Silikon

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Struktura silikona

Silikoni su polimerni spojevi silicija, nastali kontrolisanom kondenzacijom ortosilikatne kiseline. Naziv su dobili po sličnosti sa ketonima (silikoketoni), zbog slične opće formule R2C=O. Treba napomenuti da silikoni nemaju nikakve fizikalne ni hemijske sličnosti s ketonima.

Upotreba silikona

Osobine[uredi | uredi izvor]

Silikoni su žitke, uljaste, smolaste ili kaučuku slične supstance, a zbog svoje termičke i hemijske stabilnosti imaju široku tehničku upotrebu. Silikonska ulja, koja se odlikuju malom isparljivošću, veoma malim temperaturnim koeficijentom viskoznosti, sigurnošću protiv vatre i velikom otpornosti prema kiselinama i bazama, služe kao mazivo, kao tekućine za kočnice i kao hidrauličke tekućine. Smole se upotrebljavaju kao izolacioni materijal kod namotaja motora, za impregniranje tkiva i staklenih vlakana, za lakiranje žica i keramičkih izolacionih tijela, te sasvim općenito kao temelj za lak za zaštitne premaze u svima onim slučajima u kojima ne zadovoljavaju organski lakovi, koji su slabo stabilni prema temperaturi. Silikoni, koji su poput kaučuka, rastezljivi su do temperature od —55°C, te su kod dugog opterećenja elastični sve do +200°C, dakle veoma su neosjetljivi prema temperaturi, a osim toga hemijski nereaktivni. Zbog toga se oni upotrebljavaju za termički visoko opterećena brtvila, te za izolaciju žica i kablova. Još je vrijedno spomenuti da silikoni odbijaju vodu. Oni se upotrebljavaju za povećanje električnog otpora izolatora, za održanje prozirnosti zaštitnih stakala protiv vjetra, za impregniranje papira i kišnih kabanica, i to tako da se na te predmete djeluje nekoliko minuta parom smjese alkil-hlor-silana. Ova para reaguje sa uvijek prisutnom vodenom prevlakom stvarajući zaštitnu kožicu silikona (debljine 10−5 cm), koja se čvrsto priljubi.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ E. Wiberg: Anorganska kemija, Školska knjiga, Zagreb, 1976.