Eudemonija

Eudemonija (grčki: εὐδαιμονία) je grčka riječ koja se doslovno prevodi u stanje 'dobrog duha' a također se prevodi kao 'sreća' ili 'dobrobit'.

U Aristotelovim djelima, eudemonija je bio izraz za najviše ljudsko dobro u starijoj grčkoj tradiciji. Cilj je praktične filozofije - razboritosti, uključujući etiku i političku filozofiju, da razmotri i doživi šta je ovo stanje zaista i kako se može postići. Stoga je to centralni koncept u aristotelovskoj etici i kasnijoj helenističkoj filozofiji, zajedno sa terminima aretē (najčešće prevedenim kao 'vrlina' ili 'izvrsnost') i phronesis ('praktična ili etička mudrost').

Klasični pogledi na eudaimoniju i vrlinu

Stoici

Zenon je vjerovao da je sreća "dobar tok života"; Kleant je sugerisao da je "živio u skladu sa prirodom", a Hrizip je vjerovao da je "živio u skladu sa iskustvom onoga što se dešava po prirodi." Stoička etika je posebno jaka verzija eudemonizma. Prema stoicima, vrlina je neophodna i dovoljna za eudemoniju. (Ova se teza općenito smatra da proizlazi iz Sokrata ranijih Platonovih dijaloga.)

Sokrat

Kao i svi drevni etički mislioci, Sokrat je smatrao da sva ljudska bića žele eudemoniju više od svega (vidi Platon, Izvinjenje 30b, Eutidem 280d–282d, Meno 87d–89a). Međutim, Sokrat je usvojio prilično radikalan oblik eudemonizma: čini se da je smatrao da je vrlina neophodna i dovoljna za eudemoniju. Sokrat je uvjeren da su vrline kao što su samokontrola, hrabrost, pravda, pobožnost, mudrost i srodni kvaliteti uma i duše apsolutno presudne ako osoba želi da vodi dobar i sretan (eudemon) život. Vrline garantuju sretan život eudemonije.