Marija Gimbutas

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Marija Gimbutas
Mapa Indoevropskih migracija od oko 4000 do 1000 p. n. e. u skladu sa Kurganskim modelom

Marija Gimbutas (litvanski: Marija Gimbutienė; 23. januar 1921 – 2. februar 1994) bila je litvansko-američki arheolog, poznata po izučavanju neolita i bronzanog doba Evrope. Roditelji su joj pripadali litvanskoj inteligenciji. Majka je bila doktorica medicinskih nauka (oftalmolog), a otac univerzitetski profesor.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođena je 23. januara 1921. u Vilniusu. Završila je tamošnji univerzitet 1942, a doktorirala je arheologiju u Njemačkoj 1946. godine. Od 1947. do 1949. radila je postdiplomske studije na univerzitetima Heidelberg i München. Godine 1949. odlazi u SAD, gdje radi na Harvardu. Bila je profesor arheologije od 1963. do 1989. na Univerzitetu u Los Angelesu (UCLA).

Tokom 1950-ih i ranih 1960-ih stekla je svjetsku reputaciju poznavaoca Bronzanog doba Evrope, proučavajući litvansku narodnu umjetnost i prahistoriju baltičkih i slavenskih naroda. O tome je 1965. napisala knjigu Bronze Age Cultures of Central and Eastern Europe (1965) (Kulture Bronzanog doba u srednjoj i istočnoj Evropi), u kojoj je evropsku prahistoriju reinpretirala u svjetlu lingvistike, etnologije i historije religije, mijenjajući mnoge ranije postavke o početku evropske civilizacije.

Kurgansku hipotezu, koristeći sintezu arheologije i lingvistike, predstavila je 1956. godine. Ta teorija postaće jedan od najraširenijih prijedloga za identifikaciju praindoevropske domovine iz koje su se raširili indoevropski jezici u Evropu i dijelove Azije.[1] Ova hipoteza, i pripadajući metod povezivanja različitih disciplina imala je značajan uticaj na mnogobrojne indoevropske studije.[2]

U djelima Boginje i bogovi stare Evrope (The Goddesses and Gods of Old Europe: 6500–3500 B.C. /1982/), Civilizacija boginje (The Civilization of the Goddess) i Jezik boginje (The Language of the Goddess /1991/), u arheologiju je uvela pojam Stara Evropa, kojim je nazvala dio Evrope od Egeja i Jadrana sa ostrvima na jugu, do Češke, Slovačke i južne Poljske na sjeveru i Moldavije i Ukrajine na istoku. Istovremeno pojam označava i skupinu neolitskih kultura iz vremena od 6.500 do 3.500 p. n. e. To su kulture matrijarhata, zemljoradnje i sjedilačkog načina života, jednakosti i mira, što je u suprotnosti sa kulturom koju su u 4. i 3. mileniju p. n. e, u skladu s njenom teorijom Kurganska hipoteza, iz azijskih stepa donijeli Praindoevropljani i koja je bila patrijarhalna, stočarska, mobilna i ratnički orijentisana.[3]

Gimbutas je direktno vodila istraživanja na neolitskim nalazištima u jugoistočnoj Evropi između 1967. i 1980, uključujući Anzabegovo, pored Štipa (Sjeverna Makedonija) i Sitagroi i Achilleion u Tesaliji (Grčka). Tada je u Bosni i Hercegovini, na osnovu radiokarbonske analize, izvršila novu periodizaciju i dataciju butmirske kulture. Umrla je 2. februara 1994. u Los Angelesu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ramona Felinger - INDOEUROPEIZACIJA U ARHEOLOŠKOM I LINGVISTIČKOM KONTEKSTU, SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za arheologiju, Zagreb, 2018
  2. ^ Wolfgang Haak i grupa autora - Masovne migracije iz stepe bile su izvor Indoevropskih jezika u Evropi
  3. ^ "Marija Gimbutas - The Goddesses and Gods of Old Europe". University of California Press - Berkeley, Los Anfeles. Pristupljeno 9. 2. 2017.