Brundtlandin izvještaj
Našu zajedničku budućnost, poznatu i kao Brundtlandin izvještaj, objavile su u oktobru 1987. Ujedinjene nacije posredstvom Štamparije Univerziteta u Oxfordu. Ova publikacija predstavlja priznanje Gro Harlem Brundtland, bivše norveške premijerke, kao predsjedavajuće Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj (WCED).
Njeni ciljevi bili su multilateralizam i međuzavisnost nacija u potrazi za putem održivog razvoja. Izvještaj je nastojao povratiti duh Stokholmske konferencije, koja je uvela brigu o životnoj sredini u formalnu sferu političkog razvoja. Naša zajednička budućnost postavila je pitanja životne sredine čvrsto na politički dnevni red; imala je za cilj raspravljati o životnoj sredini i razvoju kao jednom pitanju.
Dokument je bio kulminacija međunarodne vježbe "900 dana", koja je katalogizirala, analizirala i sintetizirala pismene podneske i svjedočenja stručnjaka "viših predstavnika vlade, naučnika i stručnjaka, istraživačkih instituta, industrijalaca, predstavnika nevladinih organizacija i opće javnosti" održanim na javnim raspravama širom svijeta.
Izvještaj je definirao održivi razvoj kao "razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe". [1]
Sadržaj[uredi | uredi izvor]
Mandat Brundtlandine komisije primarno je baziran na sljedećem: [2]
- "Preispitati kritična pitanja životne sredine i razvoja i formulisati inovativne, konkretne i realne prijedloge akcija za njihovo rješavanje;
- Ojačati međunarodnu saradnju u oblasti životne sredine i razvoja i procjeniti i predložiti nove oblike saradnje koji mogu izbiti iz postojećih obrazaca i uticati na politike i događaje u pravcu potrebnih promjena; i
- podići nivo razumijevanja i posvećenosti djelovanju od strane pojedinaca, dobrovoljnih organizacija, preduzeća, instituta i vlada" (1987: 347). "Komisija je svoju pažnju usmjerila na područja stanovništva, sigurnosti hrane, gubitka vrsta i genetskih resursa, energije, industrije i ljudskih naselja - shvatajući da su sve to međusobno povezane i da se ne mogu tretirati izolovano jedno od drugog."
Izvještaj Brundtlandine komisije prepoznao je da je razvoj ljudskih resursa u obliku smanjenja siromaštva, rodne ravnopravnosti, i preraspodjele bogatstva bio ključan za formuliranje strategija za očuvanje okoliša, a također je prepoznao da postoje ekološke granice ekonomskog rasta u industrijaliziranim i industrijaliziranim društvima. Brundtlandin izvještaj tvrdi da siromaštvo smanjuje održivost i ubrzava pritiske na okoliš – stvarajući potrebu za balansiranjem između ekonomije i ekologije.
Objavljivanje naše zajedničke budućnosti i rad Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj postavili su temelje za sazivanje Samita o Zemlji 1992. godine i usvajanje Agende 21, Deklaracije iz Rija i osnivanje Komisije za održivi razvoj.
Često citirana definicija održivog razvoja definirana je u izvještaju kao: „razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“.
Osim toga, ključni doprinosi Naše zajedničke budućnosti konceptu održivog razvoja uključuju prepoznavanje da su mnoge krize s kojima se planeta suočava, međusobno povezane krize koje su elementi jedne krize cjeline [3] i vitalne potrebe za aktivnim sudjelovanjem svih sektora društva u konsultacijama i odlukama koje se odnose na održivi razvoj.
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
- Nacionalni okrugli sto o životnoj sredini i ekonomiji
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Report of the World Commission on Environment and Development: Our Common Future" (PDF). United Nations. str. 16.
- ^ World Commission on Environment and Development (1987). Our Common Future. Oxford: Oxford University Press. str. 27. ISBN 019282080X.
- ^ Development, World Commission on Environment and. "Our Common Future: From One Earth to One World - A/42/427 Annex, Overview - UN Documents: Gathering a body of global agreements". www.un-documents.net.