Kognitivna disonanca

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Leon Festinger je 1957. publicirao teoriju kognitivne disonance, koja je promijenila dotadašnja saznanja o funkcioniranju ljudskog ponašanja i mehanizma donošenja odluka. On je U Teoriji kognitivne disonance (1957), predložio da ljudska bića teže internoj psihološkoj dosljednosti kako bi mentalno funkcionirala u stvarnom svijetu. Osoba koja doživi unutrašnju nedosljednost teži da postane psihološki neudobna i motivirana je da smanji kognitivnu disonancu. Oni imaju tendenciju da prave promjene kako bi opravdali stresno ponašanje, bilo dodavanjem novih dijelova kogniciji koji uzrokuju psihološku disonancu (racionalizacija) ili izbjegavanjem okolnosti i kontradiktornih informacija koje će vjerovatno povećati veličinu kognitivne disonance (pristrasnost potvrde).[1]

U bajci "Lisica i grožđe" Aesopa, pošto nije dohvatila željeno grožđe, lisica onda odluči da zaista ne želi voće jer je kiselo. Lisičin čin racionalizacije (opravdanja) smanjio je njenu tjeskobu zbog kognitivne disonance zbog želje koju ne može ostvariti.

Kognitivna disonanca je mentalno stanje, često konflikt, u kome osoba doživljava iskustvo dva ili više nekompatibilna vjerovanja ili kognitivno obrađuje više informacija. [2] Kod zdravog pojedinca obično vodi osjećanju psihičke nelagodnosti koje traje dok osoba ne razriješi nesporazum.

Kognicija (spoznaja) sastoji se od različitih vrijednosti, vjerovanja, emocija itd. Postoje kognicije koje se međusobno ne podržavaju i koje su međusobno u konfliktnom odnosu. Njih nazivamo disonantnim kognicijama. Bitan segment života svakog čovjeka koji utiče na sve u njemu jeste nadvladavanje kognitivne disonance.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Festinger, L. (1957). A Theory of Cognitive Dissonance. California: Stanford University Press.
  2. ^ "Leon Festinger - Cognitive dissonance". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-04-17.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]