Pozitivizam
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Pozitivizam je filozofski pravac koji želi ostati na "pozitivnim" (provjerenim) činjenicama, odnosno, ostati na naučnim osnovama, negira svaku metafiziku, te izbjegava objašnjenje i stvaranje hipoteza. Osnivači pozitivizma su Francuz Auguste Comte i Englez John Stuart Mill.
Pozitivizam je bio dominantno mišljenje u devetnaestom i početkom dvadesetog vijeka. Pozitivizam se izražavao ne samo u filozofiji nego i u književnosti i teoriji umjetnosti.
Najuticajniji pokušaj primjene metodologije prirodnih nauka na sociologiju poznat je pod nazivom pozitivizam. To se odnosi na to da su mnogi sociolozi vjerovali da je moguće stvoriti nauku o društvu na istim načelima i postupcima kao i prirodne nauke (hemija, biologija).
Najvažniji sociolog zaslužan za uvođenje termina sociologija, te jedan od osnivača discipline je Auguste Comte (1798.-1857.). Prema njemu evolucija društva slijedi "nepromjenjive zakone", što znači da ljudsko ponašanje identično nepromjenjivom ponašanju materije - atoma i čestica.
Temeljna pretpostavka pozitivističkog pristupa je da se ponašanje ljudi, poput ponašanja materije, može objektivno mjeriti. Objektivno mjerenje vrši se opažanjem ponašanja, na temelju kojeg se mogu stvarati iskazi o uzrocima i posljedicama ponašanja.
Pozitivistički pristup posebno stavlja naglasak na ponašanje koje se može direktno opažati. Tvrdi da faktori koji se ne mogu direktno opažati, kao što su osjećaja, nisu posebno važni i mogu zavaravati.
Začetnik pozitivističke teorije u sociologiji je Auguste Comte, koji je smatrao da se društveni fenomeni mogu proučavati koristeći metode poznate iz prirodnih znanosti. Stoga je skovao naziv pozitivna fizika, a njegov je pristup kasnije postao poznat kao pozitivizam.
Kritika pozitivizma[uredi | uredi izvor]
Kritičari ovog filozofskog pravca često spominju ograničenje pozitivizma na ono otkriveno, i smatraju da to rezultira u statičnosti, sputavanju ljudskog uma u otkrivanju nečeg novog. Kritičari ovaj pravac nazivaju "žablja perspektiva".