Adolf Eichmann

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Adolf Eichmann
Example alt text
Adolf Eichmann
Rođenje 19. mart 1906.
Solingen, Njemačka
Smrt 1. juni 1962.
Ramla, Izrael

Adolf Eichmann je bio visoki njemački[1] oficir i ratni zločinac (njemački:Obersturmbannführer - odgovaralo bi činu pukovnika) nacističke njemačke organizacije SS. Bio je vođa Organizacije za protjerivanje i deportaciju Židova za vrijeme vladavine NSDAP u Njemačkoj. Smatra se odgovornim za smrt oko 6 miliona Židova. Osuđen je na smrt 1962. godine u procesu na Okružnom sudu u Jeruzalemu i obješen u zatvoru Ramla u Izraelu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen u Solingenu u Njemačkoj, seli se sa porodicom 1914. godine u Linz, gdje mu se otac Karl Adolf zapošljava kao knjigovođa. Nedugo nakon toga, umire mu majka Maria (rođ. Schefferling). Nakon neuspješnog apsolviranja gimnazije, upisuje se u zanatsku školu za elektrotehniku, mašinstvo i visokogradnju kao mehaničar. Za vrijeme školovanja u Linzu upoznaje Ernsta Kaltenbrunnera, koji kasnije postaje šef sigurnosne policije SD, te Eichmannov nadređeni oficir. 1921. godine Eichmann napušta zanatsku školu i zapošljava se u rudniku, firme vlasnika njegovog oca. Od 1925. do 1927. godine radi kao trgovac u gornjoaustrijskoj elektrogradnji, te 1933. godine postaje zastupnik firme Vacuum Oil Company, njemačke podružnice američke kompanije Standard Oil. 1935. godine ženi se sa Verom Leibl, sa kojom je imao četiri sina: Klausa, rođenog u Berlinu 1936, Horst Adolfa, 1940. godine u Beču, Dieter Helmut, 1942. godine u Pragu i Ricarda Francisca 1955. godine u Buenos Airesu.

Članstvo u NSDAP i SS[uredi | uredi izvor]

1927. godine Eichmann se učlanjuje u njemačko-austrijsku organizaciju Frontkämpferbund, savez desnice u Austriji. U aprilu 1932. godine postaje član Njemačke nacionalno socijalističke radničke parije NSDAP sa članskim brojem 889895 i član SS-a sa brojem 45326. Nakon zabrane NSDAP u Austriji 1933. godine odlazi u Bavarsku, gdje se učlanjuje u Austrijsku legiju (njemački:Österreichische Legion), paramilitarnu organizaciju austrijskih nacionalsocijalista u Njemačkoj. U Klosterlechfeldu i kasnije u Dachauu završava četrnaestomjesečnu vojnu obuku koju apsolvira u SS-u. Dobrovoljno se javlja u Sigurnosnu službu SD, te radi kao referent za razradu tzv. masonske kartoteke. U junu 1935. godine premješten je kao referent za tzv. židovska pitanja, te u saradnji sa njemačkom tajnom policijom Gestapo radi na planiranju protjerivanja Židova iz Njemačke. Nakon pripajanja Austrije 1938. godine, kao zapovjednik SD raspoređen je u Beč, gdje zajedno sa svojim zamjenikom Alois Brunnerom osniva Centralni ured za iseljavanje Židova. Ured ima za cilj nasilno iseljavanje židovskog stanovništva iz Austrije. Po tom modelu osniva ured u Pragu sa istim ciljevima i zadacima. Početkom 1940. godine preuzima Centralni ured u Berlinu od Reinhard Heydricha, te postaje šef Referata IV D 4 centralne sigurnosne službe RSHA. 9. oktobra 1942. godine Brunner izvještava Eichmanna sa oduševljenjem: Beč je očišćen od Židova! Za vrijeme boravka u Beču protjerano je 180.000 Židova. U julu 1941. godine Eichmann preuzima novu dužnost, te je zadužen za cjelokupno iseljavanje i protjerivanje Židova iz Njemačke i okupiranih područja, kao i njihov transport u koncentracione logore. Pod njegovom upravom je koordinacija svih transporta obično željeznicom, organizacija i stvaranje geta, te oduzimanja židovske imovine i upravljanja istom. Time je odgovoran za smrt preko 6 miliona Židova, koji su pogubljeni ili u getima ili u koncentracionim logorima. 1941. godine sastaje se sa Mohammed Amin al-Husseiniem [2], jednim od začetnika antisemitizma u arapskim zemljama, te sa njim planira istrebljenje Židova na prostorima Arabije i Bliskog Istoka. 1942. godine na Konferenciji u Wannsee koordinira i vodi protokol [3] o tzv. Konačnom rješenju židovskog pitanja. Nakon posjete koncentracionom logoru Auschwitz, surađuje sa mađarskim fašistima na zajedničkim transportima Židova prema Auschwitzu. Okupacijom Mađarske od strane njemačke oružane sile (Wehrmacht) Eichmann osniva tzv. Eichmann-Kommando, specijalnu jedinicu SS pod vodstvom Eichmanna, koja je zadužena zajedno sa lokalnom upravom za deportaciju desetine hiljada Židova iz Mađarske [4] Jedinica se sastojala od 150 osoba. Posjeta u Auschwitzu omogućuje mu logističko organiziranje industrijskog ubijanja te radi na poboljšanju i usklađivanju transporta željeznicom. U zapisnicima sa suđenja potvrđena je gotovo bolesna perfekcija i težnja da nijedan transport ljudi zbog nikakvog razloga ne izostane. Postoje podaci po kojima je osobno Eichmann davao prvenstvo transportima Židova prema logorima u odnosu na logističku potporu njemačkoj oružanoj sili na frontu.

Bijeg iz Njemačke[uredi | uredi izvor]

Kopija isprave Crvenog križa, sa kojom je Eichmann 1950. godine otputovao u Argentinu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Eichmann bježi 1945. godine iz američkog logora vojnih zarobljenika Oberdachstetten, te sa lažnim dokumentima pod imenom Otto Henninger živi u malom selu Aletnsalzkoch, gdje radi kao šumski radnik. U isto vrijeme lovac na naciste, Simon Wisennthal, pokušava naći Eichmanna te organizira pretres u kući Eichmannovih roditelja u Linzu i pokušava se susresti sa Eichmanovom suprugom. [5] U augustu 1947. godine mogao je biti uhapšen po nalogu Simona Wisennthala, koji je naredio pretres stana u Fischerdorfu, dijelu Altaussee na kućnom broju 8. Umjesto pretresa tog stana, austrijski su se žandari zadržali na kućnom broju 38, gdje su tražili nekog drugog nacističkog oficira. Nakon toga, žandari su ipak došli na broj 8, gdje im je vrata otvorila Eichmanova supruga Veronika Liebl-Eichmann, koja je tvrdila da je od marta 1945. godine razvedena od Eichmanna i da ga od tada nije više vidjela.[6] Zbog propasti firme u kojoj je radio, smješta se u iznajmljenom dijelu prostora firme, te živi od povremenih poslova sve do 1950. godine. Tada uz pomoć austrijskog biskupa Alois Hudala iz Vatikana, te njemačke organizacije za izbjeglištvo Stille Hilfe preko Italije se iseljava već organiziranim kanalima tzv. linijom pacova u Argentinu. Pod imenom Riccardo Klement dobija izbjeglički pasoš Crvenog križa i nakon izvjesnog vremena sastaje sa svojom porodicom. Relativno skromno živi u Argentini u mjestu Calle Chacabuco. 1957. godine tužilac u Auschwitz procesu Fritz Bauer dobija pismo od svog prijatelja i bivšeg logoraša Lothara Hermanna iz Buenos Airesa, u kom piše da je njegova kćerka Sylvia upoznala najstarijeg sina Adolfa Eichmanna, koji je zbog svojih antisemitističkih izjava lako pao u sumnju. Fritz Bauer obavještava izraelsku vladu, koja u saradnji sa izraelskom tajnom službom Mossad organizira praćenje i istragu o Eichmannu. Izjavom agenta Mossada, nakon posjete u stanu, da jedan tako visoko rangirani nacistički SS oficir živi u skromnim uvjetima, istraga se gotovo prekida sve do marta 1960. godine kada Lothar Hermann u saradnji sa njemačko-židovskom zajednicom u Buenos Airesu sastavlja pismo izraelskim vlastima u kojem tvrdi: "...kako izgleda Izrael nema interesa za hapšenjem Eichmanna...". Do tada Eichmann je zaposlen u firmi Daimler Benz u mjestu González Catán, predgrađu Buenos Airesa.

Hapšenje i proces[uredi | uredi izvor]

Snimak sa suđenja i donošenja presude Adolfu Eichmannu 1961.(en)

11. maja 1960. godine Eichmann je otet i prebačen avionom u Izrael. Podaci o operaciji hapšenja i prebacivanja Eichmanna u Izrael do sada nisu službeno objavljeni i potvrđeni, te postoji nekoliko verzija, koje su opisane u knjigama engleskih i izraelskih autora. Zbog nemogućnosti izručenja i nepostojanja konvencije o izručenju između Brazila i Izraela, postoji verzija da je tajno otet u akciji Mossad-a pod tajnim imenom Operacija Garibaldi, te pod imenom Atila, među kojima je bio agent Mossada Peter Zvi Malkin. Po drugoj verziji prebačen je uz pomoć generalnog direktora Daimler Benza u Argentini William Mosettija, kao i mnogih dobrovoljaca, u Urugvaj u mjesto Punta del Este, odakle je letom izraelske kompanije El Ala prebačen za Izrael. 27. maja 1960. godine Ben Gurion obznanio je hapšenje Eichmanna pred izraelskim parlamentom, dok se istovremeno u njemačkim diplomatskim krugovima pokušavala naći mogućnost Eichmanovog izručenja Njemačkoj. Smatra se da nije, osim zvanične informacije, uopšte pokušano da se Eichmann izruči. Pravdano je to time da ne postoje diplomatski odnosi na liniji Izrael-Njemačka, te tvrdnjom da Eichmann nije njemački državljanin, zbog iseljenja u Austriju i sl.

U dokumentima objavljenim 2006. godine od strane američke obavještajne organizacije CIA-e, dokazano je da je mjesto boravka bilo poznato njemačkoj obavještajnoj službi, pa tako i vladi Njemačke, dvije godine prije hapšenja Eichmanna[7]. Informacija nije iskorištena niti proslijeđena Izraelu vjerovatno iz razloga zaštite visokih vladinih predstavnika, kao npr. Hans Globkea, jednog od autora mnogobrojnih zakona u nacističkoj Njemačkoj i kasnijem saradniku u vladi njemačkog predsjednika vlade Konrada Adenauera. Također je 1954. godine Dokumentacioni centar Simona Wiesenthala već 1954. godine imao informacije o boravku Eichmanna u Argentini, ali ni Svjetski židovski kongres (WJC) niti Mossad nisu pokazali interes za hapšenje Eichmanna.

U intervjuu njemačkog dnevnika Junge Welt sa novinarkom Gaby Weber pojavljuje se nova verzija o hapšenju Eichmanna. Ona tvrdi da u otmicu nije bio umiješan Mossad nego vojna obavještajna služba LAKAN, koja je u Argentini ispitivala mogućnosti transfera nuklearne tehnologije iz Argentine u Izrael, te izradu izraelske atomske bombe. Eichmannova umiješanost u poslove i u razmjenu tehnologije, te njegovi intervjui sa Willem Sassenom, doveli su do odluke i saradnje argentinskih te brazilskih vlasti na deportaciji Eichmanna.[8].

Pitanje državljanstva[uredi | uredi izvor]

Nakon hapšenja Eichmanna, austrijskoj politici nije odgovaralo, tvrdnja o austrijskom državljanstvu Eichmanna, te je na zahjev tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Austrije, Josefa Afritscha, nađen način pravnog oduzimanja austrijskog državljanstva Adolfu Eichmannu. Kako je Eichmann rođen u Njemačkoj, ali se kao dijete sa roditeljima preselio u Austriju 1914. godine, te je po austrijskom Zakonu o državljanstvu iz 1918 godine, bilo dovoljno stalno mjesto boravka za dobijanje državljanstva. Samim tim je Eichmannov otac dobio austrijsko državljanstvo, dok ga je Adolf dobio po automatizmu. Službenik austrijske kriminalističke policije Leo Maier (kasnije: Leo Frank), pronašao je rješenje u zakonskoj odredbi o oduzimanju državljanstva Austrijancima, koji su bili pripadnici u stranim vojnim jedinicama, a zbog Eichmannovog članstva u Austrijskoj legiji, ministar Afritsch, odobrio je retroaktivnu primjenu ove odredbe, te je time de facto, Eichmannu oduzeto austrijsko državljanstvo. [1]

Proces[uredi | uredi izvor]

Čitanjem i predavanjem optužnice Eichmannu, 1. februara 1961. godine, istovremeno je pripremljen protokol odbrane na preko 3.000 strana sa 1.300 dokumenata (kasnije oko 1.600), te je sastavljena lista od tridesetdevet svjedoka. Pod službenim brojem 40/61 11. aprila 1961. godine počinje proces protiv Adolfa Eichmanna na Okružnom sudu u Jerusalemu. Devetomjesečnom pripremom i istragom sastavljena je optužnica u 15 tačaka pod predsjedavajućim sucima Moshe Landau, Benjamin Halevi i Yitzhak Raveh. Glavni tužilac je bio Gideon Hausner, a njegov zamjenik Gabriel Bach. Osnovica za optužnicu[9] je sastavljena na osnovu preko 1.500 dokumenata i saslušanja 100 svjedoka, od kojih su 90 bili bivši logoraši koncentracionih logora. Njegov advokat je bio Nijemac Robert Servatius, što je omogućeno donošenjem posebnog zakona da jedan strani advokat može zastupati optuženog na izraelskom sudu, jer se nije mogao naći nijedan izraelski advokat koji bi zastupao Eichmanna. Odbrana je pozvala slijedeće svjedoke: Erich von dem Bach-Zelewski, Richard Baer, Kurt Becher, Theodor Horst Grell, Wilhelm Höttl, Walter Huppenkothen, Hans Jüttner, Herbert Kappler, Hermann Krumey, Max Merten, Franz Novak, Franz Alfred Six, Alfred Slawik, Eberhard von Thadden, Edmund Veesenmayer i Otto Winkelmann.

Optužnica[uredi | uredi izvor]

Petnaest tačaka optužnice mogu se podijeliti u četiri grupe:

  • I kategorija - Zločini protiv židovskog naroda.
    • 1. Uzrokovanje smrti miliona Židova kroz logore za uništavanje, djelovanjem sigurnosne policije, osnivanjem radnih logora, osnivanjem koncentracionih logora i masovnom deportacijom Židova.
    • 2. Stvaranje životnih uslova pod kojima su milioni Židova trebali biti fizički uništeni.
    • 3. Uzrokovanje teških tjelesnih i duševnih šteta milionima Židova u Evropi.
    • 4. Priprema mjera za sterilizaciju Židova, čime bi se onemogućilo rađanje.
  • II kategorija - Zločini protiv čovječnosti
    • 5. Uzrokovanje ubistava, uništavanja, porobljavanja i deportacije židovskog stanovništva.
    • 6. Proganjanje Židova iz nacionalnih, rasnih, vjerskih i političkih razloga.
    • 7. Provođenje pljačkanja židovske imovine kroz nehumane mjere, uključivši krađu, prisilu, teror i mučenje.
    • 9. Deportacija 500.000 pripadnika poljskog naroda iz mjesta stanovanja sa ciljem naseljavanja tih teritorija Nijemcima.
    • 10. Deportacija 14.000 Slovenaca sa ciljem naseljavanja tih područja Nijemcima.
    • 11. Deportacija desetine hiljada Sinti, Roma i njihovo transportovanje u logore za uništavanje.
    • 12. Deportacija otprilike stotinu djece iz češkog sela Lidice u Poljsku sa ciljem njihovog uništavanja.
  • III kategorija - Ratni zločini
    • 8. Zlostavljanje, deportacija i ubistvo Židova.
  • IV kategorija - Članstvo u zločinačkim organizacijama.
    • 13. Članstvo u SS.
    • 14. Članstvo u Sigurnosnoj službi SS.
    • 15. Članstvo u tajnoj policiji Gestapo.

Odbrana[uredi | uredi izvor]

Njemački advokat Robert Servatius vodio je odbranu Eichmanna pod tezom da on nije bio direktno uključen u holokaust, nego da je izvršavao naređenja, što mu je kao vojniku bila obaveza, te samim tim ne postoji osnova za presudu. Naređenja je samo dalje provodio i bio je "točkić u sistemu". Izrael je finansirao odbranu sa neznatnih 20.000 $, dok je porodica Eichmann dodatno platila 15.000 njemačkih maraka. Dio novca koji je Willem Sassen dobio za tantijeme od prodaje intervjua sa Eichmanom od američkog časopisa Time iskorišten je za odbranu Eichmanna, ali je američka obavještajna agencija CIA prije objavljivanja, sve dijelove razgovora koji su se ticali njemačkog pravnika Globkea izbrisala i cenzurirala.[10] Još jedan problem odbrane je bio u tome da gotovo nije postojala mogućnost saslušanja svjedoka odbrane, koji bi po izraelskim zakonima mogli biti uhapšeni zbog sličnih optužbi kao i Eichmann. Izjasnio se kao nedužan i ulaganjem žalbe u prvoj instanci poveo je raspravu o pravu izraelskog suda i legitimnosti procesa prema njemu. Suđenje je Eichmann proveo u kabini od neprobojnog stakla i u trajanju suđenja nije pokazao kajanje niti osjećaje krivnje. Priznao je da je ubistvo 6 miliona Židova jedan od najvećih zločina u historiji čovječanstva, ali je naglasio da je samo izvršavao naređenja drugih, ali i da je dobio naređenje da sam ubije, izvršio bi i to naređenje bez razmišljanja. Njegovu ravnodušnost prema holokaustu može se ogledati u dijalogu saslušanja sa izraelskim policijskim oficirom Avner Lessom:

Less: " Vi ste službeno znali za gasne komore i ubijanja u njima? "
Eichmann: " Da to znao sam, to je sasvim jasno."
Eichmann: "(...) bio sam sve te godine zadovoljan da sa tim nemam ništa. Ja sa uništavanjem nisam imao ništa . "
Less: " Zar deportacija nije bila povezana sa uništavanjem? "
Eichmann: "Gospodine Avner, rekao sam vam već, nisam bio zadužen da znam ko je, a ko ne bio u radnom procesu za šta obavezan. Ja sam imao naređenje deportirati. (...)."
Less: " I to znači, da niste bili protiv zločina?"
Eichmann: " Ja sam slušao zapovijedi. Svejedno kakve. Ja sam slušao zapovijedi i izvršavao ih. Iz moje kože ne mogu napolje. "

U razgovorima Eichmnanna sa Willem Sassenom, pripadnikom SS jedinice iz Holandije, vođenih 50-tih godina u Argentini, koji su objavljivani u časopisima u SAD i u Njemačkoj, Sassen navodi rečenicu u kojoj Eichmann kaže:

"Da smo ubili 10,5 miliona Židova, bio bih zadovoljan i mogao bi reći, u redu, uništili smo neprijatelja... Ja nisam bio obični izvršilac naređenja, kao takav bio bi budala, radio sam na tome iz idealizma.." .

Slične izjave i razmišljanja, mada ne u ovako otvorenom tonu, mogu se naći u njegovom testamentu i dnevniku ("Götzen") "Idoli" koje je napisao za vrijeme suđenja u zatvoru u Ramli:

"...Ja ću vam prikazati život tog vremena kako je bilo, kako sam ga ja preživio i vidio. Neću pokušati ništa uljepšati. Ne pišem za ničiju čast i slavu; kakve su to samo lažne i lažljive riječi. Ono u što sam jučer morao vjerovati i obožavati, danas leži u prahu poraženosti. Opisat ću vam genocid nad Židovima, onako kako se desio i daću vam moja razmišljanja od jučer i od danas. Ne samo da sam polja smrti vlastitim očima gledao, polja kao klaonice na kojima život nestaje, vidio sam još strašnije stvari. Vidio sam kako sa malo riječi, kroz kratke riječi i zapovijedi pojedinca, kome je državno vođstvo dalo vlast, stvaraju se mjesta za uništavanje života. Vidio sam i neugodu toka mašinerije smrti. Točkić koji pokreće točkić, kao satni mehanizam. I vidio sam one koji paze na satni mehanizam, održavaju ga, poboljšavaju ga. Vidio sam i one koji mehanizam ponovo zapinju i posmatraju kazaljku koja sekunde pokazuje, koja žuri i žuri kao život prema smrti. Vidio sam najveći i najnasilniji ples smrti svih vremena. To sam vidio..[11]"

Eichmann je u svim tačkama optužnice proglašen krivim.

Presuda[uredi | uredi izvor]

Suđenje je završeno 15. decembra 1961. godine presudom: smrt vješanjem. Žalbom Eichmanna i njegovog advokata presuda je potvrđena 29. maja 1962. godine i izvršena 1. juna 1962. godine. Eichmann je ostao jedina osoba kojoj je jedan izraelski sud donio i izvršio smrtnu presudu. Kremiran je i njegov je pepeo raspršen u Sredozemno more, da ne bi mogao biti sahranjen ni u jednoj drugoj državi.

Legitimnost procesa[uredi | uredi izvor]

Već na početku sudenja Eichmann je izjavio da izraelski sud nema legitimnost koja njemu, kao optuženom, može osigurati nepristrasno suđenje. Kritičari procesa, ali i revizionisti nacizma, smatraju ovo suđenje pristrasnim, jer izraelsko pravo zastupa samo poglede i zahtjeve židovskog naroda. Sud se pozivao na međunarodni pravni princip, tzv. univerzalnu jurisdikciju, po kojoj povrede ovih odredbi omogućavaju suđenje i van područja na kojem je krivično djelo počinjeno. Osnovica za donošenje optužnice je u Izraelu 1960. godine donesena zakonska odredba pod nazivom "Nazi and Nazi Collaborators (Punishment) Law" (NNCL), koja je zasnovana na Londonskom statutu iz 1945. godine, osnovnom pravu za suđenja nacista u Njemačkoj kao i za Nürnberške procese.

Suđenje u medijima[uredi | uredi izvor]

Proces protiv Eichmanna praćen je u 38 zemalja, a posebno u Njemačkoj i Izraelu. Suđenje se moglo pratiti uživo, pomoću sakrivenih kamera, kojima je zabilježen cijeli tok suđenja. Dnevne izvještaje izrađivala je američka filmska kompanija Capital Cities Broadcasting Corporation. Postoji nekoliko dokumentarnih filmova u kojima je prikazan tok procesa.

U knjizi Eichmann u Jerusalemu, američka književnica njemačko-židovskog porijekla Hannah Arendt govori o Eichmannu, kao i većini nacionalsocijalista, kao sasvim normalnim ljudima, koji su težući karijeri izvršavali za pisaćim stolom i najveće zločine, bez griže savjesti. Sam podnaslov knjige, Banalnost zla, u revizionističkim krugovima zloupotrebljava se kao teza da je svaki čovjek u određenim okolnostima sklon zločinu. Te je teze Arendt pobijala i smatrala nepravilnim tumačenjem svoga djela.

Knjige o Eichmannu[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: