od kojih je jedan bio Gioacchino Lanza Tomasi, rođak, s kojim je razvio tako blisku vezu da ga je sljedeće godine legalno usvojio.

Gepard

Tomasi di Lampedusa je bio čest gost svog rođaka, pjesnika Lucia Piccole, s kojim je 1954. putovao u San Pellegrino Terme na ceremoniju dodjele književne nagrade, gdje je, izmađu ostalih, sreo Eugenia Montalea i Mariju Bellonci. Smatra se da je nakon povratka s ovog putovanja započeo pisati Geparda, čije pisanje je završeno 1956. Za Tomasijeva života roman je odbijen od dvaju izdavača kojima kojima je bio ponuđen. 1957. Di Lampedusi je dijagnosticiran rak pluća. Umro je 23. jula u Rimu i sahranjen na groblju u Palermu. Njegov roman je objavljen godinu dana kasnije i brzo prepoznat kao vrhunsko djelo savremene italijanske književnosti. 1959. Tomasi di Lampedusa posthumno je nagrađen nagradom Strega Prize, prestižnom nagradom za roman.

Radnja Geparda prati porodicu glavnog lika u romanu, sicilijanskog plemića Don Fabrizia Corbere, Kneza od Saline, kroz događaje Risorgimenta (ujedinjenja Italije). Vjerovatno najnezaboravniju rečenicu u romanu izgovara Don Fabrizijev nećak, Tancredi, neuspješno nagovarajući Don Fabrizia da se okani vjernosti raspadajućem Kraljevstvu dviju Sicilija i da se ujedini s Giuseppeom Garibaldijem i Savojskom kućom: „Ne budemo li i mi u tome, oni će ti smisliti republiku. Ako želimo da sve ostane kako jest, treba da se sve promijeni.“ Roman je nakon prvog izdanja od nekih kritičara kritiziran zbog staromodnog realizma, stendalovskog ili tolstojevskog realizma koji je naročito nervirao neorealiste kao što su Ellio Vitorini ili Alberto Moravia. Kako god, roman je bio veoma omiljen među takozvanim običnim čitateljima, kao i među prestižnim stranim intelektualcima Louisom Aragonom ili E. M. Forsterom. 1963. po Gepardu je snimljen film, koji je režirao Luchino Visconti, i u kojem su glavne uloge tumačili Burt Lancaster, Alain Delon i Claudia Cardinale. Film je osvojio Zlatnu palmu na filskom festivalu u Cannesu. Tomasi je također napisao i nekoliko manje poznatih djela: I racconti (Priče, prvi put objavljene 1961.), Predavanja o Stendhalu (u formi knjige objavljene 1977.) i Uvod u francusku književnost 16. stoljeća (objavljen 1970.) Di Lampedusa je bio veliki anglofil i posthumno su objavljeni njegovi obimni zapisi o engleskog književnosti.