Paradoks gavrana

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Paradoks gavrana je prvi predložio njemački logičar Calr Gustav Hempel 1940-tih godina, da bi pokazao princip indukcije po kojem nabrajanje dozvoljava da se potvrdi odgovarajuće uopćavanje putem njegovih instanci.

Paradoks[uredi | uredi izvor]

Kada mnogo ljudi tokom hiljada godina posmatra nešto kao što je sila gravitacije, oni sve više vjeruju u njeno postojanje. Ovo vjerovanje se može sažeti pomoću principa indukcije:

  • Ako je slučaj X posmatran i ako je dosljedan teoriji T, onda se mogućnost da je T istinita povećava

Hampel daje primjer principa indukcije: teorija da su svi gavrani crni. Ako izađemo u prirodu i posmatramo milione gavrana, mogli bi zaključiti da su svi crni. Nakon svakog posmatranja, naše vjerovanje u teoriju "svi gavrani su crni" će se povećati. Princip indukcije, za sada, izgleda razumljiv.

Problem nastaje kada zaključimo da je izjava "svi gavrani su crni" logički jednaka izjavi "sve stvari koje nisu crne nisu gavrani". Ako posmatramo crvenu jabuku, zaključiti ćemo da ona nije crna, i ako je bolje ispitamo, doći ćemo do zaključka da nije gavran. Znači, prema principu indukcije, posmatrajući crvenu jabuku trebalo bi se povećavati naše vjerovanje da su svi gavrani crni!

Ponuđeno rješenje za paradoks gavrana[uredi | uredi izvor]

Rješenje uključuje ograničavanje vrsta uopćavanja koje mogu biti potvrđene svojim instancama, poricanje principa da ako dokaz potvrđuje hipotezu on potvrđuje i svaku logički ekvivalentnu hipotezu, i prihvatanje zaključka da je posmatranje, u stvari, relevantno, iako neznatno.

Ovo posljednje rješenje (samog Hempela) pokazuje da ako bi broj uključenih stvari, ili pozadinskih informacija, bio različit mogli bismo dozvoliti nešto što nije ni A ni B da bismo potvrdili da svi A su B. Pored toga, paradoks zahtjeva dalja istraživanja obrazloženja iza Nikodovog kriterijuma.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]