Anatema

Anatema (grčki: ανάθεμα - zavjetni dar) ima dva osnovna značenja. Prvo se koristi za označavanje nečega ili nekoga ko je omražen, odbačen ili izbjegavan. Drugo značenje odnosi se na formalno crkveno izopćenje. Ova značenja potječu iz Novog zavjeta, u kojem je anatema označavala osobu ili predmet proklet ili osuđen od Boga. U Starom zavjetu anatema je bila nešto ili neko proklet i odvojen od Boga zbog grijeha. Time se razlikuju dva osnovna konteksta upotrebe pojma: jedan povezan s posvećenjem, a drugi s uništenjem.

Religijska upotreba

U religijskom kontekstu, anatema označava potpuno izdvajanje osobe ili predmeta iz zajednice, bilo kao čin posvećenja Bogu ili kao oblik osude.

U judaizmu, pojam potječe od hebrejske riječi ḥērem, koja označava osobu, predmet ili zajednicu izdvojenu iz svakodnevne upotrebe i stavljenu izvan zajednice. U kasnijoj jevrejskoj tradiciji, posebno od perioda Makabejaca, ḥērem poprima značenje vjerske kazne i sredstva discipliniranja zajednice, uključujući zabranu vjerskog i društvenog općenja.

U Starom zavjetu, anatema se odnosi na ono što je potpuno posvećeno Bogu i time zabranjeno za svjetovnu upotrebu, često s implikacijom uništenja.

U Novom zavjetu, termin označava Božiju osudu i isključenje iz kršćanske zajednice, a u ranoj Crkvi prerasta u najteži oblik crkvene kazne — potpuno izopćenje.

U Katoličkoj crkvi, anatema je historijski označavala isključenje iz zajednice vjernika zbog hereze. Iako se termin koristio u odlukama crkvenih sabora, savremeno kanonsko pravo ga više ne upotrebljava, već koristi pojam izopćenje (ekskomunikacija).