Varijabilnost broja tandemskih ponavljanja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa VNTR)
Jump to navigation Jump to search
Varijacija dužine VNTR (D1S80) alela kod i6 individua.

Varijabilnost broja tandemskih ponavljanja (eng. Variable Number Tandem Repeat: VNTR) se ogleda u varijaciji većeg broja lokacija sa kratkim nukleotidnim sekvencama tandemskih ponavljanja, koje se u genomu višekratno ponavljaju. Mogu naći na mnogim hromosomima, a često pokazuju međuindividualne varijacije u dužini. Svaka varijanta djeluje kao naslijedni alel, što omogućava da se koristite za osobnu ili roditeljsku identifikaciju. Njihova analiza je korisna u genetičkim i ostalim biološkim istraživanjima, forenzici i DNK profiliranju (fingerprinting).[1][2][3]

U eukariotskom genomu postoji veliki broj ponavljajućih sekvenci, koje variraju po veličini i broju ponavljanja. Takvi genetički markeri su izuzetno polimorfni i informativni u postupcima individualizacije analiziranih uzoraka. Opisani su brojni VNTR markeri u okolini centromere. Prema dužini ponavljajuće sekvence dijele se na:

Minisatelitni VNTR markeri su tipski minisatelitni markeri. Njihova ukupna dužina varira od 500do 10.000 bp, a repetitivne sekvence obično od 10 do 35 bp.

Većina ovih polimorfnih markera se nalazi u nekodiajućim dijelovima genoma, što znači da nisu podložni selekcijskom pritisku. Zbog toga su izvrsni markeri za identifikaciju različitih bioloških sistema. Posebno su i informativni jer broj njihovih alternatvnih alelnih varijanti doseže i preko 100. Ovi lokusi imaju i visoku stopu mutiranja, što rezultira velikim brojem detektibilnih varijanti.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Marjanović D., Primorac D. (2009): Molekularna forenzična genetika. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-6-9.
  2. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
  3. ^ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]