Frakcija Crvene armije

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Simbol RAF-a

Frakcija Crvene Armije (njemački: Rote Armee Fraktion; RAF), također poznata i kao Baader-Meinhof grupa odnosno banda, je bila ljevičarska, militantno-teroristička organizacija u Njemačkoj. Organizaciju su 1970. godine osnovali Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Horst Mahler, Ulrike Meinhof, Irmgard Möller i drugi. Djelovali su kao "komunistička urbana gerila" aktivno od 1970. do 1993. RAF je zvanično prestala da postoji 1998. godine samostalnim rasformiranje grupe. [1]

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Sve je započelo na studentskim protestima kasnih 1960-tih kada je tokom nereda smrtno ranjen protestant koga je ubila policija. Za vrijeme kasnijih demonstracija protiv rata u Vijetnamu njemačka policija je bila veoma brutalna. Tokom jednog protesta 2. juna 1967. ubijen je student Benno Ohnesorg. Sve je to kulminiralo podmetanjem požara u par stanica policije od strane grupe: Thorwald Proll, Horst Söhnlein, Gudrun Ensslin i Andreas Baader koji su ubrzo uhapšeni.

1960-te u Njemačkoj dolazi do ekstremne reakcije na nacističku prošlost. Mladi Nijemci su se pitali zašto je generacija njihovih roditelja učestvovala u grozotama nacizma. Kada su shvatili da su mnogi bivši nacisti i dalje dio sistema i policije koja napada njihove demonstracije, ponekad i sa ubilačkom silom, mnogi su izgubili svaku vjeru u demokratski potencijal političkog poretka i okrenuli se oružanoj borbi da ga zbace.

2. aprila 1968. godine Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Thorwald Proll i Horst Söhnlein podmeću požar u robnoj kući u Frankfurtu. Na zidu obližnje zgrade ostavljaju grafit: "Bolje spaljivati robne kuće nego kupovati u njima". Brzo nakon toga su pronađeni i uhapšeni. Andreas Baader ostaje u zatvoru do maja 1970. kada spektakularno bježi uz pomoć poznate novinarke Ulrike Meinhof, Gudrun Ensslin, Irene Goergens, Ingrid Schubert i jedne još uvijek nepoznate osobe. Novinarka Ulrike Meinhof je u to vrijeme pisala u pozitivnom svijetlu o studentskim protestma i kritičke članke o ponašanju policije, šireći bunt. Jednom je rekla: "Ako zapalite jedan automobil to je krivično djelo, a ako zapalite na stotine automobila to je politički aktivizam". Ili: "Policajci su svinje. Zapravo, oni su gori od svinja. Ubijanje policajaca je neophodno u cilju oslobođenja. Čovjek postaje drugačiji kada navuče uniformu. Čim je u uniformi, čovjek postaje legitimna meta revolucionara." Meinhofova je ubijedila stražare da puste Baadera u biblioteku da bi ga ona intervjuisala. Tamo su stražare dočekali naoružani ljevičari koji su oslobodili Baadera. Ulrike Meinhof postaje jedna od vodećih ličnosti ovog pokreta, napušta ugodni javni život i prelazi u ilegalu i oružanu borbu.

Djelovanje[uredi | uredi izvor]

Do kraja 1970. godine RAF je opljačkao tri banke u Berlinu. Ukradenim novcem su preko istočnog Berlina stigli do Jordanske pustinje gdje pohađaju vojnu obuku u kampu Al-Fataha i kupuju oružje za dalje akcije. Tada počinje i njihova dugoročna saradnja sa palestinskim militaristima.

Tokom 1971. godine pljačkaju banke širom Njemačke, tj. vrše "eksproprijaciju kapitala", kako to oni nazivaju. Ulrike Meinhof piše njihov zvanični manifest na kojem se prvi put pojavljuje njihov logo: crvena petokraka, preko nje kalašnjikov i natpis RAF [2]. Kasnije AK-47 biva zamenjen oružjem Heckler & Koch MP5, omiljenim alatom grupe. Mjesto zločina napuštali su uvijek u "BMV" automobilima, a koristili su isključivo ova kola jer su bila laka za obijanje, lako su se palila "na žice" i bila su veoma brza. Tih godina u Njemačkoj se govorilo da BMV zapravo znači "Baader-Meinhof Wagen" (Baader-Meinhof automobil).

Njemačkim vlastima je naročito teško padalo to što je mnogo mladih ljudi širom zemlje odobravalo ono sto je RAF činio. Tadašnje novinarske ankete pokazuju da bi svaki treći omladinac u Njemačkoj pružio utočište RAF-ovcima u bjekstvu. "Podvizi" RAF-a inspirišu pojavljivanje drugih oružanih formacija: "2. juni" i "Revolucionarne ćelije" počinju sa napadima na banke, policiju i vlasništvo kapitalista. "2. juni" u saradnji sa organizacijom IRA podmeće bombu u britanski jaht-klub. Cijelu Njemačku trese groznica crvenog nasilja. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hans-Dietrich Genscher formira specijalne sekcije policije koje se bave isključivo ovom pojavom.

Hapšenja[uredi | uredi izvor]

Sredinom 1972. godine specijalna policija saznaje za potencijalno skrovište RAF-a u Frankfurtu. Upadaju u prostoriju gdje ne nalaze ljude, ali nalaze ogromne količine eksploziva. Policija je ispraznila kutije eksploziva i ozvučila cijel prostor ne odajući da zna za njega. Zatim su radnici Gradskog zelenila navodno sadili travu u okolini, a zapravo su postavljali vreće sa pijeskom, očekujući veliki oružani okršaj sa RAF-om. Prvog juna, u ukradenom najnovijem modelu Porschea, stižu Andreas Baader i Holger Meins. Pružaju otpor pucajući na policajce iz skrovišta. Snajper ranjava Baadera u nogu. Meins je primoran da se skine do gole kože i izađe sa rukama na glavi. Obojica bivaju uhapšeni. Sutradan je uhapšena i Gudrun Ensslin, i to u jednom butiku u Hamburgu. Prodavac je pozvao policiju jer je u njenoj jakni, koju je ostavila dok je probala bluzu, primjetio revolver. Dvije nedelje kasnije uhapšena je i Ulrike Meinhof. Bio je to kraj djelovanja tzv. prve generacije RAF-a.

Druga generacija[uredi | uredi izvor]

Od slobodnih članova i novih simpatizera formirana je druga generacija koja je izvela mnoge terorističke akcije (napad na ambasadu u Stokholmu, otmice aviona, napadi na pravosudne organe) uglavnom u cilju oslobađanja članova prve generacije iz zatvora. Postojale su i treća, četvrta kao i peta generacija RAF-ovaca.

Pripadnici RAF-a su bili posebno tretirani i izolovani u zatvoru da bi im tek poslije javnih štrajkova glađu i protesta bili omogućeni prihvatljiviji uslovi. 9. maja 1976. Ulrike Meinhof je pronađena mrtva u svojoj ćeliji. Izvršila je samoubistvo vješanjem, pod veoma sumnjivim okolnostima.

30. jula 1977. Jürgen Ponto, vlasnik Dresdner banke je ubijen na vratima kuće prilikom pokušaju kidnapovanja.

5. septembar5. septembra 1977. Hanns-Martin Schleyer, bivši oficir SS trupa i jedan najmoćnijih industrijalaca u Zapadnoj Njemačkoj je kidnapovan. Njegov vozač je tog dana naglo zakočio kad su ispred njega izletila kolica sa bebom. Policijski auto koji je bio u pratnji nije se mogao zaustaviti i slupao se u Schleyerov automobil. Pet maskiranih napadača odmah su ubili policajce i kidnapovali Schleyera. U pismu sa zahtjevima koje je poslato vladi je navedeno oslobađanje svih 11 pripadnika organizacije. U Bonnu je organizovan krizni štab čiji je vođa bio kancelar Helmut Schmidt. Njegov plan je bio da odugovlači dok se ne sazna pozicija taoca. Mjesec dana se ništa nije događalo. Primljena je začuđujuća informacija - otet je avion koji je letio za Frakfurtu od strane četvorice muslimanskih otmičara koji su postavili iste zahtjeve kao i RAF plus 15 miliona $ i oslobađanje dva Palestinca. Avion je najprije preusmjeren u Italiju, a zatim prema Kipru, Bahreinu i Dubaiju, da bi na kraju sletio u Mogadiš. Tamo su otmičari ubili pilota, da bi nakon toga riskantnom akcijom njemačke tajne službe tri otmičara ubijena, a niko od talaca nije povrđen.

Pola sata kasnije, nakon što je na radiju objavljena vijest o neuspjehu otmice aviona, u svojim ćelijama su nađeni mrtvi Andreas Baader i Gudrun Ensslin. Zvanično je objavljeno da se radi o samoubistvima mada je kod mnogih izazvao sumnju način na koji je Baader navodno izvršio samoubistvo. Naime on je ustreljen pištoljem u glavu iako je to bio strogo čuvan zatvor gde je pištolj skoro nemoguće bilo prokrijumčariti. Sljedećeg dana je RAF objavio informaciju o egzekuciji Schleyer-a.

Raspuštanje[uredi | uredi izvor]

RAF je nastavio sa djelovanjem i kasnije ali zbog sloma komunizma njihov uticaj je postao zanemarljiv. Njihova posljednja velika akcija bila je podmetanje ogromne bombe i rušenje zidova ženskog zatvora u Weiterstadt 1993. Potpuno su se razišli tek 1998. kada je poslato i zvanično saopćenje "Reutersu".

RAF je ostala upamćena po velikoj podršci koju su uživali od strane stanovništva (naročito omladine) iako je koristila nasilne metode da bi ostvarila svoje ciljeve.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: