Indukcija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Indukcija (lat. inducere – "uvoditi") jedan je od osnovnih pojmova naučne spoznaje, tj. zaključivanje od pojedinačnih slučajeva na opći izvod, od pojedinačnih fakata na opće. U naučnom istraživanju indukcija se nužno spaja s dedukcijom.[1]

Indukcija je logička metoda. To je vrsta posrednog zaključka kod kojeg polazimo od pojedinačnog ka općem. To znači da ono što vrijedi za svaki pojedinačni slučaj jedne vrste vrijedi za cijelu vrstu. Induktivni zaključak dijeli se na potpun i nepotpun. Ako se u premisama (polazni sud) nabroji svaki pojedini slučaj neke vrste, pa se zaključi o cijeloj vrsti, onda je to potpuna indukcija. Ako se na osnovu nekoliko primjera neke vrste zaključi o cijeloj vrsti, onda je to nepotpuna indukcija. Ako su sve premise, onda je u potpunoj indukciji garantovano istinit i zaključni sud. To ne možemo tvrditi za nepotpunu indukciju. Njemački logičar Hempel, inspirisan indukcijom, predložio je paradoks koji je dobio naziv paradoks gavrana.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bratoljub Klaić (1968). Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zagreb: Zora. str. 551.