Sokrat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Sokrat

Sokrat (4. juni, 470-399. p. n. e.) (grčki Σωκράτης Sōkrátēs) je bio grčki (atinski) filozof i jedan od najbitnijih simbola zapadne filozofske tradicije. Sokrat je mišljenje iznosio u razgovorima sa omladinom na Atenskim trgovima. Nije bio sofista - kritikuje njihov skepticizam.

Sokratove metode[uredi | uredi izvor]

Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta i prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, i filozofije uopće. Aristotel je Sokrata proglasio pronalazačem metode definicije i indukcije, koje je on vidio kao esencijalne u naučnim metodama. Međutim, čudno, Aristotel je tvrdio da ova metoda nije pogodna za etiku.

Metod vođenja dijaloga ima dvije faze:

  1. Ironija- dovodi sagovornika do saznanja da ništa ne zna o onome što ga učitelj pita. Poznata rečenica, "Znam da ništa ne znam". (To je ironija).
  1. Majeutika- u drugom dijelu razgovora Sokrat postepeno dovodi sagovornika do saznanja- "porađanja istine" (majeutika- babička vještina).

Sokrat je tvrdio da je svjesnost ne znanja prvi stepen sticanja znanja. Sokratova metoda je negativna metoda hipotetičke eliminacije, u tome što su bolje hipoteze one kada polahko otkrivamo i eliminišemo one koje vode u kontradikciju. Sokratova metoda je potraga sa skrivenim hipotezama, pretpostavkama, aksiomima, koji podsvjesno oblikuju nečije mišljenje, a onda ih temeljito proučiti, da bi se odredila njihova dosljednost sa drugim vjerovanjima. Na osnovu puno pitanja, kao test logike i znanja, pomaže se osobi ili grupi da otkriju svoja mišljenja o nekoj temi, proučavajući definicije ili logoi (jednina logos), pokušavajući da nađe zajedničko u mnogo pojedinačnih mišljenja.

Vješt učitelj može podstaći učenika, pomoću ove metode, da misli za sebe. Ovo je jedina klasična metoda učenja za koju se zna da može stvoriti autonomnog mislioca. Ima nekoliko važnih principa ovog učenja:

  • Učitelj i učenik se moraju složiti oko teme za raspravu
  • Učenik se mora složiti da će pokušati odgovoriti na pitanja koja mu učitelj postavlja
  • Učitelj i učenik moraju prihvatiti svako tačno-promišljeni odgovor. To znači da proces mišljenja mora biti važniji od činjenica.
  • Učiteljeva pitanja moraju pokazati greške u učenikovom mišljenju ili vjerovanju. To znači da učitelj mora misliti brže i tačnije od učenika, i otkriti greške u učenikovom mišljenju, a onda smisliti pitanje koje učenik ne može odgovoriti osim pomoću tačnog procesa mišljenja. Da bi ovo izveo učitelj mora biti veoma brz u uočavanju klasičnih grešaka u razmišljanju.
  • Ako učitelj napravi grešku u logici ili činjenicama, prihvatljivo je da ga učenik ispravi.

Pošto diskusija nije dijalog, nije dobar način da se sprovede Sokratova metoda. Međutim, pomaže, čak i poželjno, ako je učitelj u mogučnosti da započne diskusiju sa grupom studenata. Ovo nije uvijek moguće kada učitelj treba da procijeni učenike, ali je poželjno pedagoški, jer ohrabruje učenike da razmišljaju umjesto da samo odgovaraju autoritetu.

Malo labavije, može se bilo koji proces temeljitog ispitivanja u dijalogu nazvati Sokratovom metodom.

Sokrat je koristio ovu metodu u istraživanju bitnih moralnih koncepta svog vremena kao što su vrline poštovanje, mudrost, umjerenost, hrabrost i pravda. Takva ispitivanja su osporavala moralna uvjerenja sagovornika, pokazivajući neadekvatnost i nekonsistnost u njihovim vjerovanjima, i često se završavalo zbunjenošću ili aporiji. U takvim situacijama i Sokrat je priznavao svoje ne znanje, ali su drugi tvrdili da imaju znanje. Sokrat je vjerovao da ga njegovo priznavanje ne znanja čini mudrijim od onih koji, iako neznalice, su tvrdili da imaju znanje. Iako, na prvi pogled izgleda paradoksalno (ili ironično), to je Sokratu dalo šansu da ispravi svoje greške tamo gdje su drugi mislili da su u pravu.

Život[uredi | uredi izvor]

Sokratova smrt Jacques-Louis David (1787)

Sokrat nije ostavio pisana djela; upućivanje na izvršenje vojne obaveze se može pronaći u Historiji peloponeskog rata. Bio je izložen zlobnoj satiri u Aristofanovoj komediji Oblaci koja je prikazana kada je Sokrat bio u četrdesetim godinama. Prikazivan je i u drugim dramama, gdje je bio kritikovan radi "moralnih opasnosti za savremeno mišljenje i literaturu". Glavni historijski izvori o Sokratu su u pisanim djelima njegovih učenika, Ksenofona i Platona. Drugi važan izvor su Aristotelova pisanja o njemu.

Skulpture i biste prikazuju Sokrata kao ružnog čovjeka. Ovi portreti su nastali većinom prema Platonovim opisima, a ne prema direktnom posmatranju.

Sokratov otac je bio Sofroniskus, kipar, a njegova majka Fenarete, babica. Bio je oženjen za Ksantife, koja mu je rodila tri sina. Prema kulturnim standardima vremena, ona je bila svadljiva žena. Sokrat je jednom prilikom rekao da bi on, nakon što je naučio živjeti sa svojom suprugom, mogao izdržati bilo koje ljudsko biće, isto kao što je dreseru konja lakše dresirati nekog drugog konja nakon što je bio sa divljim. Sokrat je volio ići u Simpozij, gdje je razgovarao i pio. On je bio legendarni pijanica, ostajao je trijezan čak i kada bi svi oko njega bili pijani do besvijesti. Doživio je i vojnu akciju boreći se u tri bitke. Znamo iz Platonovog Simpozija da je Sokrat bio odlikovan za hrabrost. Jednom prilikom je spasio život političaru Alkibidu. Tada je pokazao i svoju srčanost hodajući zimi bez cipela i kaputa.

Sokrat je živio na prijelazu sa vrhunca Atenske imperije do njenog pada nakon poraza protiv Sparte i njenih saveznika u Peloponeskom ratu. U tom vremenu kada se Atina oporavljala od ponižavajućeg poraza, Atenski javni sud je izabrao tri vodeće javne ličnosti da sude Sokratu za navodno nepoštovanje državnih bogova i za to što je iskvario Atensku omladinu. Proglasili su ga krivim, i osudili da ispije otrov.

Etičko učenje[uredi | uredi izvor]

Etičko učenje je, kao što je navedeno, centralni problem Sokratove filozofije. Sokrat je tvrdio da čovjeka ne određuje samo opažaj, nego prije svega um, osjećaj dužnosti, moral i savjest.

Za Sokrata je najviša vrlina znanje. Zbog toga Sokrat daje veliki značaj odgajanju omladine. Pored znanja važne vrline su: umjerenost, samosavladavanje, usavršavanje, poštovanje zakona i drugo.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Sokrat
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: